Oglašivačka industrija voli nuditi odgovore na pitanja koja ljudi svakodnevno postavljaju. Komunikacijski stratezi u stalnoj su potrazi za tržnim rupama i nekim novim pitanjima koja ljudi svakodnevno postavljaju, uz ona stalna već uvriježena. Ako, pak, tih pitanja na tržištu nedostaje, komunikacijski stratezi će se potruditi da ih lansiraju i osmisle, kako bi nam potom mogli ponuditi odgovore na njih. Osmislit će neki problem i nakon toga ponuditi rješenje za taj problem. Često će se raditi o problemima za koje nismo niti znali da postoje dok nas oglašivači na njih nisu podsjetili… Ali, uvijek će tu biti neko rješenje – neki proizvod bez kojeg ne možemo, a bez kojeg nismo niti znali da ne možemo i koji će nam „spasiti“ život.
Život je zagonetka
Koliko je, pak, pametno stalno nuditi odgovore na pitanja i rješenja za neke probleme? Svi znamo da ti odgovori ponekad nemaju veze s istinom, kao što rješenja za neke probleme nisu prava rješenja za spomenute probleme, već samo iluzije tih rješenja.
Nije ni David Copperfield doista nestao s pozornice i teleportirao se na havajsku plažu, kako bi već u sljedećem trenutku praćen dimnom zavjesom osvanuo među zapanjenom publikom, kao što niti jedan iluzionist nije doista rezao svoju pomoćnicu na dijelove. Ali, ljudi vole iluzije. Vole biti iznenađeni. Vole vjerovati u čuda i čudne podudarnosti. Vole vjerovati u nemoguće. Vole postavljati pitanja. I – vole kada ih se ostavi bez odgovora negdje između neba i zemlje, kada ostaju lebdjeti na valovima neriješenih misterija, na rubu znanosti, koliko god tvrdili da tragaju za egzaktnim odgovorima.
Mudri komunikacijski stručnjaci svojim će pitanjima dati putokaze našoj pozornosti u smjeru neke naše percepcije stvarnosti, dok će nas loši komunikatori učiti vidjeti svijet na njihov (društveno uvjetovan i podoban) način. Loši komunikacijski stratezi u nama pokušavaju razviti neku svoju percepciju, šabloniziraju nas po sebi, dok dobri komunikatori potiču razvoj naše osobne percepcije. Tržišno komuniciranje u velikoj je mjeri masovno šabloniziranje, a vrlo maloj mjeri obraćanje potencijalnim kupcima kao ljudima s pravom na individualnu percepciju.
Ima li doista danas svatko pravo na svoje mišljenje, ili smo uvjetovani misliti i djelovati na sličan društveno prihvatljiv način? John Allston je davno rekao: „Ako sam ne kontroliraš svoj um, netko drugi će to činiti umjesto tebe.“
Američki autor i motivacijski predavač Jim Rohn volio je uspoređivati naš um sa šalicom kave. Savjetovao nam je da čuvamo našu šalicu kave u svakom trenutku našega života. „Stavite malo šećera i mlijeka ili što god želite u vašu kavu i ne dopustite nikome da doda malo soli ili otrova u nju. To je vaša kava. To je vaš um, to je vaš život. Vi birate kako ćete piti kavu i nitko ne bi smio donositi te odluke umjesto vas. Kava koju pijete, misli koje mislite i život koji živite je vaš i samo vaš izbor – to ne bi smio biti izbor društva. Nije važno od koga nam dolaze loše stvari u život. Ono što je važno je svakome dati do znanja da ne primamo nikakve loše sastojke u našu kavu. Stojte kao najjača straža pred vratima svoga uma i nikada nemojte dopustiti nikome da donosi odluke o tome što će ući u vašu mentalnu tvornicu. Nemojte dozvoliti svakome tko vam se nađe na putu da bilo što ubaci u vašu mentalnu tvornicu, jer vi ćete kasnije morati nešto napraviti s tim informacijama koje spadaju u mentalni otpad i koje ste primili od drugih ljudi samo zato jer ih niste znali na vrijeme zaustaviti. Zato – budite na oprezu i čuvajte svoju kavu (svoj um) istom snagom kojom čuvate vaš život.“
Paulo Coelho u svojim djelima nikada svojim čitateljima ne nudi odgovore na neka univerzalna pitanja. On više od odgovora voli postavljati pitanja, jer smatra da pitanja potiču našu komunikaciju i našu kreativnost. Po njemu je um koji postavlja pitanja stalno otvoren. U jednom od svojih brojnih intervjua Paulo Coelho je na tu temu izjavio: „Ja ne vjerujem u odgovore. Mene odgovori na pitanja ne zanimaju. Ovaj život je zamišljen kao zagonetka i baš je zato zanimljiv. Moje su knjige zapravo pitanja, ja stalno postavljam neka pitanja. Pitanja otvaraju vrata. S pitanjima su vrata uvijek otvorena. Odgovorima donosimo neke zaključke i na neki način zatvaramo vrata komunikacije. Postavljajmo pitanja i njima ćemo otvoriti sva vrata.“
Jedno od tih pitanja zasigurno je i pitanje o pravom smislu subliminalnih poruka koje su svuda oko nas, o kreatorima tih poruka, o ciljevima koje kreatori tih poruka žele postići i o količini njihova utjecaja na svakoga od nas kao pojedinca i na nas kao društvo u cjelini…
