Veliki domaći mediji proteklih su desetljeća minimizirali broj novinara izvan velikih centara, što je otvorilo prostor kvalitetnim lokalcima. Web i mreže su otvorile prilike za rast i specijalcima koji publiciraju specifične tematske interese.
Medijska industrija je u tranziciji, domaći eter karakterizira velik broj redakcija što uz problematičnu strukturu financiranja za posljedicu ima relativno loše uvjete rada. Ta stvarnost rezultira prelaskom brojnih novinara u druge branše (svi imamo kolegu/icu koji je otišao u PR, jel’) i smanjuje priljev novih, mladih kadrova.
Kompleksni odnosi dijela velikih izdavača i vladajućih uz manjak transparentnosti, postali su ozbiljn temom zadnjih desetljeća. Situacija u kojoj je politički bliskim medijima lakše dobiti financiranje iz javnih izvora, dovodi do ignoriranja bitnih tema u javnom prostoru i jednoobraznih uređivačkih politika.
Nikako da napravimo taj nužan iskorak samoregulacije medija. Kočnica je to razvoja našeg društva, jer se razne i brojne istine skrivaju iza autocenzure i politike nezamjeranja.
Neki dan sam bacio oko na podatke registra Agencije za elektroničke medije i ostao zatečen brojem izdavača Lijepe naše. Govorimo o više od 1000 redakcija… 30-ak TV kuća, 165 radijskih postaja, 600 portala, uz još 250 razno-raznih digitalnih usluga na zahtjev i sl. Dakle, prvaci smo pluralizma, svakih par tisuća Hrvata ima svoj e-medij.
Ali velika većina tih subjekata s popisa AEM-a se svodi na reciklažu dnevnih vijesti tuđe proizvodnje, koje ne donose osobitu vrijednost klikatelju, čitatelju, gledatelju. Pitanje smisla dovodi do onog drugog – održivosti.
Baš sam zato uvjerenja da će u narednom desetljeću doći do velikog čišćenja scene, jer neće biti motivacije, osnovne tržišne matematike za brojne male redakcije. Jer je za kvalitetno informiranje i visoku razinu pluralizma dovoljna i trećina gore navedenih.
Ako osiguramo bolju strukturu financiranja, ojačamo redakcije i dignemo kvalitetu, skinut ćemo mrenu s vida našeg društva.
Valja pogledati istini u oči i otvoriti temu neovisnosti medija, taj nužan korak razvoja demokracije, pa time i društva u cjelini. Dovoljno je škicnuti u indeks medijskih sloboda, koji sugerira da Hrvatska ispada iz prve lige, spuštajući se na 60 mjesto od njih 180, koliko se nalazi na popisu Reportera bez granica.
Jedni su potpuno ovisni o oglašivačima, drugi o volji vladajućih, treći odoše u populizam (i/ili ideologije), tražeći u njemu održiv poslovni model.
A upravo stoga smo na vrhu ljestvice zemalja, u društvu Bugara i Turaka, u kojima publika sve češće izbjegava vijesti, kazuje novo istraživanje Reutersa.
Platforme i AI era
Tu su i brojni vanjski utjecaji, sve značajniji tehnološki giganti.
BigTech je utjecajan, disruptivan, njihovi su alati i servisi superiorni, iznimno učinkoviti. Mogućnosti koje su nam stavili na raspolaganje otvaraju kontakt s publikom kakav nikada prije nismo imali. Milijarde dolara uložene razvoj donose rezultate, bonuse brokerima i nemale dividende vlasnicima. Izazov je što oni imaju kratak rok trajanja, jer korisnici s jedne platforme u drugu migrirajuju nevjerno poput dama noći.
Reutersovo recentno istraživanje o stanju medija u fokus donosi i zabrinjavajući trend iz SAD-a koji kazuje da smo ušli u eru dominacije social i video platformi i u sferi informiranja, naime, po prvi je put zabilježeno da se više Amerikanaca informira na mrežama, nego na news portalima i TV kućama. Što, eto, sasvim slučajno korelira s kaosom Trumpove administracije.
Dobra je vijest za medije da se uloga platformi nikada neće u potpunosti poklapati sa medijima. Mi proizvodimo, oni distribuiraju. Mi imamo odgovornost prema društvu, oni prema dioničarima.
A valja uzeti u obzir da i bogati plaču.
Platforme svakim danom postaju izloženije, složenije i reguliranije. Pamtim vremena kad se puno toga moglo napraviti s nekoliko klikova, dok danas dolazimo do toga da smo sretni ako nam se na helpdesku nakon silnih komplikacija u bizarnim situacijama javi čovjek. Brzo ih je razvoj doveo u poredbu s našom birokracijom.
Tematski (nišni) mediji omogućuju dublju analizu i specijalizirani pristup, poput poljoprivrede, znanosti ili kulture. Osiguravaju snažniju lojalnost i angažiranost publike te omogućuju prilagodbu sadržaja prema specifičnim interesima, čime podižu kvalitetu javne rasprave i informiranja.
Umjetna inteligencija više nije funky termin, već stvarnost. Redakcijama donosi i dobre i loše novosti – dobre u dizanju konkurentnosti, i loše – da otvara širom vrata anomalijama. Lošeg će novinara i urednika uskoro zamijeniti tehnologija, ali ne i dobrog. Odličnog nikada. Isto vrijedi i za medije. Slijedi nam katarzična transformacija medijske industrije, dok onu prošlu još nije zgotovila. AI toliko raste u kvaliteti outputa, da uskoro nećemo znati što je stvarno, a što ne.
Nije mi teško zamisliti da uskoro dođemo do teme certificiranja istine, što nas vraća na obranu teze iz naslova.
Platforme će još brže trčati za pažnjom i reakcijama, ali ne i za istinom.
A upravo je ona važna za malog čovjeka, za lokalnu zajednicu, za društvo u cjelini. AI ne može zamijeniti domišljatost i iskustvo kvalitetnog novinara, niti urednika koji brine o svom čitatelju i društvu u kojem djeluje.
Lokalni mediji prenose informacije važne za konkretne zajednice, omogućujući građanima uvid u lokalne probleme, razvoj, politiku i uspjehe koji su često zanemareni u nacionalnim medijima.
AI ne može zamijeniti vic jednog Šprajca, lucidnost Tomićvog ruganja niti suptilnu drskost Dežulovića, kao što ne može razumjeti specifičan narativ splitske pjace, rječke tržnice, osječke pije ili zagrebačkog dolca. AI ne zna razlikovati kuknjavu od stvarnog jada.
E pa to mi ulijeva nadu da će lokalni i tematski mediji imati važnu rolu u oblikovanju naše budućnosti.
Sve dok AI algoritmi blokiraju social post na kojem se reže dalmatinski pršut (iskustvo iz prve ruke), jer je uznemirujuća, ja ću mirno spavati.
