Piše: Elia Patricia Pekica Pagon
Praćenjem masmedijskih promidžbenih aktivnosti, zamijetila sam da neke poznate kompanije ponekad previše doslovno shvaćaju svoje obraćanje određenim ciljnim skupinama. To njihovo izravno obraćanje određenim ciljnim skupinama zna biti popraćeno i vrlo otvorenim šikaniranjem njima nezanimljivih ciljnih skupina.
A, svako otvoreno etiketiranje određene grupe ljudi kao nepoželjne nije ništa drugo nego otvorena diskriminacija.
Naše komunikacijske strukovne udruge nominalno bi se trebale mnogo više baviti problemima lošeg, neprofesionalnog i društveno nekorektnog komuniciranja nekih tvrtki s ciljem boljeg i korektnijeg komuniciranja u našem medijskom prostoru. Već letimičnim pogledom, lako možemo zaključiti da svatko kreira svoje poruke kako god ga je volja, ne razmišljajući previše o osnovnim postulatima u procesu komuniciranja: naše komuniciranje mora biti istinito, pošteno, pristojno, moralno i kreativno. Mi našim porukama ne smijemo nikada vrijeđati ni jednu osobu koju uključujemo u naš komunikacijski proces.
Umjesto toga naši konceptualisti i tekstopisci pružaju nam prigodu svakodnevno svjedočiti vrlo čudnim komunikacijskim strategijama raznih proizvoda i usluga, pogotovo onih koji potiču mušku potenciju ili onih koji su namijenjeni ženama «onih dana u mjesecu», ali zanemarimo sad to i osvrnimo se na najrecentniji primjer komunikacijske strategije jedne telekomunikacijske kompanije koja je uz pomoć svog kreativnog tima obogatila naš medijski prostor društveno nekorektnom kampanjom koja otvoreno na dobnoj osnovi diskriminira sve one ljude koji nisu mladi ili se iz njima znanih razloga takvima više ne osjećaju, iako bi se u vremenima u kojima živimo, navodno, takvima trebali doživotno osjećati baš svi.
Da je u našem medijskom prostoru sramota ne biti mlad kao kaplja, to je već odavno svima jasno. Upravo zbog toga je sve podređeno ideji da svi moramo izgledati, ponašati i osjećati se kao da nam je dvadeset. Neki dan sam na njemačkom kanalu Melodie TV vidjela spot jedne glazbene skupine sastavljene od muškaraca srednjih godina koji su nasmijani pjevali pjesmu pod nazivom «Nicht mehr zwanzig». U tom spotu izgledaju kao da prkose i kao da se rugaju vremenu u kojem živimo u kojem svi moramo vječno imati dvadeset godina. Doduše, oni svojim riječima pjesme na neki način žale za minulom mladošću, ali nam istodobno svojim ležernim i opuštenim ponašanjem u tom spotu šalju sljedeću poruku: nemamo više dvadeset, ali nema veze, i u našoj nam dobi može biti lijepo i možemo uživati u životu. Doista, rijetki su oni koji u svom umjetničkom izrazu ne kukaju za minulom mladošću, jer starost je po njihovu mišljenju nepoželjna, a mladost uvijek poželjna. Na mladima svijet ostaje, rekao bi narod i slegnuo ramenima. Istina je da na mladima ostaje svijet, ali je istina i to da njima u naslijeđe ostaje onakav svijet kakav su stvorili neki jednako mladi ljudi prije njih.
No, što je s ovim svijetom danas koji je na svima nama zajedno, bez obzira na to koliko mi imali godina? Nemamo li baš svi pravo na svoj telekomunikacijski paket prilagođen našim željama i potrebama? U TV spotu sporne kampanje jedne telekomunikacijske korporacije mlada djevojka obraća se gledateljima sljedećim riječima: «Znam zašto vam idemo na živce. Zato što smo mi mladi, a vi niste.» Nakon djevojke, riječ uzima mladić koji se nadovezuje na nju: «Netko vam je to trebao reći, sorry.» I, što je pjesnik time htio reći, da se moramo sramiti sami sebe ako slučajno nismo jednake životne dobi kao djeca iz tog uvredljivog tv spota ili da možda nemamo pravo na sretan i bezbrižan život u telekomunikacijskom smislu ako nismo klinci? Presmiješno je to i na neki način žalosno. Ako je ta telekomunikacijska tvrtka htjela formirati komunikacijske pakete za određene dobne skupine ljudi, onda je svaka dobna skupina morala dobiti svoj paket i svoju motivacijsku poruku, ali poruku koja će biti usmjerena isključivo na motiviranje određene ciljne skupine kojoj se obraća, ali ne i poruku koja će istodobno vrijeđati druge ciljne skupine ljudi. To je gotovo isto kao da neka telekomunikacijska tvrtka formira komunikacijski paket za neku naciju, ali ne i za druge nacije, pa da akter u spotu, na primjer, govori: «Znam zašto vam idemo na živce, jer smo mi Hrvati, a vi niste.», ili da kreira paket za zaposlene u državnom sektoru, pa da akter u spotu govori: «Znam zašto vam idemo na živce, jer smo mi zaposleni u državnom sektoru, a vi niste.», i tako dalje u nedogled. Pitam se samo kako bi se spomenuta kampanja mogla prilagoditi starijoj populaciji i kako bi to zvučalo da akterica u poznoj dobi u kameru govori: «Znam zašto vam idemo na živce, jer smo mi stari, a vi niste.» Takvu kampanju, na žalost, nećemo vidjeti, jer tko je još vidio da netko zavidi starijim ljudima na njihovoj starosti, zar ne? Zato, brže, bolje, idemo svi u potragu za eliksirom vječne mladosti, za čarobnim napitkom s kojim ćemo imati vječno dvadeset godina i moći telefonirati i surfati internetom do mile volje za nikakve novce.
Farmaceutska nam, pak, industrija nudi tabletice i napitke uz pomoć kojih ćemo biti duže mladi. Estetska kirurgija nije nikada bila popularnija nego danas. Modna industrija nudi nam modele odjeće i obuće za vječne djevojke i mladiće. Preparativna i dekorativna kozmetika tu su da odrade svoj dio posla u pomlađivanju svakoga od nas, a mediji čine sve kako bi svačiju mladost (stvarnu ili umjetnu) prikazali kao jedini pravi model preživljavanja u današnjem svijetu u kojem nema mjesta za one ljude koji žele u miru božjem biti srednjih i poznijih godina i ponositi se njima.
Dok smo kao djeca pjevali pjesmu Prljavog kazališta «Sve je lako kad si mlad», nismo ni slutili da ćemo u zrelijim godinama našega života morati ostati vječno mladi ako želimo preživjeti. I sve bi to bilo u redu kada bismo govorili o vječnoj mladosti duše koja nema baš nikakve veze s kronologijom, ali biti prisilno mlad u kronološkom smislu, ukoliko želiš preživjeti, to je stvarno previše.
U svakoj dobi možemo, ako to želimo, pronaći nešto posebno i nikada do sada doživljeno, ono nešto što baš tu dob čini čarobnom i nezamjenjivom. Ovaj svijet pripada svima nama u jednakoj mjeri i svatko tko misli da njemu ili njoj pripada mrvicu više nego ostalima, doista je u velikoj zabludi. A u još većoj zabludi su oni komunikacijski stratezi koji misle da imaju monopol na komunikaciju i koji taj monopol koriste kako bi u naš medijski prostor servirali diskriminatorne poruke.
Prestanimo se lagati. Okrenimo ploču i počnimo ljude informirati i pričati im istinite priče o našim proizvodima i uslugama na jedan humani način, s ljubavlju i punim uvažavanjem svakog pojedinca.
