Piše: Ekrem Dupanović
Zimske olimpijske igre su bile, a vjerovatno će i ostati, najveći događaj u mom životu. Čak i da se ZOI u Sarajevu ponove, što je ideja Fahrudina Radončića za Igre 2022. godine, te igre neće ličiti na one prve. Ni slučajno. Bilo je to fantastično vrijeme, fantastični ljudi koji su činili organizacionu strukturu. Takve ljude Sarajevo i Bosna i Hercegovina danas nemaju.
Meni se, sasvim slučajno, moglo dogoditi da i prije Igara odem da radim u New York. A bilo je to ovako. Jedne nedjelje, bila je 1981. godina, sjedili smo na ručku kod mog brata Envera, Mirza Kulenović i ja. Mirza je bio direktor marketinga Zimskih olimpijskih igara. Velika faca i veliki prijatrelj mog brata. Dok se pekla teleća glavuša zazvonio je telefon. Mirzu je zvao Robert Landau iz Londona. Enverov telefon mu je dala Mirzina supruga, jer je Landau Mirzu zvao kući. Objasnio je da je upravo doletio iz New Yorka i da odmah avio taksijem nastavlja za Sarajevo te da želi s Mirzom razgovarati o ekskluzivnom marketinškom ugovoru za SAD. Tražio je sastanak tog istog dana predveče. Mirza mu je vrlo jednostavno objavio da je on kod prijatelja na ručku i da će to trajati satima, jer s telećom glavušom nije lako izaći na kraj te da je sastanak moguć samo ako prihvati da ga Mirza sačeka na aerodromu i dovede kod Envera. Bob je to prihvatio i nakon par sati sjedio je zajedno sa nama. Znajući koliki sam ja fan marketinga i koliko volim svoj posao, Mirza je Bobu odmah kazao da u razgovor treba ukjljučiti i mogućnost da me Bob primi kod sebe, da radim i da učim jezik i sportski marketing. Naravno, rekao je to više u šali nego zbilji, ali je Landau to odmah prihvatio. I otići ću ja kod njega u NY. Imao je dva sprata i Crayslerovom neboderu na Lexington aveniji. Bio sam par dana i vratio se nazad. Ma kako ću ja biti u NY, a da se stvari u Sarajevu događaju bez mene? Nema teorije. Zahvalio sam se i vratio kući.
Za 15 godina, koliko sam proveo na Radio Sarajevu, radio sam na mnogim programskim projektima čime sam ostvarivao popriličan prihod od marketinga, što i jeste bio moj posao, iako to što smo zarađivali od marketinga nije nikada bilo nešto posebno značajno u prihodima Radio Sarajeva. Naplata pretplate je išla relativno dobro, za finansiranje velikih programskih projekata postojao je Socijalistički savez radnog naroda, kao osnivač svih medija. Tek u iznimnim situacijama javila bi se potreba da se marketing program snažnije angažuje. Jedna od takvih situacija je bila u povodu održavanja Samita nesvrstanih zemalja u New Delhiu. Na nivou Jugoslovenske radiotelevizije (JRT) odlučeno je da Radio Sarajevo bude nosilac poola jugoslovenskih radio stanica. To je značilo da smo obavezni osigurati sve, uključujući i budžet za finansiranje poola radio stanica. Dinari nisu bili problem. Problem su bile devize kojih je tada nedostajalo u cijeloj Jugoslaviji. Prije nego što će krenuti u Beograd na sastanak JRT-a, gdje je trebao potvrditi naše prihvatanje te obaveze, direktor Radija Zijo Dizdarević je organizirao sastanak na koji smo pozvani Alekdsandar Mlač, šef međunarodnog odjela, Izudin Isović, finansijski direktor i ja. Mlač je dobio zadatak da vidi ima li u budžetu za međunarodnu aktivnost kakvih slobodnih deviza da se uzmu za New Delhi. Isović je trebao da vidi može li se kakvih deviza uštinuti iz sredstava koje nam je država dala za izgradnju novog RTV doma koji je trebao biti završen do Zimskih olimpijskih igara. Meni je, onako usput, kazao da vidim možemo li šta mi obezbijediti ako ove prve dvije stvari ne budu išle. Nakon sastanka Zijo je sjeo u auto i krenuo za Beograd. Ja sam otišao u svoju kancelariju i nazvao telefonom Mirka Burića, direktora autoprevoznog poduzeća Vrbas iz Jajca s kojim sam osim poslovnih, razvio i jake prijateljske odnose. Znao sam da njihovi kamioni svakodnevno špartaju prema Iraku, Iranu i drugim gradilištima naših kompanija u tom dijelu svijeta, da imaju značajne devizne prihode i višak deviza na raspolaganju. Pitao sam Mirka mogu li nam oni dati dolare koji su nam potrebni za pokrivanje Samita nesvrstanih. Rekao je da mogu i da mu to nije nikakav problem. Otišao sam u Centralu vodova i radio vezom nazvao direktora Dizdarevića, koji se tada nalazio blizu Zvornika. Rekao sam mu da je problem riješen.
Sutra: Svi zimski olimpijski gradovi
