Piše: Ekrem Dupanović
U četvrtak je u Ljubljani održano finale interkontinentalnog oglašivačkog kupa na kojem smo, po ko zna koji put, pokazali svu nezrelost naše industrije. Pred polupraznom dvoranom hotela Union prodefilovali su lideri kreativnosti u oglašavanju iz cijeloga svijeta, samo lokalni kreativci, accounti, vođe projekata, juniori i svi ostali koji jedu kruh u slovenskoj oglašivačkoj industriji (ali i oni iz susjedstva), nisu imali vremena. Bili su jako zauzeti najvjerovatnije pičevima jer koga god sam nazvao zadnjih godina i pitao kako ide, dobijao sam uglavnom isti odgovor: „u strašnoj smo gužvi, spremamo se za važan pič“. Uh, jebote. Idemo na pitch. Pičiranje je izgleda ušlo u modu. Nisi cool, ako se ne spremaš za pič. Jedino si važan ako si pozvan na pič. Agencije trče s piča na pič iako ih klijenti na njima gaze, ponižavaju, varaju i kradu. Svejedno, pičevi su cool. To sam shvatio prošle godine kada mi je Miloš Simić, direktor marketinga Grand Casinoa Beograd i predsjednik chaptera IAA Srbija, u vrijeme beogradskog Cupa rekao kako je na poziv svojoj agenciji da dođu na sastanak radi nove kampanje, dobio odgovor: „Nemojte narednih desetak dana boga vam, spremamo se za jedan važan pič“.
Vjerovatno nisu samo pičevi krivci za polupraznu dvoranu hotela Union. Poslao sam nekolicini prijatelja u Ljubljani akreditacije. Kada sam u petak provjeravao, niko od njih nije bio. Svi su mi dali potpuno isto obrazloženje: „Iskrslo mi je nešto važno“. Nešto „važno“ može da ti odgodi ono „važnije“, samo ako može da se ponovi, ako će se to „važnije“ ponovo dogoditi i sutra, pa nećeš ništa izgubiti. Ali Cup je bio samo jedan dan i Ljubljana ga više nikada neće vidjeti.
Dobro, nisam ni ja bio pa mi sad neko može kazati da pišem gluposti. Kod mene su preovladali čisto pragmatični razlozi. Događaja u regiji, koje bi Media Marketing trebao da pokrije u jednoj godini, ima toliko da bi nam za troškove trebalo najmanje dvadesetak hiljada eura koje mi nemamo. Zato sam odlučio da na Cup pošaljem svoju mlađu saradnicu kojoj bi ovo iskustvo moglo mnogo značiti. Dakle, ja sam bio, iako nisam bio. Žao mi je da je ovako ispalo. Većinu tog internacionalnog društva sam upoznao kada smo mi organizirali Cup u Sarajevu, prije pet-šest godina i to ponovili prošle godine u Beogradu. S nekima od njih sam se sprijateljio i volio bih da sam ih vidio u Ljubljani, ali iz prazne se ne puca. Neka mlađi polako osvajaju prostor za sebe.
Možda su ti mlađi i bili najveći problem ovogodišnjeg Cupa. Možda su Jure i Meta previše prostora u programu dali temi o lošem ugledu naše industrije i mladima koji nisu zainteresirani da u njoj rade. Scena je bila prepuštena arogantnim i nadobudnim drkadžijama koji pojma nemaju o životu, ali bi da svima sole pamet. Za njih postoji samo jedna istina, njihova istina koju su pročitali na internetu. Prije nekoliko dana smo na portalu objavili intervju s jednom studenticom dizajna iz Sarajeva. Kakvih se gluposti ta nalupala u tom razgovoru. Nisam pročitao tekst prije objavljivanja pa me je i danas stid što smo ga objavili.
OK, možda program nije bio idealno koncipiran, previše je prostora dato mladima koji ne mogu privući značajniju publiku jer su takvi kakvi su, odbojni. Možda jedna od glavnih tema Cupa svake godine i ne mora biti Berlin School of Creative Leadership (prošle godine tokom specijalnog ručka, ove godine prva tema poslije ručka), ali popodne je bilo sjajno. Žiri na sceni. Ovo je bila jedinstvena prilika da Ljubljana pozdravi vrh svjetske kreativnosti. Prilika od 5. marta se sigurno više neće ponoviti. I to ne samo Ljubljani, već i Zagrebu koji je najbliži, sat vremena vožnje automobilom. Ali ne, nas to ne zanima. Ko? Yan Yeo! Ma ko ga j… Ko je on? Iz koje je agencije? Wieden+Kennedi Shanghai? Ma to su obični šupci, koji će nam…
U moje doba, kada je advertising bio gospodski posao, agencije bi pozvale svoje klijente na Cup, počastile ih kotizacijom (koju je ovdje besmisleno pominjati, eto kolika je bila), uživali bi u nagrađenim radovima, aplauzom nagradili pobjednike, zadržali se kratko na partyu poslije dodjele nagrada i lijepo bi svi zajedno otišli na gospodsku večeru. Nekada su se agencije i klijenti družili. Danas se uglavnom gledaju preko nišana.
Dva puta sam imao čast i privilegiju da organizujem CUP. Družio sam se sa članovima žirija i znam koji je njihov glavni motiv bio da dođu i žiriraju – željeli su upoznati novu kulturu, lokalne agencije i njihove radove. Samo ovi lokalni nisu željeli upoznati njih. Zar neko misli da pojedini članovi žirija, koji su letjeli avionom preko deset sati da bi došli do Ljubljajne, nisu imali ništa pametnije raditi u životu nego da dođu i budu poniženi kada izađu na pozornicu poluprazne dvorane. Ti ljudi su uglavnom navikli da se za njihove prezentacije na najvžnijim tačkama svijeta traži karta više. Osjeća li se iko pobjednikom danas u Ljubljani pa da kaže: „Konačno smo im pokazali!“
