Piše: Ekrem Dupanović
Foto: PianoRoom
Na mom dugom putu prvi su bili Dani komunikacija u Rovinju, odakle sam vam poslao pismo prošlog ponedjeljka.
Nakon fantastična tri dana u Rovinju, odlazimo za Ljubljanu.
Ponedjeljak počinje sastankom sa direktorom Slovenske filharmonije, Damjanom Damjanovičem i maestrom Urošem Lajovicem. Nastavljamo dogovore oko MM Koncerta započete u Ljubljani prije mjesec dana. Finalno utvrđujemo da će koncert biti održan 11. marta 2016. u Zagrebu. Prvobitno razmišljanje da bismo koncert organizirali u Ljubljani napuštamo iz organizacionih razloga. Želimo ovom događaju dati totalno regionalnu dimenziju. Dirigent i orkestar iz Ljubljane, koncert se održava u Zagrebu, organizuje ga Media Marketing čije je sjedište u Sarajevu. Beogradu spremamo specijalnu ulogu. Slijedeće godine ćemo zamijeniti sve uloge. Samo će Media Marketing i dalje ostati u Sarajevu, a koncertom će ponovo dirigirati Uroš Lajovic.
Bit će ovo veličanstven događaj za vraćanje poljuljanog dostojanstva oglašivačke industrije.
Nakon ručka i nekoliko krigli piva, koje sam sa Damjanom i Urošem popio u pivnici Pivovarne Union, odlazim na sastanak sa Ladejom Godinom Košir i Banetom Brkljačem. Ladeja i Bane imaju svakog mjeseca svoj kreativni ručak na kojem razmjenjuju ideje i informacije, stečena saznanja i utiske o knjigama koje čitaju. Poklopilo se da je njihov ručak zakazan za ponedjeljak, kada sam i ja u Ljubljani, tako da su me pozvali da im se pridružim. Kako im ne bih kvario kreativni dio ručka, prihvatio sam Damjanov i Urošev poziv da ručamo u pivnici, nakon čega sam se pridružio Ladeji i Banetu. Družiti se sa njima dvoma je sasvim drugi svijet od onoga kojeg živimo svakog dana. Toliko pozitivne energije, kreativnosti i želje da se rade ljepše, bolje i korisnije stvari je teško naći na nekom drugom mjestu. Tako sam i ja ovog ponedjeljka od njih dobio jednu veliku ideju.
Kada sam shvatio da od planirane priče sa naslovne strane MM-a sa Bojanom Hadžihalilovićem i Radetom Šerbedžijom u Rovinju neće biti ništa zbog Radetove okupiranosti zagrebačkim koncertom 21. aprila, poslao sam Laedji i Banetu mail da bismo to mogli napraviti u Ljubljani. Da ja snimim njihov razgovor pa da od toga napravim priču sa naslovne strane za junski broj MM-a. Ladeja, kod koje preovladava emocionalna strana mozga, se odmah oduševila i prihvatila. Racionalni Bane je mailom odgovorio da je to, što ja hoću da napravim, ozbiljna stvar koju treba pripremiti, da je njihov razgovor – njihov razgovor i da se ne može jednostavno prenijeti u javnost. Čim smo se našli u restoranu AS ja sam im objasnio da redizajniramo izled i sadržaj MM-a i da, umjesto intervjua sa naslovne strane, želimo imati priču dvoje ljudi. I onda smo krenuli da razrađujemo tu stvar. Ladeja i Bane su iskreni prijatelji našeg magazina i portala i ozbiljno su se bacili na posao. Ladeja je počela da crta shemu, Bane je nabacivao ideje i na kraju su mi izložili svoju ideju: „Koga zanima razgovor dvoje ljudi? Kakav god da bio, najveći dio je nezanimljiv. Možda mogu biti privlačni samo pojedini dijelovi, misli ili ideje i zato predlažemo da se ne pravi klasična priča već da se izdvoje samo najvažniji citati iz razgovora, njih desetak ili petnaest i objave u formi postera kojeg ćete slati uz svaki broj MM-a. Čitaoci će staviti poster na zid i imat će pred sobom uvijek dobre ideje. Za godinu dana to može biti jako lijepa serija postera.“ Ideju sam prihvatio iz prve, osim što se povećavaju produkcijski troškovi MM-a, ali takva je moja sudbina. Prvi poster ćemo raditi sa Ladejom i Banetom sredinom maja, kada se sve dobro pripremi. Bane je rekao kako bi mogao takav ručak organizirati sa nekim od vodećih učesnika skore konferencije u Montrealu. Dalje smo razvijali ideju i nakon njegovih nekoliko odličnih prijedloga, pitao sam ga da li bi on prihvatio da to u prvih par brojeva bude ‘Ručak sa Banetom Brkljačem’. Prihvatio je. Odlično. Idemo to raditi. Prvomajske praznike ćemo zajedno provesti na Kopaoniku kao učesnici konferencije ‘Nova energija‘ pa ćemo i o ovome progovoriti koju.
Utorak prijepodne sam proveo na sastancima više operativne prirode tako da o njima i ne bih imao šta posebno pisati, a o nekim projektima još nije ni vrijeme da se piše. Iza podneva Vedrana i ja odlazimo u Golnik, malo selo iznad Kranja u posjetu prijatelju Mitji Petroviču da bismo vidjeli PianoRoom, studio za snimanje klavirske muzike. U vrijeme kada je u Publicisu radio po 12 do 14 sati dnevno, Mitja je sa suprugom planirao gradnju kuće. Rekao je: „Kako nemamo vremena da idemo na vikende, sagradit ćemo nešto što je i kuća i vikendica“. Na toj je ideji nastala prelijepa kuća od finskog drveta. Jedna od najljepših koje sam vidio u zadnje vrijeme. Posebna prostorija u kući izdvojena je za studio za mlade klasične i jazz pijaniste. Sa Mitjom sam na SOF-u, prije mjesec dana, počeo razgovor o tome da bi Art&Business Magazine mogao omogućiti najtalentiranijim mladim pijanistima da snimaju svoje klavirske izvdbe u PianoRoomu, u sklopu podrške razvoju umjetničkih talenata koju namjeravamo organizirati. PianoRoom, kojim dominira klavir Fazioli, izgleda gotovo savršeno. Stakleni zid koji otkriva zelenilo okolne šumice omogućava pijanistima da se napajaju ljepotom prirodnog kolorita i time pojačaju svoj kreativni naboj. Studio je i tehnički savršeno oporemljen. Dok smo slušali snimke nekih klavirskih izvedbi kroz glavu mi je prošlo sve što mi je dan ranije Uroš Lajovic govorio o klaviru Fazioli. Fantastično! Ako se pitate odakle Mitji Petroviču ideja za PianoRoom, odgovor je vrlo jednostavan. Očevi su osjetljivi na kćerke, a Mitjina mlađa kćerka je veliki talenat, trenutno pohađa srednju muzičku školu u Kopru gdje radi sa svojom profesoricom. Veliki je talenat, učestvuje na međunarodnim konkursima za mlade klaviriste i vjerovatno će, nakon završene srednje škole, nastaviti na nekom klavirskom konzervatoriju.
Mitja nas je ugostio na ručku nakon čega smo, u kasno popodne, krenuli u Zagreb. Vedrani je u utorak bio rođendan. Kako mi je Rade Šerbedžija u Rovinju rekao za koncert sa Arsenom Dedićem u utorak, u Lisinskom, odlučio sam Vedranu za rođendan počastiti koncertom. U Zagreb stižemo taman da se stignemo smjestiti u hotel, presvući i stići u Lisinski na vrijeme. Karte, koje su nam obećane, čekaju na blagajni. Koncert. Tri sata fantastične muzike i pjesme. Puna dvorana je dugo na nogama aplaudirala umjetnicima kako bi ih nagradila i zahvalila im se za rijedak doživljaj.
Ujutro ponovo pakujemo kofere i pravac Malinska na Krku gdje se održava PRO.PR konferencija. Nikada nisam bio na otoku Krk i vjerovatno nikada ne bih ni bio da nije Danijela Koletića koji svoju PRO.PR konferenciju svake druge godine organizira na nekom ne baš uobičajenom mjestu. Ovaj put izbor je pao na Mailnsku i hotel Malin. Dobar izbor. Doduše, ja mislim da je većini učesnika PRO.PR konferencije svejedno gdje će konferencija biti organizirana. Važno je da bude i da su svi na okupu tri dana. Ovo već postaje staro društvo. Od 180 učesnika, koliko ih se okupi, oko sto njih su na konferenciji svake godine. Dobro se poznaju i dolaze između ostalog i da bi se sreli, družili, razmjenjivali pozitivnu energiju, iskustva stečena proteklih godinu dana i svježe ideje. ‘Danijelova konferencija’, kako slobodno možemo nazivati PRO.PR, od drugih se konferencija i festivala u regiji razlikuje upravo po tom drugarstvu i pijateljstvu među učesnicima. Svi se pri prvom susretu grle kao najrođeniji koji se dugo nisu vidjeli. Nevjerovatna atmosfera, koju je Danijel stvorio, kreirao je svoj čudesan PR svijet u kojem svi želimo biti dio priče.
Tri dana u Malinskoj su prošla dok smo trepnuli okom. Iako smo već umorni od puta i željni kuće i Sarajeva, ne bismo imali ništa protiv da je konferencija potrajala još dan-dva.
Vidimo se iduće godine u isto vrijeme u Crnoj Gori.
Lijep pozdrav!
