Rat nismo shvatili ozbiljno. Nismo provjerili skloništa, nismo spakovali kofere, nismo skupljali hranu. Nismo mogli vjerovati da bi Kijev mogao biti napadnut balističkim projektilima. Bila sam na zabavi jednog prijatelja dan prije nego što JE POČELO.
23. februar u Rusiji je bio Dan Crvene armije, popularan praznik iz vremena Sovjetskog Saveza kada su muškarce nazivali čuvarima domovine, a žene su im darivale poklone poput čarapa ili jeftinog parfema. Uveče sam pročitala vijesti BBC-a da su Amerikanci predvidjeli ruski napad u roku od 48 sati. Spakovakla sam stvari kao za kratko putovanje: jedan par farmerki, čarape, donji veš, džemper, dvije konzerve tunjevine, čokoladu, komad hljeba, malo ukrajinskog novca i dokumente. Bila sam nervozna.
24. februar, 5:40. Primila sam telefonski poziv od moje sestre. Rekla je da je to bio zvuk eksplozije i da joj se kuća potresla. Vidjela sam na TV-u da su Kharkiv i neki ukrajinski gradovi, uključujući i Kijev, bombardovani. Vidjela sam da gori TV toranj u Kharkivu. Odlučili smo da napustimo Kijev. Probudila sam svoju ćerku. Iz kuće smo izašli sa koferom i mačkom. Imala sam nadrealan osjećaj tog dana. Nisam vjerovala da se to dogodilo. Osjećala sam se kao da sam u lošem snu iz kompjuterske igrice.
Autom smo otišli u selo udaljeno 40 kilometara od Kijeva. Htjeli smo biti van grada, sačekati nekoliko dana i vidjeti šta se dešava. Noć je bila strašna. Čuli smo redovne zvukove aviona na nebu. Sutradan smo shvatili da smo veoma blizu vojnog aerodroma Vasylkiv. Ovaj aerodrom je bombardovan projektilima prvog dana eskalacije borbi. Spavali smo pripremajući se da pobjegnemo u sklonište. Sjećam se zvukova vojnih aviona koji lete vrlo blizu nas. Probudila sam se u noći i u vijestima BBC-a čula da su ukrajinske snage srušile veliki ruski avion IL sa vojnicima. Uplašili smo se da će Rusi ponovo poslati ovamo projektile. Ujutro smo krenuli za Zapadnu Ukrajinu. Istog dana eksplodirala je naftna baza u Vasylkivu.
Stigli smo do zapadnoukrajinskog grada Ternopil i odsjeli sa jednom ukrajinskom porodicom u njihovoj kući. Čak i ovdje, daleko od Kijeva, ljudi su bili uplašeni. Vijesti iz Kijeva i Kharkiva, kao i iz Gastomila, Buche, Irpina (gradovi na sjeveru Kijeva, blizu granice sa Belorusijom) bile su užasavajuće. Kijev je stalno bombardovan. Ljudi su spavali u skloništima. Za par dana počele su tuče. Bilo je tenkova, projektila koji su uništavali kuće, vojnika, razbojnika svih vrsta u svakom okrugu Kijeva. Zgrade su gorile. Bljeskovi eksplozija bili su posvuda. Bilo je ubijenih ljudi na ulicama.
Kupila sam autobuske karte. Moja kćerka, mačak i ja otišli smo u Varšavu. Imali smo sreće što smo brzo stigli do Poljske gdje su nas dočekali su prijatelji. Sutradan sam dobila informaciju da je skoro pola miliona Ukrajinaca prešlo zapadnu granicu za manje od nedelju dana. Imala sam stalni osjećaj da to nije stvarnost, da je bila noćna mora.
U Poljskoj sam se bojala svih zvukova koji su me podsjećali na zvukove aviona. Nisam mogla vjerovati da ima nasmijanih ljudi koji idu u kupovinu i slušaju muziku. Iz različitih izvora saznala sam da stanovnici Rusije nisu vjerovali da je riječ o ratu. Na Instagramu sam vidjela da mnogi Rusi razgovaraju o modi, književnosti, hrani. Bilo je šokantno.
Moj najjači utisak je da se Kijevljani ne žale. Spavaju u skloništima u nedostatku hrane i odmora, muče ih bombardovanja i eksplozije, ali na društvenim mrežama pišu da će Ukrajina pobijediti, a Putin je već izgubio. To me rasplače jer razumijem da su zarobljeni u užasnoj situaciji s neizvjesnim krajem. Mnogi od njih ne napuštaju Kijev svjesno. Ostaju čak i ako imaju malu djecu. Sada znam ko su pravi heroji našeg vremena.
