Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Planica, jedna od najljepših skakaonica na svijetu
Kada sam se nastanio u Ljubljani posjetio sam par slovenskih prijatelja i pridružio se grupi Sarajlija koji su se svakog dana okupljali na kafi u bašti hotela Kompas. Nadao sam se da ću od njih pokupiti neka iskustva o tome kako su se snašli i kako su riješili svoj status u Sloveniji. Kako su dani prolazili moj optimizam da ću nešto moći napraviti u Ljubljani se rapidno topio. Malo je ko od mojih prijatelja nije gotovo ništa riješio, a neki su tu bili i godinu dana, ilegalno, naravno. Čak ni oni, koji su godinama u Sarajevu vodili predstavništva slovenskih firmi, nisu mogli sebi riješiti status. U firmama su jednostavno bili zaboravljeni.
Odlučio sam hitno prestati s tim depresivnim kafenisanjem i sam nešto pokušati. Otišao sam u štampariju Delo i iz njihove arhive dobio broj Business Magazina kojeg smo štampali kod njih. Zatim sam otišao u Vladin ured za informiranje i podneo zahtjev za registraciju dopisništva Business Magazina i tom sam zahtjevu priložio magazin iz kojeg se vidjelo da sam izdavač i glavni urednik. Za desetak dana sam dobio akreditaciju i status stranog dopisnika. Bio je to gotovo poludiplomatski status. U policiji sam, na osnovu toga, dobio radnu vizu, a Vedrana i djeca boravišnu. Legalizirali smo naš status u rekordnom vremenu.
Dok sam završavao status stranog dopisnika počeo sam sarađivati sa Gospodarskim Vestnikom (GV), izdavačkom kućom koja se bavila izdavanjem poslovne štampe i knjiga namijenjenih menadžerima. Izdavali su sedmični poslovni časopis Gospodarski vestnik i vrlo prestižan mjesečni magazin Manager. Dušan Snoj, glavni urednik svih GV izdanja je bio član našeg žirija za izbor Businessmana godine u Beogradu i tu smo se upoznali. On je na Yutelu gledao prilog Zekerijaha Smajića sa promocije Business Magazina u Holiday Innu, dopao mu se naš pristup marketingu. Upoznao me je sa Slobodanom Sibinčičem, glavnim direktorom GV-a. Njih dvojica su me zamolili da napravim marketing projekat za Manager. Ja sam to objeručke prihvatio i bacio se na posao. Dopalo im se ono što sam im predložio. Slobodan mi je sugerisao da otvorim agenciju u Ljubljani i da napravimo ugovor o saradnji. Rekao sam mu da nemam novaca za tu investiciju, a i da nisam siguran može li Bosanac otvoriti firmu u Sloveniji. Rekao mi je da će mi oni dati potreban novac, koji ću kasnije vraćati kroz posao, a da će sve formalnosti oko registracije agencije obaviti njegova supruga Katja, koja je bila vrsna ljubljanska advokatica. Za manje od mjesec dana agencija je bila registrovana i na račun je prebačen osnivački kapital koji mi je omogućavao da mirno krenem u posao. Kada sam na sudu trebao registrovati agenciju, morao sam dati ime. Nisam razmišljao o tome. U trenu sam napisao Week Marketing i kreativni servis (Week, kao Vedrana i Ekrem). Tih dana sam sasvim slučajno u Marlboro diskoteci naletio na Borisa Košutu, prijatelja kojeg sam upoznao u Beogradu. Boris je brat Edija Košute kojeg sam mnogo bolje poznavao. Edi je u Jugoslaviji vodio marketing za Philip Morris. Često je dolazio u Sarajevo, jer je Fabrika duhana Sarajevo proizvodila Marlboro. Kad god je bio u Sarajevu svo vrijeme smo provodili zajedno. Bio je čest gost u mojoj kući. Kasnije je postao direktor Philip Morrisa za Jugoslaviju, a nakon raspada države, prešao je u Ljubljanu za direktora PM u Sloveniji. Kad sam sreo Borisa bio sam veoma sretan jer je Boris odličan prijatelj, veseo i vedar čovjek, uvijek u akciji i spreman da bude prijateljima od pomoći. Kako sam mu pričao da osnivam agenciju, ponudio mi je kancelarije u zgradi SKB banke, u strogom centru Ljubljane. On je u toj zgradi imao svoje prostrorije, bio je jedan od većih dioničara banke i bez problema mi je sredio tri kancelarije. Imao sam tako sve što mi je trebalo da počnem s poslom: agenciju, kancelarije, novac i mnogo prijatelja s kojima sam uspostavio dobre odnose prije rata. Novi život je mogao početi. Bio sam jako uzbuđen i sretan, jedva sam čekao da krenem.
U agenciji smo počeli raditi Vedrana, Nino Verber (bivši direktor Sarajevske filharmonije), tajnica i ja. Bio je to novembar mjesec 1993. godine.
Čitajući jednog dana dnevni list Delo naišao sam na informaciju da će Slovenija najvjerovatnije odustati od organizacije Svjetskog prvenstva u smučarskim letovima koje je bilo planirano za februar 1994. na Planici. U budžetu za organizaciju je nedostajalo 400.000 maraka. Slovenija je tad bila u jako lošoj ekonomskoj situaciji. Slovenska poduzeća su se sa tržišta od 20 miliona potrošača jednog jutra probudila i našla na tržištu od dva miliona Slovenaca i Slovenki. To je gotovo dovelo do kolapsa slovenske privrede. Racionalni Slovenci nisu htjeli izmišljati 400.000 maraka da pokriju troškove Svjetskog prvenstva u smučarskim letovima. Bili su spremni da ga otkažu. Već sam pisao u ovoj knjizi o tome koliko sam bio zaljubljen u Planicu i smučarske skokove. Godinama su smučari letači, na svim velikim skakaonicama širom svijeta, pokušavali preletjeti granicu snova od 200 metara i nisu uspjevali. Neki su čak doživjeli i padove s teškim lomovima pokušavajući da uđu u istoriju. Bio sam ubijeđen da bi na Planici bio oboren rekord. Otišao sam kod Snoja i Sibinčiča i rekao kako je to sada, na izvjestan način, njihova odgovornost. Ukoliko Slovenija otkaže svjetsko prvenstvo, pokazat će se u očima međunarodne javnosti kao neuspješna država, što bi odmah imalo negativnog efekta na slovensku privredu koja je jedinu šansu za opstanak vidjela na evropskom tržištu. Južno od Slovenije je bio rat, biznis se mogao praviti samo sjevernije. Ako se prvenstvo održi, bio sam siguran da će biti uspješno i da će to biti fantastična šansa za mnoga slovenska poduzeća. Ubijedio sam Dušana i Slobodana da Manager treba da pozove slovenske menadžere da donacijama od 2.000 maraka podrže organizaciju Svjetskog prvenstva u smučarskim letovima. Rođen je projekat Slovenski menadžeri za uspeh Slovenije! Krenuli smo u akciju.
Sutra: Planica ruši svjetski rekord!
