By Luka Kobale – arhitekt, designer, kreativni direktor u agenciji New Moment Ljubljana. Vječni sumnjičavac i sanjar.
Mi iz oglašavanja volimo uobražavati da mijenjamo svijet, da naša kreativna rješenja proniču duboko u ljudsku dušu i otkrivaju nove dimenzije, nove načine razmišljanja, nove i bolje odluke, reakcije, poglede. Volimo se postavljati rame uz rame s velikanima muzike, likovne umjetnosti, arhitekture… Ponekad i sa znanstvenicima i državnicima, iako ovi prvi zvuče isuviše dosadno, a drugi previše pokvareno.
Većina nas ne vidi tako. U nama vide manipulatore koji spretnim trikovima i podlim atakom na ljudska čula, ili lukavo, u lijep papir za poklone, pakuju što manje za što više. Vide nas kao najslabiji dio potrošačke industrije, kao akvizitere koji slatkim riječima i balavim osmijehom ubjeđuju stare gospođe da kupe nešto što im nikada neće trebati. Vide nas kao pokvarenjake koji svaku, ali baš svaku i najmanju pukotinu iskoristimo za reklamu, kao poziv na rasipništvo… Oni koji poznaju oglašivačku industriju i njen riječnik su u svu tu pokvarenost još više ubijeđeni. Ljudi nisu ljudi već potrošači ili, još gore – ciljna skupina.
Ko je u pravu? Svijet nije crnobijeli, crnobijela su, odnosno bi trebala biti, načela…
Onda… ko je više u pravu?
Počeo sam raditi u oglašavanju na zalasku njegovog zlatnog doba, početkom novog milenija koji je još uvijek nudio nešto sijaja i zaista lijepih kampanja namijenjenih više građenju robnih marki, a manje direktnoj prodaji s popustima i ugodnostima u hiljadama varijanti. Vjerovao sam u društvenu odgovornost agencije u smislu da s uzdignutom glavom kažu klijentu da je to što želi prodati obično sranje koje ni tako lijep papir za pakovanje poklona ne može promijeniti. Vjerovao sam da agencija nije samo sluga kapitalista, već sukreator ponude, da ističemo prednosti i puštamo potrošaču da se sam odluči. Da sa zlatnim prahom posipamo ljude, proizvode i usluge, kako bi rekao Saki.
Ekonomska kriza me je prizemljila. Potajno vjerujemo da će nam klijent ponuditi posao, podižemo glavu i glas kada odložimo telefon ili izađemo iz sobe za sastanke, ne ističemo prednosti već prikrivamo slabosti. Kreativniji smo u traženju zakonskih rupa, nego u kreiranju ideja. Više ili manje mirno gledamo kako trgovci u poduzećima uništavaju robne marke i pazimo da se nekome ne zamjerimo. Dobar broj nas iz oglašivačke industrije se, naime, oglašava samo s molbama za posao.
Raduje me da sam dobio mogućnost da napišem ovaj članak i kao pravi oglašivač ću je iskoristiti da napravim reklamu, odnosno, napišem poziv – “call to action”, rekao bi naš dugogodišnji klijent.
Svuda oko nas je mnogo projekata koji zaista pokušavaju promijeniti svijet na bolje. U sebi nose društvenu odgovornost u punom značenju tog izraza. Projekti na kojima rade entuzijasti koje nije briga za profit već da se njihova poruka čuje što dalje i da stigne do što većeg broja ljudi. Briga ih je za dobrobit drugih, za ljepši i ljubazniji svijet. Njihov rad temelji se na dobroj volji i zato im najčešće nedostaje stručnjaka koji bi njihovu poruku prenijeli svijetu.
Mnoga poduzeća imaju fokus na društvenu odgovornost, agencije malo manje. Mnogi od tih fokusa su u ekonomskoj krizi, ili odlaskom svojih kreatora, umrli (kao npr. World Changing Ideas, kada je iz Saatchija otišao Bob Isherwood).
Postoje i platforme koje povezuju ponudu i potražnju, npr. www.pimpmycause.org…
Zato vas pozivam da donesete Novogodišnju rezoluciju i potražite organizacije kojima je potrebna vaša pomoć. Nemojte im zatvarati vrata i barem jednom godišnje sarađujte te pomažite u projektima koji zaista “prodaju” dobro. Ne tražite već afirmisane humanitarne robne marke i mogućnost za kanskog lava, tražite projekte dobrih namjera.
Potražite mogućnost da samo za trenutak postanemo to što volimo uobražavati da smo… umjetnici komunikacije, kreatori promjena, dobrih ideja za dobre projekte… ne za dobro ciljne skupine… već za dobro ljudi.
Dobro 2015!
