Postoji taj trenutak kada se reflektori ugase, kamera klikne zadnji kadar, a ton majstor pomakne prst sa miksete. Sve je tiho. I sve ono što nije izgovoreno, a bilo je važno – ostane tu, u tom međuprostoru između stvaranja i emitiranja, između želje da se nešto kaže i stvarnosti koja to ne dozvoljava. Ta tišina iza isključenih mikrofona bila je moj početni impuls, povod da istražim ono o čemu se ne govori dovoljno – kako se zapravo živi i radi u domaćim medijskim organizacijama, šta pokreće ljude unutar njih, šta ih motivira, a šta im tu istu motivaciju oduzima.
Magistarski rad koji sam odbranio na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu pod mentorstvom prof. dr. Jasne Kovačević nosi naziv „Svijet medija iza isključenih mikrofona: uloga liderstva, komunikacije i motivacije u razvoju uspješne medijske organizacije“. Iza tog formalnog naslova krije se jedan vrlo lični i strastven pokušaj da se razumije kako izgleda svakodnevica ljudi koji svojim radom kreiraju javni sadržaj, ali čiji rad često ostaje nevidljiv – i u javnom prostoru i unutar samih organizacija za koje rade.
Istraživanje je obuhvatilo 125 osoba zaposlenih u medijskom sektoru u Bosni i Hercegovini. Iako broj možda djeluje skroman, svaka od tih osoba u anketi je ostavila mnogo više od pukog odgovora na ponuđenu tvrdnju. Ostavili su emociju, stav, frustraciju i pokoju nadu. Prikupljeni podaci brzo su dobili lice, boju i ton. Nije više bila riječ o brojkama, već o jasnim porukama koje se ne smiju ignorisati.
Najviše me zateklo koliko često se u odgovorima pojavljuje osjećaj isključenosti i nedostatka povjerenja prema rukovodstvu. Zaposleni, bez obzira na hijerarhijsku poziciju, često ne osjećaju da su dio organizacijske slike. Njihov doprinos ostaje neprimijećen, a njihove potrebe – zaboravljene. Posebno je bolno bilo otkriti da veliki broj ispitanika svoj profesionalni život u jednoj organizaciji vidi u trajanju do najviše pet godina. Pet godina nije mnogo. To je više znak preživljavanja nego stabilnog rasta, više privremeno utočište nego dugoročno opredjeljenje.
Komunikacija – ta famozna nit koja sve povezuje – našla se u centru istraživanja, i to s razlogom. Način na koji se informacije prenose, kako se lideri obraćaju svojim timovima, kako se rješavaju problemi, sve to stvara (ili razara) osjećaj pripadnosti. U teoriji, komunikacija je temelj svake zdrave organizacije. U praksi, rezultati istraživanja su pokazali nešto što je istovremeno i zanimljivo i pomalo zabrinjavajuće: zaposlenici najčešće komuniciraju s liderima licem u lice, što zvuči kao dobra praksa, ali kada se dublje zagrebe, upravo u toj neposrednoj komunikaciji izostaje povjerenje i osjećaj sigurnosti. Telefon i video pozivi skoro da se i ne koriste, a e-mail se, paradoksalno, pokazao kao kanal koji jedini ima značajan uticaj na motivaciju. Možda upravo zato što pisana riječ nosi određenu težinu, ostavlja trag, ne može se tako lako negirati ili zaboraviti.
Međutim, ono što je posebno fascinantno jeste činjenica da komunikacija, sama po sebi, nema direktan uticaj na zadovoljstvo poslom. Tek kada se uskladi s ponašanjem lidera, kada prestane biti formalnost i postane alat stvarne brige i prisustva, tek tada može donijeti stvarne promjene. U suprotnom, ostaje u pozadini – kao pozadinska muzika koju niko više ne sluša.
Liderstvo je, očekivano, najosjetljivija tačka. Tamo gdje postoji istinsko razumijevanje ljudi, gdje se prepoznaju individualne potrebe i ulaže trud u motivaciju, organizacije se opisuju kao „sretna mjesta“. Ali takvih primjera, nažalost, nema dovoljno. Lideri koji znaju slušati, a ne samo govoriti, koji znaju biti prisutni i onda kada se kamera ne okreće prema njima – to su lideri koji zaista prave razliku. A prema odgovorima ispitanika, takvih lidera je premalo.
I upravo tu se vraćamo na onu tišinu sa početka priče. Mnogo se toga ne kaže, mnogo toga ne stigne do publike – ne zato što nije važno, nego zato što sistem ne prepoznaje vrijednost tih glasova. I kada govorimo o razvoju medijskog sektora, modernizaciji i reformama, često zaboravljamo da je taj napredak nemoguć bez motivisanih ljudi, bez kulture povjerenja, bez lidera koji će znati prepoznati da iza svake programske šeme stoji čovjek sa stvarnim emocijama, talentom i granicama.
Zato vjerujem da ovakva istraživanja nisu samo akademska vježba. Ona su alat za osvještavanje. Za organizacije koje žele dugoročno opstati i rasti, posebno u kontekstu Bosne i Hercegovine, ovakvi podaci bi trebali biti dragocjeni – kao mapa koja pokazuje gdje pucaju temelji. I kao podsjetnik da su najvažnije priče često upravo one koje nikada nisu ni stigle do javnosti.
