Tri puta sedmično idem da vježbam u teretanu hotela Central. Imam individualne treninge s trenericom i super mi ide. Vježbe počinju ujutro u 7, a ja dolazim pola sata ranije da „hodam“ na traci (traka za trćanje“. Stanujem na Dobrinji, što znači da do Centrala moram proći bukvalno kroz cijeli grad, s jednog kraja na drugi. Primijetio sam da su vozači u svitanje dana nervozni, pospani, a neki od njih vjerovatno i mahmurni. Par puta sam izbjegao udes izazvan jednim od nabrojanih razloga. Kada ovome dodam činjenicu da kod Centrala nema parkinga nego se uvijek parkiram „na divljaka“ tako da me svakog mjeseca, a ja na vježbanje redovno idem skoro dvije godine, policija zapiše barem dva puta mjesečno, odluka da počnem na vježbe ići trolejbusom gradskog saobraćaja mi se učinila sasvim logičnom (konačno!). Tako sam prije par dana prvi put ujutro sjeo u trolejbus. Super je. Čist, uredan, u „moje“ jutarnje vrijeme svega dvadesetak putnika, tišina jer većina njih zaspe čim sjedne… Taman dok dođem do zadnje stanice (Trg Austrije) na telefonu pročitam sve mailove koji su stigli tokom noći i pregledam najvažnije vijesti na portalima. Odličan početak dana i već prvog jutra sam se pitao što to nisam počeo davno prakticirati.
Osim što sam „došao pameti“, sjetio sam se svoje najveće avanture koja je povezana sa sarajevskim gradskim saobraćajem – prve i do sada jedine pozorišne predstave u tramvaju.
Godina je 1970. Sjedimo u „Malom pozorištu“, današnjem „Kamernom teatru 55“, Dubravko Bibanović (Biban), Safet Plakalo, Zijah Sokolović (Zike), Josip Pejaković (Conja) i ja. Malo pozorište je bilo omiljeno mjesto našeg okupljanja. Sjedili bismo u bifeu, „ljuštili“ Mujinu šljivovicu i provodili sate i sate u odličnoj atmosferi.
Jedno veče Zike i Conja se požališe na uloge koje dobijaju nakon što su završili Dramski studio. Glume samo neke „dvorske budale“, a smatraju da su spremni za ozbiljne, prave pozorišne uloge. Biban, koji je tada upisao studij pozorišne režije, reče: „Nikakav problem, napravit ćemo prvu ikad pozorišnu predstavu u tramvaju sa pravim ulogama za vas dvojicu.“ Kada je primijetio iznenađenje na našim licima, objasnio je: „Grof De Lotramon je napisao ‘Maldorova pjevanja’, jedan vrlo ozbiljan tekst koji bi vam odlično odgovarao, ako baš želite ozbiljne uloge. Ozvučit ćemo tramvaj, vas dvojica ćete stajati u dnu tramvaja i govoriti tekst. Putnici će ulaziti u tramvaj i izlaziti gdje im odgovara i, u međuvremenu, prisustvovati pozorišnoj predstavi. Pošto se sve događa u tramvaju, preimenovat ćemo tekst iz ‘Maldororova pjevanja’ u ‘Maldororov tramvaj’.
Bili smo oduševljeni Bibanovom idejom. Zike i Conja će konačno dobiti uloge u kojima će iskazati sav svoj bogat glumački talenat. Svi zajedno smo bili sretni jer ćemo učestvovati u stvaranju istorijske, prve pozorišne predstave u tramvaju.
Dogovorili smo se: Zike i Conja glume, Biban režira, Safet radi malu adaptaciju teksta, a ja sam producent – iznaći sredstva za neophodne troškove, obezbijediti tramvaj i sve ostalo što je potrebno.
Već sutra ujutro sam nazvao Izeta Buševca, direktora sarajevskog GRAS-a (Gradski saobraćaj Sarajevo), ali bez uspjeha, sekretarica mi je kazala da će cijeli dan biti zauzet. I tako narednih dvadesetak dana. Nikako nisam mogao da se probijem. Sjedimo jedno veče u Malom pozorištu, sve je spremno (naučen tekst, Biban obavio svoj dio posla oko režije…), jedino ja još nemam tramvaj. Bi mi neugodno. Pogledam na sat: deset sati uveče. Skočim kao oparen, pozdravim se sa rajom, istrčim iz Pozorišta, zaustavim prvi taxi i na željezničku stanicu. U zadnji tren „uletim“ u brzi voz za Beograd i krenem u po tramvaj.
Pola godine prije toga u Beogradu je otvoren Hotel „Jugoslavija“, prvi hotel De Lux kategorije u našoj zemlji. Bio je to ulazak kapitalizma na velika vrata u socijalističku državu. Igrom slučaja (a o tome ću pisati sutra u Dnevniku) ja sam u „Jugoslaviji“ već „stanovao“ mjesec dana i dobro sam ga upoznao. U sobama nema direktnih međugradskih linija. Ako trebate nekog u drugom gradu, nazovete centralu, date broj telefona kojeg trebate i osobu sa kojom želite razgovarati. Onda operaterka nazove taj broj i tog gospodina i uvijek izgovori istu rečenicu: „Dobar dan, ovdje hotel Jugoslavija Beograd, treba vas naš gost…“. Kada ovo čuju ljudi se haman ukoče. Ej, zove ga gost hotela „Jugoslavija“, nije mala stvar. Na takvu reakciju Izeta Buševca i njegove sekretarice sam računao. Po meni to je bila jedina šansa da obezbijedim tramvaj. To je bio razlog zašto sam sjeo u noćni voz za Beograd.
Ujutro sam na stanici sjeo u taxi i pravo u hotel. Uzmem sobu, okrenem centralu i naručim razgovor sa Izetom Buševcom. Javio mi se iste sekunde, bio je vrlo ljubazan te zainteresovan da čuje čemu treba zahvaliti za poziv iz hotela „Jugoslavija“. Bio je oduševljen idejom o pozorišnoj predstavi u tramvaju, rekao je da neće biti nikakvih problema, da mogu računati da imamo tramvaj i dao mi sutra prijepodne termin za sastanak da preciziramo detalje. Kad sam spustio slušalicu sišao sam na recepciju da platim račun. Kada je recepcionar rekao: „Ali tek ste došli?“, odgovorio sam „Ne sviđa mi se soba!“ Platio sam račun, sjeo na taxi i stigao na onaj isti voz koji je ubrzo krenuo za Sarajevo.
Buševac me je sutra primio „kao kralja“, sve smo dogovorili. Sjećam se, bila je jesen, Marijin Dvor je bio prekriven lišćem. Padala je kiša i sve se pretvorilo u blato. Gradski saobraćaj je naručio (i platio) dva vatrogasna vozila da operu plato tramvajske stanice odakle je kretao Maldororov tramvaj.
Predstava je bila izvrsna, putnici su bili prijatno iznenađeni, o tome se danima pričalo po Sarajevu i pisalo u medijima. Pozorišna umjetnost je „sišla“ među narod. To je ono što nam i danas treba.
Napisao sam da sam odmah nakon otvaranja hotela, kada su gosti bili rijetki, „stanovao“ u „Jugoslaviji“ mjesec dana, a ubrzo ću u ovom hotelu godinu dana provoditi svakog mjeseca zadnjih deset dana.
