Piše: Dino Burbridge, Ad Week, Foto: imagination.com
«Kako to da ne znaš ko je PewDiePie? On je najpopulraniji YouTuber, ikaaad!!!», kazala mi je moja trinaestogodišnja kćerka jednom prilikom tokom večere.
Gledao sam je glupo. «On je uvijek na vrhu preporuka na YouTubeu. Ne mogu da vjerujem da ne znaš ko je on.»
Konverzacija je sve više ličila na partiju šaha, ni jedno nije htjelo da popusti u svojim stavovima. Kćerka je branila “novi svjetski poredak”, a ja sam se pitao u kom momentu sam propustio nešto značajno.
Kako možemo da očekujemo da buduće generacije vode balansiran život između realnosti i online fikcije, ako im ne pružamo dovoljno realnosti?
Ulazak u Matrix
Zatim sam shvatio. Moja kćerka je izmanipulirana… internetom. Bila je naravno spremna za raspravu samnom, jer sve potrebne činjenice je imala online, crno na bijelo.
Lista najpopularnijih videa koju ona vidi na svom Youtubeu je sastavljena na osnovu prethodnih videa koje je gledala. Njeni rezultati pretraživanja su zasnovani na njenim akcijama nakon pogledanog videa. Predložena muzika, prijatelji i svaki drugi sadržaj kod nje se potpuno razlikovao od mog. Shvatio sam da se moram pripremiti na strašni “Matrix” razgovor.
Zamišljao sam sebe kako joj pružam obje ruke. U jednoj držim simboličnu crvenu, a u drugoj plavu pilulu. “Ako uzmeš plavu pilulu, ova priča završava, probudićeš se u svom krevetu i nastaviti vjerovati u šta god želiš da vjeruješ. Uzmeš li crvenu pilulu, ostaješ u Zemlji čuda i ja ću ti pokazati koliko duboko dosežu ta čuda.”
Međutim, nisam joj dao ovaj izbor. Morala je da “uzme crvenu pilulu”. U pitanju je vrlo bitan razgovor.
Pokazao sam joj “svoju” verziju YouTube, u kojoj nema PewDiePiea. Rezultati mojih pretraga i prijedlozi koje sam dobijao su se potpuno razlikovali od njenih. Matrix je bio razotkriven.
Osjećao sam se kao da sam joj rekao da Djeda Mraz ne postoji. Znao sam koliko je bitan ovaj razgovor kako bih joj skrenuo pažnju na to da njena vizija realnosti baš i nema puno veze sa realnošću. Trebala je znati da, prije nego što se upusti u ovakav razgovor, mora razmisliti da li govori o činjenicama, ili je samo izmanipulisana.
Kakva ludačka optužba društvu, kada trinaestogodišnje dijete mora da preispituje realni svijet. Kako možemo onda očekivati od narednih generacija da žive izbalansiran život sa realnim pogledom na svijet i empatijom, ako im ne ponudimo dovoljnu količinu realnosti.
Gubitak empatije
Slučajno sam, nekoliko dana nakon ovog razgovora, prisutvovao radionici i diskusiji koju je organizovala “Empathy Lab”. Oni se, između ostalog, bave pitanjem “kako čitanje i prepričavanje priča može da stvori određenu dozu kulturološke empatije?”
Razgovarali smo o mnogim stvarima. Postoji li veza između medijskih manipulacija? Može li čitanje knjiga podići nivo empatije? Koja je veza između komercijalnih interesa i empatije? Dali je stalni rast online provokacija (trolling) u direktnoj vezi sa stalnim padom nivoa empatije?
Ono što me na prvom mjestu pogodilo jeste činjenica da postoji organizacija koja se bori sa nedostatkom empatije.
Ne koristite samo OMGfacts, ili Wikipediju, kako bi saznali više o nekoj temi. Ne vjerujte YouTubeu, Facebooku, Googleu, Ebayu, Amazonu ili nekoj drugoj društvenoj mreži koja se hrani vašim korisničkim podacima (data), ove društvene mreže su konstruisane tako da reflektuju vaše interese i poglede na svijet.
Oni nam, doslovno, prikazuju ono što se nama dopada, a manje ono što nam se ne dopada, sve zahvaljujući podacima koje im šaljemo potpuno nesvjesno.
Čak i direktor Google Ideas, Jared Cohen, kaže: “Roditelji će izgleda uskoro morati sa djecom razgovarati prvo o razmjeni informacija online (data), pa tek onda o seksualnom odgoju.”
Čudni razgovori
Čemu bi ih učili? Na kakav bi način pristupili temi bez toga da se dotičemo čudnih, ali bitnih tema kao što je komercijalno izrabljivanje, cookies, online pornografija, trolling ili anonimni proxy serveri?
Čak i kada bi iz najboljih namjera spomenuli ovakve teme, možda bi im samo dali ideju da posjećuju platforme za koje ne bi ni trebali znati da postoje (a vjerovatno već i znaju). U pitanju je vrlo osjetljiva tema i moramo biti toga svjesni. Ja sam odlučio sastaviti svoj manifesto za djecu koji se sastoji od deset jednostavnih pravila:
1. Budite svjesni da sve što radite na internetu neko posmatra i bilježi.
2. Internet uči o tome šta volite i hrani vas sličnim sadržajem sve više.
3. Ono što vi vidite na svojim socijalnim mrežama ne znači da vide i drugi, jer to ovisi od interesa. Ovo je jako bitno.
4. Budite svjesni da mnogi ne znaju ništa o tome (odnosi se na stavku 3).
5. Budite fini. Ne počinjite rasprave o činjenicama, jer je 87% činjenica izmišljeno.
6. Ne čitajte samo OMGfacts i Wikipediju za vaša istraživanja.
7. Sve što sada stavite na internet (iako imate tek 13 godina) moći će vidjeti i vaš šef kada budete imali 25 godina.
8. Kada ste u kući, vaši roditelji mogu vidjeti da li koristite WiFi zahvaljujući routeru.
9. Čišćenje memorije na kompjuteru (cache) neće pomoći.
10. ?
Mislim da sam za sad napravio dobar posao. Kako bi ste vi nastavili ovaj manifesto?
