Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Izvor: TheDrum
U Švedskom Helsingborgu, primorskom gradu udaljenom 40 minuta sjeverno od Malmoa, nalazi se zgrada u kojoj možete pronaći čitav niz loših odluka svjetskih brendova. Sony Betamax stoji pored Trump: The Board Game društvene igre, a Coke II se smjestila pored zaboravljenog DVD pakovanja Blockbuster-a.
U pitanju je Muzej promašaja (Museum of Failure) a osmislio ga je ogorčeni marketer, i organizacijski psiholog, Samuel West. Odlučan da pokaže rezultate svog istraživanja o inovacijama na jedan, naravno, inovativan način, postao je kustos, i to nakon što je otkrio zagrebački Muzej prekinutih veza.
Njegova tematika? „Sve više su me zamarale priče o uspjehu kojima nas filuju i koje bi trebalo da nas inspirišu“, objasnio je on. „Naravno, one mogu biti inspirativne, ali ne nude nam mnogo toga za naučiti.“
Kao protuotrov ovome, počeo je proces prikupljanja istorijskih inovacija koje su neslavno propale. Westu je bilo važno da ne uključi eksponate koji su nekada bili korisni, ali su vremenom zastarjeli, nego da sakupi one koji iz bilo kojeg razloga nisu uspjeli od samog početka. On podsjeća da je bilo „pain in the ass“ naći neke kulturalno mrtve predmete, kao što su boce Harley Davidson parfema, ili Apple Newton MessagePad, čisto zato što se nikada nisu dovoljno dobro prodavali da bi bili sveprisutni među kolekcionarima.
„Ne bih rekao da imam neki poseban interes za neuspjehe brendova“, kaže West. „Više se radi o fokusu na inovacije koje nisu uspjele. Mene brendovi zapravo ne zanimaju. Oni su simboli nečega savršenog, i mislim da je više spektakularno vidjeti greške Apple-a ili Google-a, jer to su te nepogrešive, savršeno bogate multinacionalne kompanije. Neki tip u susjedstvu izmišlja stvari u svom podrumu? I on ima propuste, ali nije toliko zanimljivo zaroniti u njegove greške kao što je zaroniti u greške Coca-Cole“.
Kao psiholog, West priznaje postojanje schadenfreude elementa – zadovoljstva koje proizilazi iz posmatranja greški ili patnji drugih. Međutim, odlučan je u tvrdnji da eksponati nisu tu da bi se neko ismijavao; zapravo, on vjeruje da se mnogima daje zdrava količina poštovanja.
„Na primjer, tu je priča o Kodaku“, objasnio je West. „To je jedna tragična priča o prestižnoj velikoj kompaniji koja nije prilagodila svoj poslovni model tehnološkim promjenama oko njih. Iako su bili pioniri u digitalnim fotoaparatima, nisu promijenili svoj poslovni model, pa su otišli u stečaj. Zajebali su stvar, i to je upozorenje za druge kompanije.“
Također je dodao: „Sa druge strane uopšte mi nije žao [besmisleno rodno-prilagođene, i univerzalno kritikovane] Bic olovke za nju. To je jednostavno glupo.“
Šetnja kroz muzej bi nedvojbeno mogla biti depresivna za jednog marketera. Na kraju krajeva, u pitanju je gotovo iscrpna kolekcija dizajnerskih i marketinških katastrofa. Ali West vjeruje da bi marketeri na ovaj projekt trebali gledati kao na priliku za obrazovanje.
„Ima mnogo toga što oglašivači mogu naučiti iz muzeja“, rekao je on. „Tu je, naravno, klasična [lekcija] da pretjerana širenja brenda u druga područja obično ne pale. Bile su fatalne greške za Colgate što su proizvodili smrznute obroke, ili za [švedskog proizvođača oružja] Bofort što su pravili pastu za zube.“
„Onda tu su i suptilne lekcije koje treba naučiti, kao … biti prvi koji će izaći na tržište nije uvijek najbolje. Bez obzira na ono što misli vaš šef ili neki izvršni super duper hot-shot, ponekad je bolje uraditi dobar posao nego biti prvi.“
Također je dodao: „Ako ste menadžer brenda, i vaš brend – bilo u marketingu ili proizvodnji – zajebe stvar, priznajte to. Ljudi opraštaju, ali ne opraštaju ako ne priznate svoje greške.“
