Piše: Elia Pekica Pagon
Iz godine u godinu Grad Poreč jedan je od najuspješnijih turističkih gradova Hrvatske, na radost i veselje svih turističkih djelatnika i građana Poreča. Prema podacima Turističke zajednice Grada Poreča u razdoblju od 01. siječnja 2014. godine do 21. kolovoza 2014. godine u Poreču je ostvareno 2.007.214 noćenja, a u razdoblju od 01. srpnja 2015. godine do 12. srpnja 2015. godine ostvareno je, prema informacijama koje sam dobila od cijenjenog gospodina Nenada Velenika, direktora Turističke zajednice Grada Poreča, ukupno već 1.054.262 noćenja, od čega 991.060 stranih gostiju te 63.202 domaćih gostiju, pa je za vjerovati da će 2015. godina svojom statistikom u konačnici nadmašiti prethodnu godinu, što još jednom potvrđuje status Poreča kao istinskog višestrukog šampiona našeg turizma. Ovdje nije potrebno posebno napominjati da svatko tko posjeti Poreč obavezno posjeti i njegovu najveću turističku atrakciju, a to je upravo čudesno lijepa Eufrazijeva bazilika iz 6. stoljeća, jedan od najdragocjenijih spomenika rane bizantske umjetnosti ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom Sredozemlju. Godine 1997. UNESCO je Eufrazijevu baziliku proglasio svjetskom kulturnom baštinom. Nije stoga nimalo čudno što je mnogim ljudima prva asocijacija na grad Poreč upravo Eufrazijeva bazilika. Doći u Poreč, a ne posjetiti Eufrazijanu, to je kao doći u Rim i ne vidjeti Papu…
Zašto je važno prisjetiti se svega toga, kada to ionako već svi znamo? Možda upravo zbog toga, što stvari koje znamo i koje su jednostavno takve kakve jesu s vremenom svima nama postanu same po sebi razumljive i počinjemo ih uzimati kao zdravo za gotovo. Mislimo kako nešto ne može biti bolje nego što jest. A uvijek može biti bolje, uvijek možemo učiniti nešto da turističku ponudu pojedinoga grada, u ovom slučaju Poreča, učinimo još boljom, sadržajnijom i konkurentnijom. Kako to učiniti? Kako nešto što je prepoznatljivo učiniti još prepoznatljivijim? Jedno je sigurno – to nećemo postići prešućivanjem ili zamračivanjem istoga, samo zato što se to ionako zna, zar ne? Ako je nešto samo po sebi razumljivo, to ni u kom slučaju ne znači da to možemo uzeti zdravo za gotovo, ili da to ne može biti zanimljivo i uzbudljivo… Veću prepoznatljivost već prepoznatljivog nećemo postići niti pukim iznošenjem činjenica, jer činjenice nas samo informiraju o nečemu, dok su iskrene i tople riječi te koje nam nešto prodaju. Jedino ćemo takvim pričama, ako ih znamo ispričati na pravi način, postići da naši gradovi doista postanu prepoznatljivi i voljeni brandovi, utemeljeni na njihovim pravim vrijednostima, na osobnostima njihovih stanovnika, na njihovu kulturnom i povijesnom naslijeđu i konačno na iskustvima njihovih brojnih posjetitelja koji će o njima iz osobnog kuta pričati vjerodostojne priče koje će s vremenom stvoriti određenu kolektivnu svijest o njima.
Svaki grad može se uspoređivati s drugim gradovima iz svoje kategorije, kako bi zahvaljujući konkurenciji upotpunio svoju ponudu, ali još je bolje težiti tome da se svaki od njih natječe sa samim sobom, odnosno da teži tome da svakim danom od svih 365 dana u godini bude bolji nego što je bio jučer.
Danas većina gradova želi postići status branda, ne razmišljajući pri tom kako da taj status ostvare i što to uopće znači. Svi oni koji su plaćeni da razmišljaju o našim gradovima – brandovima kao da to uopće ne čine, jer iz priloženog bismo mogli zaključiti kako se mjerodavni nikada nisu upitali: Kako neku lokaciju pretvoriti u najpoželjniju destinaciju? Ili – Što pojedini grad čini brandom? No, zašto i bi, kada je izgleda svima važno jedino uhljebiti se putem jedne od dviju uhljebljeničkih opcija i dobiti svoju toliko željenu posjetnicu na kojoj će pisati neka zvučna funkcija koja određuje uhljebljenički status nekog uhljeba, tobože stručnjaka nekog inače posve bespotrebnog državnog ili gradskog ureda za frišku figu, zavoda za maglu, centra za jutarnju rosu, instituta za malo sutra, povjerenstva za analizu ptičjeg mlijeka ili agencije za proučavanje zlatnih ribica… Šalu na stranu. Za vjerovati je da će prave priče ipak naći svoj put i da će jednoga dana ipak sve biti onako kako bi trebalo biti…
Stručnjaci kažu da su najuspješniji gradovi – brandovi svoju priču izgradili upravo na onome i oko onoga što u pojedinom gradu već postoji kao prirodno i samo po sebi razumljivo, a ne na nečemu što je osmišljeno s ciljem umjetnog brandiranja koje u većini slučajeva rezultira neuspjehom. Najuspješnije priče gradova – brandova su one koje su vezane na tradiciju i povijest (uzmimo za primjer Rim), ili, pak, na njihov prirodnim putem stvoren fenomen o romantici koju sebi pripisuje Pariz ili o ostvarenju svačijih snova koje se obično pripisuje New Yorku te koji zbog toga ima prestižan status velike jabuke koju svatko želi zagristi, jednom riječju – najuspješnijeg grada branda na svijetu, grada kojega se naprosto mora voljeti (I LOVE NY, Milton Glaser, op.a. jedan od najvećih živućih dizajnera i moj dragi sugovornik u knjizi „Na Diogenovu putu“).
U tom smislu priču o Poreču kao brandu treba graditi polazeći ponajprije od Eufrazijeve bazilike koja bi u turističkom smislu trebala i morala biti još bolje iskorištena. Počnimo s nečim što je svima poznato i učinimo to najsvjetlijom točkom Poreča, kako bismo potom cijeli grad i priču o njemu učinili još ljepšom i sadržajnijom. Svi mi koji smo na bilo koji način vezani za Poreč možemo, ukoliko to želimo dati svoj doprinos da njegova ljepota i sjaj iz dana u dan dođu do sve većeg izražaja. Jer, branding kreira krug u koji je, osim raznovrsnosti, inovacija i kultiviranosti, uključena i suradnja. Brand nije samo znak, logo, boja, slogan, već brand čine jednako tako i kvaliteta, okruženje, komunikacija, ali i ponašanje svih onih koji su na bilo koji način kao brand ambasadori uključeni u proces brandiranja.
Kako je Poreč poznat po svojim predivnim šetnicama, mnogi od nas, kada god smo u prigodi prepuštamo se dugim šetnjama uz more, mirisu borove šume i neodoljivom zvuku morskih valova. Za vrijeme jedne takve večernje šetnje prema gradu moj suprug Branko i ja zastali smo kako bismo kao i mnogo puta prije toga uživali u pogledu na noćno izdanje Poreča. U tom trenu pale su mi na pamet razglednice koje obično šaljemo našim najbližima iz raznih gradova – brandova pod dobro nam poznatim nazivima – London by night, Paris by night, New York by night. Razmišljajući o tim noćnim prikazima poznatih destinacija, pitala sam se: kako bi izgledala razglednica pod nazivom Poreč by night? Tada sam po prvi put uvidjela što je to što nedostaje noćnoj veduti Poreča. Naime, zdanje Eufrazijeve bazilike uopće nije bilo osvijetljeno onako kako bi trebalo biti. Štoviše, činilo se kao da je u potpunom mraku. Nevjerojatno, zar ne? Najprije smo pomislili da se radi o nekoj grešci, nadajući se da će već sutradan ta greška biti ispravljena, ali ne, niti sutradan navečer, kao niti narednih večeri Poreč by night svojim stanovnicima i gostima nije pružao onu velebnu sliku kakvu bi trebao, a u kojoj bi zasigurno Eufrazijeva bazilika trebala zauzimati centralno mjesto. Pitam se – kako se uopće moglo dogoditi da ključni element jednog branda kao što je Poreč bude zamračen, umjesto da bude istaknut?
Vlast kao i uvijek samo broji noćenja, nadajući se pri tom da bi ta brojka u budućnosti mogla biti još veća, jer će naša turistička sezona od sada navodno trajati 365 dana, a ne samo nekoliko ljetnih mjeseci. Predivno, ali eto kakvi nam se propusti događaju kada se gubimo samo u brojanju noćenja – događa nam se da u jednom gradu kao što je Poreč koji svakako zaslužuje status branda, ne osvijetlimo najpoznatiju turističku atrakciju toga grada, jednu od najvećih kulturnih znamenitosti Hrvatske, pa i svijeta…
U nadi da će gradske vlasti u najskorijem roku pokloniti najvećoj znamenitosti Poreča rasvjetu kakvu zaslužuje, pitam ih: možete li zamisliti razglednicu na kojoj piše London by night, a da ne osvjetljava Big Ben? Ili, razglednicu na kojoj je slika Pariza noću, a koja ne osvjetljava Eiffelov toranj? Ili razglednicu noćnog New Yorka na kojoj Empire State Building zjapi u mraku? Nemojmo samo iz godine u godinu brojati noćenja i zbrajati prinos od tih noćenja u proračun, već učinimo nešto da ta noćenja počnemo doživljavati kao ljude koji s velikom ljubavlju i interesom posjećuju naše gradove i koji iz tih gradova sa sobom odnose trajna i neizbrisiva sjećanja. Mi smo tu da im pomognemo ispisati i iscrtati ta sjećanja na što bolji i kvalitetniji način. Nemojmo samo pričati o brandiranju gradova i naručivati nepregledne i skupe studije na tu temu, već znajmo prepoznati što neki grad doista čini brandom i potom istaknuti taj ključni element toga branda na radost i veselje svih koji taj brand istinski vole i koji će ga tek zavoljeti.
Kada počnemo istinski voljeti svoju zemlju koja također već dugo čezne za trenutkom kada će i sama postati prepoznatljiv brand, po uzoru na njezine gradove brandove kao što su Dubrovnik, Pula ili Split, tada niti jedan državni praznik neće više biti samo još jedan neradni dan za vrijeme kojeg dvije političke opcije obično imaju dvije ideološki suprotstavljene komemoracije popraćene prosvjedima i izljevima internetske mržnje od strane onih drugih odnosno drugačije mislećih ljudi, već će to postati dan kojeg svi volimo i slavimo. Kada našim gostima počnemo pričati prave priče o povijesnim legendama i mitovima naših krajeva, tada niti jedno noćenje pojedinog gosta neće biti tek puko noćenje, već će to biti njegova prigoda za pravi doživljaj nekog mjesta, a njegovim mještanima prava prigoda da upere reflektore u smjeru znamenitosti koje njihovo mjesto s punim pravom čine brandom, a njihovu lokaciju pravom željenom destinacijom.
