Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Sa promocije u briselskoj podzemnoj željeznici: Nedžad Hadžimusić, šef Misije BiH u Briselu, Ekrem Dupanović, zatim gradonačelnik Brisela i dr. Tarik Kupusović, gradonačelnik Sarajeva
Za vrijeme mog boravka u Ljubljani, u Bosni je trajao rat. Osim što smo Vedrana i ja slali pomoć roditeljima i prijateljima, pomagali smo i poznanicima koji su se zatekli u Ljubljani. Ne bih o tome, jer smo to činili zato što smo mislili da je to naša dužnost i bili smo sretni zbog toga.
Želimo obnoviti gradski saobraćaj u Sarajevu
Osim pomoći prijateljima, htjeli smo nešto uraditi i za Sarajevo koje je tada živjelo najteže dane u svojoj istoriji. Još dok sam bio u Sarajevu predlagao sam Ibrahimu Jusufraniću, direktoru Gradskog saobraćajnog poduzeća, da organizujemo jednu veliku akciju među gradskim saobraćajnim poduzećima u svijetu kako bismo skupili sredstva za obnovu gradskog saobraćaja u Sarajevu koji je prestao raditi 2. maja 1992. godine. Svi tramvaji i autobusi, koji su se tog dana zatekli u saobraćaju, bili su uništeni granatama. Gradski saobraćaj je stajao. To je izgledalo užasno. Zamislite bilo gdje u svijetu, krajem 20. stoljeća, da gradski saobraćaj ne radi četiri godine. Užas. Napravio sam projekat ‘Jedan krug za Sarajevo’ čija je ideja bila da u jednom danu čitav svijet vozi jedan krug i utržak od karata, od tog kruga, donira za obnovu gradskog saobraćaja u Sarajevu. Ta ideja mi se nekako činila logičnom i jednostavnom za realizaciju, ali nije bilo tako.
Krenuli smo u pripremu projekta u proljeće 1994. godine. Svi koji su bili zaposleni u Week marketingu, njih sedam-osam, dobili su svoja zaduženja. Prvi nam je korak bio da dođemo do adresa poduzeća koja su održavala gradski saobraćaj diljem svijeta. To je bio potežak zadatak koji nam je uzeo dosta vremena. U međuvremenu, dok su ostali istraživali, ja sam krenuo u pregovore s potencijalnim sponzorima akcije. Nekako mi je najlogičnije bilo da prvo kontaktiram TAM, Tvornicu automobila Maribor, čija su kombiji i autobusi činili najveći dio voznog parka sarajevskog GRAS-a prije rata. Ljudi iz TAM-a su već na prvom sastanku pokazali da su zainteresovani. Bili su u krizi, ostali su bez tržišta i računali su da će, kad rat završi, u Sarajevu imati dosta posla. Sponzorstvom projekta Jedan krug za Sarajevo su htjeli pružiti ruku svojim partnerima kada im je bilo najteže. Nakon mjesec dana pregovora potpisali smo ugovor sa TAM-om koji je pokrio cijeli projekat. Nije nam trebalo više sponzora, oni su željeli imati ekskluzivitet. Obavijestio sam GRAS o tome i dobio saglasnost. Obavijestio sam i Narodnu banku Bosne i Hercegovine i zatražio od njih instrukcije o tome na koji će račun sredstva biti uplaćivana. Nakon razmjene svih potrebnih informacija dobio sam od Narodne banke dokument u kojem nas obavještavaju da je u Beču, u okviru računa Ambasade Bosne i Hercegovine, otvoren podračun za akciju Jedan krug za Sarajevo. U međuvremenu smo došli i do adresa oko dvije hiljade gradskih saobraćajnih poduzeća širom svijeta, tako da smo mogli pokrenuti kampanju.
TAM sponzorira projekat, Futura ga dizajnira, Pristop nam pomaže oko PR-a…
Prvi je korak bio da napravimo vizuelni identitet projekta i to nam je uradila agencija Futura Ljubljana. Odštampali smo memorandume i koverte na luksuznom papiru. Smatrao sam da time trebamo pokazati da nismo onakvi kakvim nas je svijet gledao od početka rata. Napisao pismo generalnim direktorima. To sam pismo dao jednoj prevodilačkoj agenciji da nam prevede na sve zvanične jezike gradova kojima smo se obraćali. Malo je potrajalo, ali najveći problemi su nastupili kasnije. Ljudi su nam počeli odgovarati na svojim jezicima, što nam je stvorilo dodatne troškove jer smo morali angažovati prevodice da nam to prevedu. Osim što smo u pismu objasnili situaciju u Sarajevu i pozvali ih na akciju, naveli smo i broj računa na koji se mogu uplatiti sredstva (ovo je jako važno zbog nekih kasnijih događanja). Želio sam napraviti i newsletter koji bismo poslali dvije sedmice nakon pisma. Otišao sam u Pristop na razgovor s Francijem Zavrlom, Branetom Grubanom i Dejanom Verčićem. Odmah su prihvatili da nam pomognu, da njihovi dizajneri naprave lijep newsletter i da ga odštampaju. Jedino što sam tražio jeste da bude crno-bijeli, kakva je bila i situacija u Sarajevu. Napravili smo newsletter velikog formata (uvijek sam volio velike formate, valjda zato što su i moji gabariti takvi), objavili fotografije spaljenih tramvaja i autobusa i nekoliko tekstova. I račun u bečkoj ambasadi, naravno. Ljubljanski karikaturista Marko Kočevar, moj prijatelj, nam je napravio plakat. Dvospratni autobus koji kruži oko zemljine kugle pun ljudi tako da neki čak i vise, ali žele biti u krugu za Sarajevo. Poslali smo newsletter i čekali reakcije.
Prve reakcije su bile ohrabrujuće
Odgovori su počeli stizati nakon tri sedmice. Prvo što sam shvatio jeste da to nećemo moći napraviti u jednom danu, jer je nemoguće uskladiti sve termine s gradovima. Odustali smo od toga. Javio se Brisel koji je predložio datum, javila se Ankara koja je svakako željela učestvovati u projektu, javilo se par njemačkih gradova. Prve reakcije su bile ohrabrujuće. Lidija Levec je otputovala u London na sastanak s Paddyem Eshdownom, vođom britanskih liberala koji je dao podršku i rekao da će se lično angažovati kao ambasador projekta, ali kasnije nije uradio ništa. Ja sam otišao u New York jer mi se činilo jako važnim da ishodimo njihovu podršku. Na sastanku su mi kazali da oni, po američkim zakonima, kao neprofitna organizacija nemaju pravo da učestvuju u ovakvim projektima i dijele donacije, ali su osigurali jedan budžet iz nekih drugih izvora.
U svojim odgovorima neki su gradovi prihvatili, neki su nas obavijestili da nemaju pravo davati donacije, neki su pisali o tome kako smatraju da to ne treba sada raditi jer ljudi ginu od granata i snajpera u ono malo vozila koja kruže gradom (što je bila istina). Emocije su bile pomiješane pa samim tim i njihove reakcije. Ali, išlo je. Brisel je napravio veliku akciju kojoj su prisustvovali Ibrahim Jusufranić, direktor Gradskog saobraćajnog poduzeća u Sarajevu, Nedžad Hadžimusić, šef naše misije u Briselu, dr. Tarik Kupusović, gradonačelnik Sarajeva i gradonačelnik Birsela. Glavni domaćin, gradonačelnik Brisela je napravio i svečanu večeru na kojoj je, kao specijalan gost, bio general Philippe Morillon, koji se upravo vratio s dužnosti konadanta snaga UN-a iz Bosne. Bio je očajan. Naravno, nije to priznao, ali se po grču na njegovom licu, dok je govorio o nekim stvarima, vidjelo da je razočaran ponašanjem međunarodne zajednice i da nije uspio ništa, a htio je. Nisu mu dali. U Ankari smo organizovali veliku izložbu o sarajevskom gradskom saobraćaju tako da su se Ankara i Istanbul uključili i uplatili velike donacije. Uključili su se i neki manji evropski gradovi. Ljubljana je takođe napravila veliku akciju u jednom danu. Bili smo puni elana. Shvatili smo da to neće ići tako brzo, kako sam ja na početku mislio, da je to dugoročan projekat koji će trajati i par godina nakon što rat jednom bude završen i bili smo spremni na to. Iako smo imali mogućnosti da radimo na nekim komercijalnim projektima za slovenske klijente, uz Decembarski koncert Managera, sve svoje kapacitete smo posvetili projektu Jedan krug za Sarajevo.
Sarajevski lobi ruši projekat
A onda su iz Sarajeva počele stizati loše vijesti. Proradili su oni koji ništa ne rade, ali znaju sve šta ne valja kod onih koji rade. Pojavili su se napisi u nekim sarajevskim medijima o tome kako je cijeli projekat velika mućka, kako se kradu pare, kako to sve treba ispitati. Nisam na to htio reagovati jer sam znao da se demanti ne isplati. Evo, sada, u ovom tekstu, prvi put ikada govorim o tome. Jednog dana u naše ljubljanske kancelarije su banula dva političara koji su dobili zadatak da pregledaju svu našu dokumentaciju. Sve sam im dao. Dva dana su prolazili kroz papire i vidjeli da smo u cjelokupnoj komunikaciji uvijek navodili samo jedan račun, onaj u Ambasadi BiH u Beču. Ja na taj račun nisam imao nikakvog uticaja, niti ovlaštenja da raspolažem novcima. Čak svo vrijeme akcije nijednom nisam ni otišao u Beč. Zaključili su da je sve besprijekorno i kazali da nastavimo. Ali medijski pritisci nisu jenjavali. Pojavili su se i napisi da se taj novac troši za nabavku materijalno-tehničkih sredstava za Armiju BiH. Svakakve gluposti su objavljivali. Kako su te informacije stizale do mene, moje raspoloženje je opadalo, počeo sam shvatati da naš rad nema nikakvog smisla i da ne možemo protiv lobija koji se okrenuo protiv nas. Iz kancelarije u Sarajevu su me obavijestili da je dolazila policija da traži dokumentaciju. Kasnije, kada sam se vratio u Sarajevo, prvog me je dana posjetio inspektor policije. Obavili smo razgovor, pregledao je svu dokumentaciju i rekao: „Gospodine Dupanoviću, čestitam. Trebalo bi pohapsiti one koji su vas onemogućavali u radu, ali to je za mene prevelik zalogaj. Zaboravite sve“.
Vremenom smo potpuno izgubili volju za radom na projektu Jedan krug za Sarajevo i posvetili se drugim poslovima. Šteta. Ipak, neki su tragovi ostali. Poslije rata Siemens je poklonio Sarajevu 18 tramvaja iz Beča (igrom slučaja Siemens je tada bio naš klijent i mi smo organizovali transport tramvaja i njihovu promociju u Sarajevu), Japan je donirao veliki broj autobusa, mnogi njemački gradovi su poslali svoje polovne autobuse i trolejbuse koji i danas voze Sarajevom.
