Gradovi Edinburgh i Sheffield, u Velikoj Britaniji, uveli su takve zabrane, pri čemu su reklame za kompanije koje koriste fosilna goriva, poput Shella i BP-a, te aviokompanije, aerodrome, SUV vozila i vozila na benzin ili dizel, nestale s oglasnih prostora u vlasništvu lokalnih vlasti, kako nove politike stupaju na snagu.
Vijećnici Edinburgha priznali su da postizanje klimatskih ciljeva zahtijeva “promjenu u društvenom poimanju uspjeha” i da je “promocija proizvoda s visokom emisijom ugljika nespojiva s ciljevima neutralnosti ugljika”. Vijećnici u Sheffieldu izjavili su da gradska zabrana oglašavanja “rješava neke od posljedica konzumerizma, oglašavanja i nepravde”.
Nizozemski grad Haag i švedska prijestolnica Stockholm također su uveli zabrane, zajedno s prometnim mrežama u Göteborgu, Montrealu i Torontu. Mnogi drugi gradovi i općine širom svijeta razmatraju slične prijedloge koji bi se mogli razviti u potpuno funkcionalne zabrane.
Pozivi na ograničavanje oglašavanja iz klimatskih razloga dolaze od vrha Ujedinjenih nacija.
Duhanska industrija nekada, fosilna goriva danas
Ne tako davno, bilo je uobičajeno vidjeti reklame koje su nas poticale da pušimo duhanske proizvode. No, zahvaljujući učinkovitom aktivizmu, te reklame su uklonjene s bilborda, fudbalskih dresova, televizijskih ekrana i, na kraju, iz svakodnevnog života. Duhani predstavljaju najpoznatiji historijski presedan, ali postoje i lokalne zabrane oglašavanja alkohola, poput one predložene u Škotskoj te brze hrane – kao što je zabrana u javnom prijevozu u Londonu, koji ima jednu od najvećih zbirki fizičkog i digitalnog oglasnog prostora na svijetu.
Logika zabrane oglašavanja je jednostavna: zabranom reklamiranja određenih proizvoda i usluga smanjuje se njihova potrošnja, a time i štetni učinci koji proizlaze iz te potrošnje – bilo da se radi o emisijama, zagađenju ili bolestima.
Nakon što je Transport for London 2019. godine uveo zabranu oglašavanja brze hrane, zabilježen je značajan pad u konzumaciji hrane bogate mastima, solju i šećerom među stanovnicima Londona. U prosječnom londonskom domaćinstvu došlo je do smanjenja unosa od preko 1.000 kalorija, što je pad od oko 7%. Daljnje analize sugeriraju da bi zabrana oglašavanja mogla spriječiti gotovo 100.000 slučajeva gojaznosti.što bi moglo zdravstvu uštedjeti oko 200 miliona funti. Slična smanjenja u potrošnji zabilježena su nakon zabrane reklamiranja duhana.
Reklamiranje pokreće klimatsku krizu
Direktna uzročna veza između oglašavanje i potrošnje sve se više prepoznaje. Studije su pokazale da oglašavanje proizvoda s visokim udjelom ugljika povećava potražnju za tim proizvodima, što posljedično povećava emisije. Jedna studija iz 2022. godine otkrila je da aviokompanije s najvećim budžetima za oglašavanje imaju i najveću prodaju karata, što sugerira direktnu vezu između ulaganja u oglašavanje i potražnje za letovima. Druga studija pokazala je da je oglašavanje u cjelini odgovorno za povećanje emisije ugljika po osobi u Velikoj Britaniji za 32%.
Ovo je možda simboličniji, ali ništa manje štetan efekt reklamiranja proizvoda s visokim emisijama. Postoji opći konsenzus da je brzo ukidanje fosilnih goriva ključno za stabilizaciju globalne temperature i sprečavanje katastrofalnih posljedica, ali kompanije i dalje troše desetine milijardi širom svijeta na reklame koje tvrde da su „dio rješenja“. U većini slučajeva, to je jednostrana komunikacija: građani nemaju pravo na odgovor kada se radi o velikim reklamnim panoima.
Gradovi pokazuju razum
Više od 1.000 gradova širom svijeta ima ciljeve postizanja neto nulte emisije, a više od 130 gradova pridružilo se Sporazumu o zabrani fosilnih goriva. Zabranom ovakvih reklama, ambicije i politike mogu se uskladiti.
S obzirom na to da rast emisija iz SUV vozila poništava napredak u dekarbonizaciji saobraćaja u cjelini, moguće je da će savjetnici vladama uskoro preporučiti strožije ograničenje oglašavanja proizvoda s visokim emisijama.
Sve izraženije klimatske promjene stavljaju pod znak pitanja politike oglašavanja u gradovima i općinama. Trebaju li promovisati kompanije koje ugrožavaju javnu sigurnost, osiguranje njihove imovine i uništavaju javne prostore kroz poplave, požare i ekstremne vremenske prilike? Neki gradovi su već na to pitanje odlučno odgovorili sa „ne“.
Ove zabrane nisu samo političke geste – one su ključni korak u smanjenju potražnje za proizvodima s visokim emisijama i usklađivanju javnih politika s klimatskom naukom. Kako klimatske katastrofe postaju sve intenzivnije, a finansijski pritisci na gradove rastu, pitanje više nije da li bi oglašavanje proizvoda s visokim udjelom ugljika trebalo biti ograničeno, već koliko brzo se te politike mogu proširiti kako bi odgovarale razmjerama krize.
