Nalazimo se u digitalnom svijetu i previše smo okupirani “digitalnim” da više ne vidimo svijet oko sebe. Razmišljamo o alatu, ali ne i o tome kako da ga upotrijebimo. Fali nam empatije i možda je vrijeme da usporimo sa digitalizacijom.
Svjedoci smo mnogih, zastrašujućih, ideja nove tehnologije, koje često nemaju veze sa realnim životom (možda hoće za nekih 100 godina). Da li je zaista ono što mi treba drone kako bi mi dostavio nešto na 47. sprat zgrade? Zašto se sve svelo na “kupi mene ja sam bolji”, umjesto da stvaramo jake priče koje razvijaju iskren odnos brandova i potrošača. Zašto je Twitter postao tako zanimljiv kada ga ionako koriste većinom novinari i oglašivači, a ne “pravi” ljudi kojima se kao obračamo.
Nalazimo se na pragu ere u kojoj će Internet of things vladati. Šaljemo Tweetove svojim biljkama kako bi automatski dobile vodu, telefoniramo frižiderima, konektujemo se na viljuške i ko zna šta nas još čeka. Ovo će sve promjeniti način oglašavanja, zar ne? Zbog čega bi moj pametni sat umjesto mene naručivao piće nakon fitnesa, zar ne mogu sam ući u prodavnicu i kupiti što mi treba?
Problem nije u tehnologiji, svi smo uzbuđeni zbog mogućnosti koje nam pruža, problem je u tome kako je koristimo. Vrijeme je da prestanemo razmišljati o tome šta sve možemo, već da se bavimo onim što nam treba. Zar tehnologija ne bi trebala da nam olakša život i riješi probleme?
Marketing digitalnog doba mora da sazrije. Sada kada znamo da možemo, manje-više, sve što poželimo sa tehnologijom, vrijeme je da počnemo sanjati velike ideje i razvijati marketinške strategije.
Budućnost marketinga, oglašavanja i produkt dizajna će procvjetati onda kada sa vrhovnih pozicija maknemo digitalne talente, a postavimo ljude koji razmišljaju o realnoj implementaciji ideja. Trebaju nam ljudi koji će pametno oblikovati ovu navalu inventivnih ideja i koji će ih usmjeriti na korisne stvari, koje su potrebne “stvarnim” ljudima sadašnjice.
Ne očekujete od animatorskih kodera da napišu scenario za Toy Story, ali su jako bitni u procesu nastajanja filma, kao što ne očekujete od audio inžinjera da napiše pjesmu, ali muzika ne bi tako zvučala na kraju da nisu učestvovali u realizaciji, ali nisu oni ti koji su bili kreatori. Trebaju nam digitalni mislioci, stvaraoci, kreativni ljudi koji ne bježe od empatije. Mnogi misle kako djecu moramo učiti kompjuterskom codiranju, ali možda je ključ uspješne budućnosti njegovanje radoznalosti, mašte i kreativnosti.
Moramo, bar još uvijek, da se bavimo ljudima. Ne trebamo razmišljati o “digitalno vođenim agencijama”, moramo da mislimo na ljude i na to kako da se konektujemo međusobno, jedino na taj način možemo da oblikovati svijet i voditi uspiješne marketinške kampanje. Prvo ljudi, pa tek onda uređaji!
