Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Uroš Lajovic diriguje koncertom Sarajevske filharmonije
U IMS Studiju 6 sam okupio ekipu mladih, obrazovanih i vrlo talentovanih ljudi. Dali su mnogo agenciji. Mogli su i više da im direktor nije bio neko kao ja, čovjek bez imalo talenta za timski rad. Po prirodi sam perfekcionista i ubijeđen da niko to ne zna uraditi bolje od mene. Naravno, poptuno pogrešno. Zbog toga što sam sve tovario na svoja leđa, gubio se taj moj perfekcionizam, jednostavno stvari nisu mogle biti urađene na najbolji način. Ako i za čim žalim u poslu, onda su to propuštene prilike da sa mladim saradnicima uradim više, da im dam više slobode i odgovornosti kako bi mogli iskazati sav svoj talenat. Više puta sam o tome, u raznim prilikama, razgovarao i sa prof. Danicom Purg, direktoricom Poslovne škole Bled, s kojom sam vrlo blizak. I uvijek sam te svoje stavove pravdao time kako moji ljudi nemaju iskustva, kako moraju još mnogo učiti itd. A Danica bi uvijek govorila: „Ekrem, tim ne čine zvijezde već prosječni ljudi. Njihova sinergija će ih izgraditi u odlične saradnike. Pustite ih da rade i dajte im odgovornost, pružite im šansu“. Sve sam najbolje razumio kada sam jednom otišao na sastanak sa Metkom Wachter, generalnom dirtektoricom Krka kozmetike. Pošto sam stigao malo ranije, sekretarica me odvela u salon da sačekam. Na zidu je bila velika crno bijela fotografija koju nikada neću zaboraviti. Nastala je u vrijeme pionira Divljeg zapada. Ljudi su dobili zemlju i selili se. Na fotografiji su bila kola prepuna pokućstva. I ljudi, naravno. Kola su išla uz jednu strmu liticu i kada pogledate fotografiju čini vam se gotovo nevjerovatnim da neko može vući kola uz takvu strminu. Ali to su vrlo uspješno činila tri para mazgi koje su bile upregnute u kola. Ispod slike je stajao krupan potpis: Snaga je u timskom radu.
U ekipi IMS Studio 6 radila je i dizajnerica Aida Bambur. Bila je izvrstan dizajner s mnogo talenta. Jednog dana mi je donijela da pogledam vizuelni identitet Sarajevske filharmonije koji je radila za diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti. Bio je to jako lijep znak, violinski ključ u čijem se trbuhu nalazila ruža s prekrasnim laticama. Gotovo da sam bio zapanjen jednostavnim, a ujedno vrhunskim dizajnerskim rješenjem. Pitao sam Aidu da li je ikada to pokazala Filharomiji? Kazala je da nije i ja sam joj predložio da im to pokušamo ponuditi. Kako nisam imao nikakvog kontakta s Filharmonijom, kazao sam sekretarici da nazove direktora Filharmonije. Za dva minuta dobio sam vezu. S druge strane je bio Ninoslav Verber, direktor Filharmonije. Objasnio sam mu o čemu se radi i pozvao ga da dođe u IMS Studio 6 da to pogleda. Kada je došao i pogledao rekao je da izgleda jako lijepo, da oni nisu zadovoljni postojećim vizuelnim identitetom i da bi to, što je Aida uradila, bilo odlično za njih. I onda je krenuo razgovor u kojem je Verber dikitirao tempo. I danas, 22 godine nakon toga, smo dobri prijatelji i mogu kazati da je Nino najbolji pregovarač kojega sam u životu upoznao. Rekao je da bi rado uzeli predloženo rješnje, ali da nemaju para. Pogledao sam Aidu i u njenim očima vidio veliku želju da ovo proguramo bilo kako. Rekao sam Verberu da je kreativno rješenje naš poklon. Zahvalio se i kazao kako mu to puno ne znači jer oni nemaju novaca da štampaju komunikacijske materijale i finansiraju potpunu implementaciju novog znaka. Rekao sam: „OK, mi ćemo finansirati izradu komunikacijskih materijala“. Verber je pružio ruku i dogovor je sklopljen. Uz čaj sam mu predložio da mi preuzmemo projekat sponzorstva Sarajevske filharmonije. To je čekao. Vrlo brzo smo se dogovorili o svemu. Svi smo bili zadovoljni. Bio je to moj ulazak u sponzorstvo kulture i umjetnosti. Sarajevska filharmonija mi je dala privilegiju da zavolim klasičnu muziku. Da redovno idem na koncerte. Kasnije ću napraviti nekoliko velikih koncerata, a u decembru ove godine, u Ljubljani će biti održan 21. po redu Menadžerski koncert koji sam pokrenuo 1993. godine. Kasnije ću sa sponzorstva sporta sve više prelaziti na sponzorstvo u kulturi i umjetnosti. Ovih dana izaći će i prvi broj magazina Art & Business, regionalnog magazina koji će u cjelosti biti posvećen sponzorstvu u kulturi i umjetnosti.
Odmah nakon sastanka sa Ninom Verberom počeli smo raditi na realizaciji projekta. Aida je dizajnirala komunikacijske materijale, a ja sam se bacio na traženje sponzora. Imali smo tri mjeseca do početka sezone u oktobru 1991. Htjeli smo iznenaditi ljubitelje klasične muzike koji su dolazili na koncerte Filharmonije. Potpisao sam sponzorski ugovor sa Slovenijavinom. Oni su trebali na svakom koncertu služiti šampanjac i vino. Otišao sam u Mostar na sastanak sa direktorom tvornice cvijeća Florami, Radetom Grgurom, da se dogovorim da svaka dama na ulazu u Pozorište dobije jednu ružu. Grgura je ideja oduševila, rekao je da će to biti njihovo sponzorstvo. Filharmonija je svoje koncerte imala jednom mjesečno, svakog zadnjeg petka u mjesecu. U oktobru, kada je sezona počela, rat je bjesnio u Hrvatskoj i kucao na vrata Bosne i Hercegovine. Florami je imao antiratnu kampanju ‘Vodite ljubav, a ne rat’ koju je radila beogradska agencija Saatchi&Saatchi. Kreativni direktor je bio Dragan Sakan. Ideja s ružama na koncertima Sarajevske filharmonije se sjajno uklopila u ovu kampanju. Sjećam se da je na drugom koncertu jedna sarajevska gospođa primajući ružu kazala: „Kako divna stvar u ovako teška vremena.“ Rade je bio oduševljen. Znam da je svakog zadnjeg petka u mjesecu lično nadzirao branje ruža za sarajevski koncert. Drške su im trebale biti ravne i dugačke, pri dnu je trebalo skinuti bodlje kako bi ih žene mogle držati u rukama. Ruže su brali dok je bila rosa, a onda ih je Radetov vozač dovozio u Sarajevo. Svaka ruža je na sebi imala prikačen With Compliments sa novim vizuelnim identitetom Filharmonije.
Imali smo još nekoliko sponzorskih ugovora, uglavnom da pokrijemo troškove i Filharmoiniji besplatno učinimo koncerte bogatijim.
Sezona je otvorena koncertom kojim je dirigovao maestro Uroš Lajovic iz Ljubljane. Uroš je jako volio dirigovati u Sarajevu. Zapravo, samo u Ljubljani i Sarajevu je dirigovao dva koncerta u jednoj sezoni. Svi ostali termini su bili popunjavani Uroševim gostovanjima diljem Evrope. Uz sve to, Uroš je i profesor dirigovanja na bečkoj akademiji. Ja nisam prije čuo za Lajovica, ali ga je dobro poznavala sarajevska publika. Dvorana je bila puna. Uroš me oduševio svojim vrlo energičnim i dinamičnim dirigovanjem. Dopalo mi se. Opustio sam se i počeo razmišljati o drugim stvarima, o projektima na kojima smo radili, tražio sam u takvoj atmosferi rješenja za neke kreativne probleme koje nismo mogli riješiti u svakodnevnoj gužvi. Na slijedeće koncerte ću obavezno nositi mali blokčić u koji sam zapisivao sve što mi je padalo na pamet. Shvatio sam – muzika je čudo!
Poslije koncerta, Nino je organizovao večeru u Domu pisaca. Uroš, solistica, Nino i ja sa suprugama.
Čim smo sjeli, Uroš me je pitao ko je mladi gospodin koji je sjedio sa društvom u uglu te da li ga je veče ranije mogao gledati u televizijskom dnevniku. „Da, to je Rasim Kadić, predsjednik liberala i ja sam ga sinoć gledao, bio je sjajan“. Uroš je rekao da ga je veoma impresionirao i da ga želi upoznati. Tražio je da mu to organizujem. Kako smo Rasim i ja bili odlični prijatelji, to mi nije predstavljalo problem. Ustao sam i otišao za njegov sto. Prije nego sam uspio da mu išta kažem pitao je: „Da li je ono za tvojim stolom dirigent Uroš Lajovic?“ Rekao sam da jeste i da sam došao… „Kad sam išao u muzičku upoznao sam njegov rad i Lajovic je jedan od mojih idola. Možeš li me upoznati sa njim?“ Naravno, odgovorio sam i pozvao Uroša za Rasimov sto. Kasnije se društvo sastavilo i druženje se nastavilo do dugo u noć. Svijet je zaista mali.
Sutra: Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH, na koncertu Sarajevske filharmonije kojim je dirigovao Uroš Lajovic
