Piše: Marina Čulić Fischer, DIALOG komunikacije, Zagreb
Ako živite u Hrvatskoj onda sigurno znate da je 1. prosinca 2013. održan referendum kojim su se građani Republike Hrvatske trebali odrediti da li žele da u Ustav RH uđe definicija braka kao zajednice muškarca i žene, ili ne. Ako ne živite u Hrvatskoj, možda ste za taj referendum ipak čuli, jer je digao popriličnu medijsku buku. Upravo zbog te medijske buke smatram da je ova tema interesantna kao slučaj javne komunikacije u kojem bismo mogli naučiti ponešto o tome kako bi se trebalo ili kako se ne bi smjelo komunicirati političke ideje u javnom prostoru.
Referendumsko pitanje glasilo je: Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? U Republici Hrvatskoj brak već jest zakonom definiran kao zajednica muškarca i žene, pa je prvo pitanje koje je zahtijevalo odgovor trebalo biti – a zašto onda mijenjati Ustav? Nažalost, hrvatski građani na to pitanje nisu dobili jasan odgovor i od tog trenutka nadalje bilo je jasno kako će referendum završiti. Ono što je nevjerovatno to je da hrvatske političke elite na vlasti to nisu prepoznale, pa tako nisu primjereno (komunikacijski) ni djelovale. A pokazat će se da je za njih to trebao biti prioritet.
Evo i zašto: “za” promjenu Ustava glasalo je 65,87% glasača, dok je “protiv” bilo njih 33,51%. Glasovanju je pristupilo 37,9% hrvatskih građana, dok se njih čak 62,1% nije pojavilo na glasačkim mjestima. Time su građani Republike Hrvatske pokazali slijedeće: 1. da su “protiv” stavova Vlade, koja se (iako neslužbeno i prekasno) odredila protiv promjene Ustava. 2. da im nije stalo da daju podršku Vladi kojoj su dali povjerenje prije samo dvije godine. 3. da su razočarani iz niza razloga: zato što je na referendum potrošeno 48 milijuna kuna koji su se mogli uložiti u nešto konstruktivno, zato što Vlada nije na vrijeme pripremila zakone o referendumu i o istospolnom partnerstvu koji bi utjecali na ishod referenduma, zato jer im nije pružena pravovremena i potpuna informacija, zato jer su se vladajući odrekli odgovornosti za sami referendum i za njegov ishod (izjava podpredsjednice SDP-a Milanke Opačić u referendumskoj noći), a možda i zato jer je podpredsjednica Vlade Vesna Pusić nakon referenduma izjavila da je (tek) “sada vrijeme da se počnemo baviti ozbiljnom politikom”.
Ukratko, većina građana Republike Hrvatske je ili protiv Vladine politike (na ovu temu), ili indiferentna prema istoj, ili razočarana. A to je jasan signal u kom pravcu bi se građani mogli odrediti na slijedećim parlamentarnim izborima.
I tako je jedno, naizgled banalno referendumsko pitanje, zahvaljujući između ostalog i jako lošoj javnoj komunikaciji vladajućih, vjerovatno odredilo političku sudbinu Hrvatske u slijedećem razdoblju. Ostaje nam samo učiti iz grešaka.
