Ove se sedmice bavimo mogućim posljedicama odluke hrvatske vlade, na prijedlog premijera Zorana Milanovića, da se ministarstvima, državnim organima i javnim poduzećima zabrani angažiranje profesionalnih agencija za odnose s javnostima. Umjesto njih morat će se oslanjati na vlastite kadrove.
Danas o ovoj nerazumnoj i za struku neprihvatljivoj odluci Vlade govori Daria Mateljak, direktorica Hauska & Partner, članica NO Hrvatske udruge komunikacijskih agencija i sveučilišni predavač
Mi želimo uređeno tržište, otvorene i transparentne natječaje i ugovore i suradnju državnog i poslovnog sektora. Opasan je presedan kad netko traži dijalog i uređenje tržišta da ga država kažnjava zabranama. Danas su to odnosi s javnošću, sutra možda netko drugi. Izabrali smo Vladu koja je obećavala otvorenost komunikacije. Nitko nije spominjao diskriminaciju poduzetništva. Ako dovode u pitanje povjerenje prema naručiteljima, onda bi trebali dobro organizirati natječaje, provedbu projekata i njihov nadzor, a ne zabranjivati suradnju.
Kakav je vaš stav oko odluke hrvatske Vlade da Vlada i javna poduzeća prekinu saradnju s PR agencijama? Smatrate li jednu takvu odluku legalnom, zašto je ona sporna?
Ova odluka nepravedno stigmatizira jednu struku i dovodi je u nepovoljan položaj prema drugima. Ona predstavlja opasan presedan lošeg ponašanja države prema poslovnom sektoru i poduzetništvu. Ovdje se samo jednom segmentu pružatelja intelektualnih usluga poručuje da je nepoželjan i sumnjiv. Pritom se istom odlukom dopušta da iz tog istog sektora Vlada uživa, bez javnog natječaja, usluge samo jedne agencije. Premijer se u obrazloženju pozvao na motiv štednje, ali nije provedena nikakva analiza troškova i usporedba s troškovima za druge intelektualne usluge. Što je s marketinškim uslugama, pravnim, uslugama financijskog savjetovanja, edukacijom, procjenama restrukturiranja i drugima? Ovako ostaje dojam da je odluka donesena potpuno arbitrarno, emotivno i apsolutno bez jasnih kriterija. Ako je motiv štednja proračunskih sredstava, onda bi Vlada trebala znati da se mjere štednje provode isključivo strogim planiranjem i kontrolom, jasnim uređenjem tržišta te transparentnim javnim natječajima i ugovorima, a ne zabranom suradnje s dijelom poslovnog sektora. E, upravo u tome je paradoks, jer smo mi kao struka, ocjenom Suda časti te javnim nastupima, tražili uređenje tržišta, transparentne ugovore i provedbu javnih natječaja. Upravo zato smo i snažno reagirali na ovu odluku, ne zbog gubitka tržišta, jer država i javna poduzeća čine mali postotak prihoda komunikacijskih agencija, već zbog principa i zaštite poduzetničkih sloboda. Uz to za javnost bi ovo trebala biti razočaravajuća odluka, jer se tako nešto ne bi očekivalo od premijera i Vlade koji su se u svim javnim nastupima zaklinjali u otvorenost komunikacije i njenu važnost.
U vezi same odluke, osim što nije jasno temeljem kojih zakona i propisa je donesena, vrlo je i opasno nejasna. Što znači izuzetak za značajne projekte? Koji su to kriteriji prema kojima se određuje značaj projekta – volumen investicije, društveni utjecaj, broj ljudi koji su projektom uključeni ili strateški interes države? Tko će u ime Vlade donositi odluku o tome može li državno tijelo ili poduzeće u većinskom vlasništvu države angažirati savjetnike? Sama Vlada na sjednici (zar to nije malo previsoka razina za takve odluke, kakav je njihov stručni profil da mogu to odlučiti i hoće li to odlučivati na otvorenoj ili zatvorenoj sjednici?), neko povjerenstvo (tko će biti u sastavu i jesu li ti ljudi stručni i neovisni?),… Što će biti s javnim natječajima?
Da li su, po Vašem mišljenju, Vlada i javna poduzeća, bez obzira na kadrovsku popunjenost odjela za odnose s javnostima, sposobni samostalno voditi poslove odnosa s javnostima?
Argument o postojanju internih kapaciteta nije dobar. I u poslovnom sektoru postoje interni odjeli koji negdje zapošljavaju i desetak ljudi pa te kompanije zapošljavaju ne jednu, već prema specijalizaciji i više agencija i konzultanata. Zna se koji su motivi angažiranja vanjskih savjetnika – specifična ekspertiza, iskustvo, neovisnost, „pogled izvana“, vještina u pojedinim segmentima. Agencije su sposobne na jedan projekt odmah dati po pet dobrih stručnjaka. Projekti su terminski i dugoročno zapošljavanje možda nije ni moguće. S druge strane, uz dužno poštovanje prema vrijednim kolegama iz tog sektora, vanjski savjetnici često nose interdisciplinarnost, kreativnost, nove ideje, brzinu i procese, dodatnu edukaciju internim kadrovima – sve što država ne može u kratkom roku izgraditi „iznutra“, a upitno je i treba li. Ruku na srce, većina tih organizacija koje su sada obuhvaćene odlukom imaju ljude koji su ionako gotovo stalno pod pritiskom neke vrste aktivnog ili kriznog komuniciranja, a često se radi o jednom ili dva čovjeka. Ne može se od tih ljudi očekivati da provode sve projekte koje bi trebali, ne u uvjetima u kojima rade, a koji su često nepovoljni. Naša iskustva suradnje s državnim sektorom i poduzećima u pretežno državnom vlasništvu su pozitivna i uvijek su kolege takvu suradnju prihvaćale kao poželjnu. Ako govorimo o uštedama, one bi se trebale predstaviti i u kontekstu projekcije očekivanih rezultata i posljedica za uspješnost Vladinih projekata, tj. hoće li oni biti jednako uspješni ako se ukinu i ne koriste te usluge ili će neki projekti pasti u vodu na loše pripremljenoj komunikaciji?
Nije li Vladinom odlukom struka potcijenjena?
Prije svega, ova odluka potcjenjuje poduzetništvo prema kojemu se postavlja neprijateljski. Struku vrijeđa i potcjenjuje zaboravljajući pritom da i sama Europska unija u sve svoje projekte standardno ugrađuje komunikacijske projekte. Što mogu sada reći iz EU, kad oni iz fondova financiraju komunikacijske projekte u Hrvatskoj? Nažalost, Vlada nema dobrog sluha i smisla za korištenje najvažnijih komponenti odnosa s javnošću – informativne, edukativne i uspostave dijaloga s raznim skupinama. Ako se Vlada boji da bi se takvi ugovori mogli koristiti za osobne ili neke druge čudne potrebe, onda je samo pitanje da se natječaji i kontrola provedbe postave na dobar način. Vlada ovom odlukom ne potcjenjuje samo komunikacijsku struku već stavlja u vrlo nezgodan položaj tvrtke u državnom vlasništvu koje djeluju na otvorenom tržištu i ozbiljno im narušava konkurentnost, poput onih u bankarstvu, osiguranju ili energetici. I iz krugova same Vlade se mogla čuti izjava da je „država loš gospodar“, a sada to pokazuje i na djelu.
Kako bi trebala struka reagirati?
Dva strukovna udruženja – Hrvatska udruga za odnose s javnošću koja okuplja profesionalce, kao i Hrvatska udruga komunikacijskih agencija su već zajednički poduzele neke korake. Tražili smo mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, pravna mišljenja o zakonitosti i ustavnosti odredbi odluke, mišljenje strukovnih udruženja iz svijeta, mišljenje Europske komisije, a održani su ili su u planu sastanci s Hrvatskom udrugom poslodavaca i nekim drugim udruženjima. Ishode i mišljenja ćemo objaviti. Napravili smo i analizu tržišta koju ćemo isto objaviti. Mislim da je najvažnije da uvjerimo Vladu, koja je odluku donijela jednostrano i bez konzultacija, da prihvati dijalog i da ovaj problem riješimo na način koji će biti dobar za sve. Nadam se da će oni prihvatiti naš poziv za razgovor.
