Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Huan Antonio Samaran, predsjednik MOK-a, uručuje Branku Mikuliću najviši orden Međunarodnog olimpijskog komiteta
Objasnio sam Branku Mikuliću da ja vodim agenciju IMS Studio 6 Yugoslavia, čiji je vlasnik i predsjednik Goran Takač te kako bismo željeli da bude naš gost na Zimskim igrama u Albertvilleu. Mikulić je znao da je IMS Studio 6 povezan sa Međunarodnim olimpijskim komitetom. Prihvatio je poziv i dogovorili smo se oko detalja.
Istog dana, u popodnevnim satima, nazvao sam Seada Dizdarevića u New York. Sead je vlasnik turističke agencije Jet Set Tours koja je bila zvanična agencija Američkog olimpijskog komiteta i imala je ugovore sa svim njihovim sponzorima za smještaj i organizaciju kompletnog boravka na svim Olimpijskim igrama. Sead je bio vjenčani kum Brankovom sinu Rodoljubu. Kada sam ga dobio na telefon obavijestio sam ga da dovodim Branka u Albertville i zatražio da mi pomogne oko smještaja, jer je do Igara ostalo mjesec dana, svi kapaciteti su bili popunjeni. „Bit ćete gosti u mojoj vili, zajedno sa glavnim sponzorima. Dobro si se toga sjetio. Kako meni nije palo na pamet?“
Riješio sam najveći problem. Sada je trebalo vizirati pasoše. Za Bosnu i Hercegovinu je bila nadležna francuska ambasada u Zagrebu. Naš kurir Kemo Pitić je sa pasošima krenuo u Zagreb. Jedini most koji je povezivao Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, a da nije bio srušen, bio je most u Brčkom. Međutim, dok je Kemo stigao do Brčkog i taj je most miniran i srušen. Vratio se u Sarajevo. Nazvao sam Branka da ga o tome obavijestim. Rekao je da nema problema, da će on srediti viziranje u francuskoj ambasadi u Beogradu.
Let iz Beograda za Genevu je bio u 13,00 sati. Branko je iz hotela Beograd Intercontinental, u kojem smo bili smješteni, ujutro nazvao Ministarstvo vanjskih poslova. Za petnaest minuta ljudi su došli, uzeli naše pasoše i za sat vremena ih donijeli sa ovjerenim vizama. Rekli su da dolaze po nas u 11,30. Kada smo izašli ispred hotela, čekao nas je Mercedes protokola Ministarstva vanjskih poslova i policijska pratnja. Branko je imao takav ugled u jugoslovenskoj vladi da su mu i kao penzioneru ukazali sve državničke počasti.
Čim smo naveče stigli u Albertville, susreo sam se sa Goranom koji je odmah obavijestio Artura da je Branko Mikulić stigao. Sutradan prijepodne održane su kvalifikacijske utrke u muškom spustu. Artur Takač je na spustu bio zajedno s predsjednikom Međunarodnog olimpijskog komiteta, Huanom Antonio Samaranom, čiji je bio savjetnik. Rekao mu je da je Branko u Albertvillu. „Želim odmah da ga vidim,“ kazao je Samaran. Okrenuo se svojoj sekretarici i pitao je kako stoji s terminima u ostatku dana. Odgovorila da nema ni minut slobodnog vremena. „Ko ima najviše vremena?“ „Vaša kraljica, gospodine predsjedniče – sat vremena,“ odgovorila je sekretarica. „Skratite sastanak s kraljicom na pola sata, a pola sata planirajte za Branka“. Goran me obavijestio o terminu i predložio da i ja idem sa Brankom. Lijepo je otići kod predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta, ali meni to, u tom trenutku, ne bi značilo ništa. Mislio sam kako bi bilo bolje da sa Brankom ode Sead Dizdarević, on je razvijao poslove s MOK-om i njemu je svaki susret sa Samaranom bio koristan.
Goran mi je kasnije ispirčao kako je susret bio vrlo srdačan i da je Samaran bio presretan što je mogao pozdraviti Branka u Albertvilleu. Zimske olimpijske igre Sarajevo 1984 su bile prve Olimpijske igre na kojima se Samaran pojavio u ulozi predsjednika MOK-a. Bile su to najupješnije Zimske igre do tada i Samaran to nikada nije mogao zaboraviti Branku, kao predjsedniku Organizacionog komiteta.
U Albertville sam donio Goranu 30 primjeraka prvog broja Business Magazina. Pogledao ga je i bio je vrlo zadovoljan. Negdje oko tri ujutro, u mom je apartmanu zazvonio telefon. Na liniji je bio Goran. Grohotom se smijao i tražio da dođem do njegovog hotela. Uzeo sam taxi i otišao. Kada sam ušao u njegov apartman, svih 30 primjeraka Business Magazina su bili uredno poredani po podu. „Gdje si ovo štampao?“, pitao je Goran. „U Oslobođenju,“ odgovorio sam. „Ja cijelog života radim s najboljim švicarskim i talijanskim štamparijama, ali ova je bolja od svih njih. Pogledaj molim te ove naslovne strane. Ako od ovih 30 naslovnica nađeš dvije da su iste, dobiješ sve što poželiš. Pa ovo je genijalno, trideset naslovnih strana i sve različite,“ kazao je Goran. I zaista, kada sam se malo udubio, nisam mogao naći dvije iste. Naravno, nije to bio odraz kvaliteta, nego katastrofalno loše štampe koja se nije primjećivala kada se gleda pojedinačni primjerak.
U Albertvilleu je bilo jako lijepo. Sead nam je obezbijedio komplet najboljih ulaznica za tu sedmicu, koliko smo bili Na Olimpijskim igrama. Bili smo jedno veče gosti na večeri kod Akiko Ikede, koja je bila marketing agent sarajevskih Igara za Japan. Kod nje sam bio u Tokiju 1983. godine.
Albertville je bio početak velikog prijateljstva sa Brankom Mikulićem. Svo vrijeme smo provodili zajedno. Satima smo razgovarali o politici, o raspadu Jugoslavije, o ratu. Imao sam privilegije da mi Branko govori o nekim stvarima koje su bile potpuno nepoznate. Dosta mi je govorio o svojim susretima s Titom. Po povratku u Sarajevo smo počeli razmjenjivati kućne posjete, sve dok rat nije stigao i u Sarajevo. Dogodilo se to dva mjeseca nakon našeg povratka iz Francuske. Grad je bio potpuno blokiran. Na brdima oko Sarajeva je bila raspoređena teška artiljerija. U tako blokiranom Sarajevu, ja sam ostao dvostruko blokiran u naselju Dobrinja, na kraju grada. Sve komunikacije između Dobrinje i centra Sarajeva su bile presječene. Prvi put sam izišao u grad nakon dva mjeseca. Po mene je stigao transporter jer sam morao na sastanak u Olimpisjki komitet, trebao sam uraditi promovitvne materijale za naš tim koji je išao na Olimpijske igre u Barcelonu. Čim sam stigao u grad, prvo sam otišao da posjetim Branka. Dok smo sjedili, kazao je supruzi Rajki da donese bocu vina. „Branko, znaš li da je zadnja,“ pitala je Rajka. „Znam, donesi je.“ Dok je sipao crno vino rekao je: „Ovo je zadnja boca vina koju sam dobio od Tita.“
Branko Mikulić je umro za vrijeme rata. Poslije rata, kada su se mijenjali nazivi ulica i moja je ulica dobila novo ime. Zove se ulica Branka Mikulića, a ja stanujem na broju jedan.
Ima boga da je k'o zrno bibera.
Sutra: Otkazali smo u Ljubljani štampanje trećeg broja Business Magazina jer su bile presječene sve komunikacije.
