Piše Robert Čoban, predsjednik Color Press Grupe
Prošle nedelje u rezidenciji drugog čoveka Ambasade SAD u Beogradu održan je prijem za sve novinare i urednike koji su tokom proteklih 20 godina bili na nekoj od stipendija u „the land of the free and home of the brave“. Pričao sam Amerikancima o tome kako sam 1994., pre tačno 20 godina, bio u SAD na International Visitors Programu koji je trajao 5 nedelja. Došao sam iz zemlje u kojoj je besnela hiperinflacija, poslednji broj „Sveta“, kada sam u januaru 1994. otišao za SAD, koštao je 500.000.000.000 (petsto milijardi dinara) i u toku dana više puta smo prelepljivali cenu (prodavao se isključivo kod kolportera). U Bosni je još besneo rat, granata je pala na Markalama dok smo Ivan Fece Firči, Marina Perazić i ja, u njihovom stanu na njujorškom Lower East Sideu, tupo gledali u TV i pratili izveštaje iz Sarajeva.
Često sam prepričavao scenu iz hotela u Atlanti kada je u jednoj sali na TV-u Bil Klinton držao svoj prvi State of the Union Adress (Izveštaj o stanju nacije), a u drugoj prostoriji je išao izveštaj o Majklu Džeksonu i njegovoj „Neverland“ aferi. U prvoj je sedelo dvoje, u drugoj oko pedeset ljudi. Tada sam shvatio da, ukoliko želim da preživim na tržištu, ne smem da se oslanjam na strane donacije od kojih smo svi početkom devedesetih živeli i koje su kasnije presahle. Samo komercijalno izdavaštvo u kojem zavisiš isključivo od svojih čitalaca i advertajzing klijenata – omogućuje potpunu nezavisnost ali i opstanak na tržištu.
Vratio sam se u Srbiju u februaru 1994. i sačekao me je Avramovićev „čvrsti dinar“, jedan primerak Sveta sada je košato 1 dinar. Mi smo koncept „Sveta“ zaokrenuli ka show-business sceni i ta orjentancija – showbusiness i lifestyle – ostala je osnovni pečat Color Press Grupe u decenijama koje su sledile. U tome nismo ništa menjali do današnjeg dana i, uz par izuzetaka („The Economist“ i sl.), svi naši magazini, internet-portali i iventi vezani su za širok spektar ciljnih grupa i tema unutar ove dve oblasti: žene, majke, trudnice, tinejdžeri, domaćice, deca… Teme: celebrity scena, lepota, zdravlje, moda, hrana, kosa, trdnoća i majčinstvo, muzika, sport…
Iz te vizure većina bi zaključila da je vrhunska umetnost potpuno nespojiva sa ovim konceptom. Kada sam sa kolegom Ekremom Dupanovićem, pre više od godinu dana, razgovarao na ovu temu, složili smo se da je upravo umetnost ta koja banalnom konzumentskom svetu u kojem živimo – daje preko potrebnu „sol“ i druge začine koji će medije učiniti zanimljivijim i originalnijim čak i kada pišu o lifestyle temama.
I krenuli smo u tom pravcu: Povezali smo se sa najznačajnijim kulturnim institucijama i festivalima u Srbiji: BITEF, Oktobarski salon, Beogradski festival igre, Sterijino pozorje, Spomen zbirka Pavla Beljanskog, Galerija Matice Srpske, Muzej Vojvodine… Zajednički prijemi povodom otvaranja ili zatvaranja festivala, zajednička organizacija izložbi poput „Velike Ize“ Vlaha Bukovca u Domu Vojske Srbije pre tačno godinu dana…
Inače banalne „shopping weekend“-e po tržnim centrima obogaćivali smo izložbama reklama za ženske proizvode iz novosadskih novina sa kraja 19. i početka 20. veka, konferenciju „Pro Femina“ – predavanjem o Nadeždi Petrović, jednoj od najvećih srpskih slikarki.
Poslednja takva akcija bila je izložba „Šumanović: Jedan slikar, 10 fotografa, 20 umetničkih dela“ u Galeriji slika Sava Šumanović u Šidu pre dve nedelje kada smo pozvali 10 savremenih srpskih fotografa da odaberu, svako po jedno Šumanovićevo platno i naprave savremenu foto-reminiscenciju na njega, sa aktuelnim modelima, u prostoru koji sami odaberu. Čitav projekat izazvao je veliko interesovanje javnosti, preko 200 medijskih objava, pokrovitelj je bila Agrokorova „Jamnica“ sa brendovima „Mivela“ i „Jana“, deo troškova pokrila je i Vlada Vojvodine. Na dan otvaranja izložbe doveli smo dva autobusa novinara i poznatih ličnosti iz Beograda i Novog Sada. Većina njih nikad nije bila ni u Šidu ni u Šumanovićevoj galeriji, svi su bili potpuno impresionirani kolekcijom od preko 400 slika koju je Savina majka (poživela 94 godine) sačuvala nakon što su njega 1942. streljale ustaše, a njegovoj imućnoj porodici posle 1945. komunisti konfiskovali većinu imovine i nekretnina. (vidi na: www.lepotaizdravlje.rs/savasumanovic )
Dogodilo se tu nekoliko važnih stvari: demetropolizacija kulture, povezivanje umetnosti (Sava Šumanović), medija (Color Press Grupa) i biznisa (Agrokor), savremena umetnička reinterpretacija velikog slikara, povezivanje savremenih umetnika i njihovog medija (fotografija) sa artistom iz prve polovine 20. veka…
Moguće je. Ukoliko se publici i klijentima umetnost predstavi na zanimljiv i originalan način, ako to radimo onako kako rade Tate Modern, Guggenheim ili MoMA – a ne sa plastičnim čašama za vinjak i vodu i posluženjem „na čačkalicu“ kako i dalje praktikuje većina „institucija kulture“ na Balkanu, obraćajući se uvek istom, hermetički zatvorenom krugu od nekoliko stotina ljudi.
Na medijima, medijskim agencijama i velikim kompanijama je da ovakve stvari prepoznaju i zajednički realizuju. Dobit je višestruka za sve u tom lancu.
