Piše: Elia Pekica Pagon
Višeslojna društveno-ekonomska kriza, loša varijanta kapitalizma i državne jasle samo za stranačke ljude, stvorili su u Hrvatskoj društvo prepuno nepremostivih razlika. O tim razlikama i društvenim podjelama već i ptice na grani pjevaju, pa je bilo samo pitanje dana kada će naše famozne društvene podjele osvanuti i u nekoj od oglašivačkih kampanja.
I, gle čuda, ovih nas dana gotovo svakodnevno, kao iz nekog tajnog ureda Big Brothera, na društvene podjele podsjeća nova kampanja HPB-a. Muški spiker u maniri čarobnjaka iz Oza, serioznim glasom progovara: „U ovoj lijepoj zemlji podijelili smo se na pivopije i vinopije, na pušače i nepušače, Mac-ovce i PC-jaše, na one koji su za ili protiv, na sanjare i realiste, domaće i dijasporu, poslodavce i posloprimce, homofobe i homofile, video i audiofile, uspješne i neuspješne, lijeve i desne, male i velike, plave i bile, podijelili smo se na mlade i stare, zaposlene i nezaposlene, bogate i siromašne, na one u loži i one u parteru, podijelili smo se na svaki mogući način, no postoji mjesto gdje smo oduvijek bili i uvijek ćemo biti svi jednaki – HPB Moja banka.“ Victor Hugo bi sve to iskomentirao sljedećim riječima: „Raj bogatih napravljen je od pakla siromašnih.“ Kadrovi koji prate ovaj tekst osvrću se na ideološke, stilske, dobne, spolne i klasne razlike među ljudima, dok je glavna poruka kampanje ta da postoji mjesto na kojem sve te razlike ne moraju značiti ama baš ništa, jer, eto, na tom mjestu možemo svi biti isti. Ako smo mislili da nigdje ne možemo osjetiti jednakost s drugim ljudima, prevarili smo se, jer to, eto, ipak možemo u jednoj banci. Apsurdno da ne može biti apsurdnije. Umjesto da se oglasni prostor maksimalno iskoristi za informiranje potrošača o prednostima usluga te banke, on je u ovom slučaju iskorišten za prikazivanje društvenih razlika i ideoloških podjela kao nečega što možemo premostiti dolaskom u jednu banku. Spomenuta kampanja koja tobože promiče utopijsku jednakost unatoč razlikama neodoljivo podsjeća na rečenicu koju obično čujemo u crkvi, onu dobru staru kako smo pred Bogom svi jednaki. No, kako ovdje nismo pozvani u crkvu, već u banku, netko bi se mogao upitati – o kojem se Bogu ovdje zapravo radi?
Razmišljam o toj rečenici i o tome koliko se ona kao svojevrsna uravnilovka uklapa u današnje kapitalističko okružje u kojem se svi klanjaju Bogu Novcu i kojega bismo svi trebali bezrezervno prihvatiti, bez ikakvog propitivanja. S pravom se pitamo – nisu li kapitalisti oduvijek bili zaduženi za izrugivanje beskonfliktnom društvu jednakih, monolitnom zajedništvu i ostalim utopijama? I, ne bismo li se po nalogu suvremenih moćnika, političara i bankara svi zajedno trebali iz petnih žila truditi izgraditi nejednako društvo, društvo bogatih i siromašnih, ovih i onih, točnije – društvo stimulacije jednih i istovremene destimulacije drugih ili najtočnije – društvo u kojem jedni uspijevaju na štetu drugih koji su osuđeni na neuspjeh?
No, što uopće smatramo jednakošću s drugima? Je li ovdje riječ o tome da bismo svi trebali biti jednaki? Ako je naš odgovor da, onda je sljedeće pitanje – u kojem smislu jednaki? Nije li svaki čovjek neponovljivi original? Nismo li raznovrsni sami po sebi? Društvena raznolikost je nešto što se podrazumijeva samo po sebi i što bismo svi trebali prihvatiti kao normalno. No, kada je nejednakost u pitanju, na stvari bismo trebali gledati potpuno drugim očima, jer upravo je ta nejednakost ili, bolje reći, neravnopravnost ono što nas boli. Danas doista više nije moguće govoriti o jednakim pravima i šansama za sve, jer je i riječju i slikom svima nama jasno dato do znanja da jednake šanse i prava za sve pripadaju mitovima minule prošlosti.
Već je i malom djetetu jasno da gospođa okićena biserima predstavlja visoki društveni sloj (onaj koji se danas definira isključivo materijalnom sigurnošću) i da kao takva može sebi priuštiti sjedenje u najskupljoj loži, dok gospođa pred kontejnerom predstavlja najniži društveni sloj (onaj koji je potpuno obespravljen i osiromašen) i da kao pripadnica tog društvenog sloja kazalište može samo sanjati.
Dodali bismo, zar nisu upravo banke najbolji pokazatelji, ako ne i generatori, tih razlika o kojima se u ovoj kampanji govori? Zar gospođa u skupoj večernjoj toaleti i gospođa koja skuplja plastičnu ambalažu imaju jednaki status u banci? Zar će bankovni službenik ili službenica jednako ljubazno dočekati te dvije klijentice na šalteru, ako jedna od njih ogrnuta u najskuplju bundu sutra dođe podići pozamašan iznos eura za kupnju svog novog automobila, a druga dođe na šalter u starom izlizanom kaputu kojega je našla na otpadu moliti koju kunu za kruh? Pravo je pitanje, ima li uopće bilo koja osoba koja prekopava kontejnere neki bankovni račun?
Svakome je jasno da su nekome tko nema novaca banke omražene institucije, dok su bogatašima banke omiljeni hramovi sreće. O kojoj jednakosti ova kampanja, dakle, govori? Da li možda o našoj težnji da iako smo nejednaki (čitaj: neravnopravni) možemo živjeti zajedno, jedni kraj drugih u tom raznolikom i posvađanom, ali tobože ravnopravnom društvu, iako nikome nije jasno kako će tu ravnopravnost ostvariti? Na koji način naše društvo može biti ravnopravno, kada same podjele i sustav u kojem živimo jasno govore o tome da tu nema govora o ravnopravnosti. Mnogi ljudi s kojima sam na ovu temu razmijenila mišljenje smatraju kako ova kampanja zapravo vrlo otvoreno promiče društvenu nejednakost iliti neravnopravnost pozivajući nas da tu neravnopravnost prihvatimo kao društveni temelj našeg doba, a banke kao hramove Boga Novca pred kojim smo svi, tobože, jednaki (čitaj: isplanirano nejednaki).
Danas na svakom koraku možemo svjedočiti prividnoj i umjetno izazvanoj jednakosti koja postoji isključivo među određenim interesnim grupacijama i koja traje onoliko dugo koliko i ti interesi koji ljude drže na okupu, ali teško da možemo govoriti o jednakosti društva u cjelini. Neugodna je to istina u kojoj već duže vrijeme živimo.
Svi volimo kada nam oglašivačke kampanje nude bijeg od svakodnevice, kada nam nude jedan bolji, izmaštani svijet u čijem stvaranju i sami možemo sudjelovati, volimo i kada nas kampanje zavode, a najviše volimo kada nas poštuju i kada nas žele što bolje informirati o prednostima proizvoda i usluga koje promiču, ali ne volimo kada s nama komuniciraju na krivi način.
Jinxi su svojedobno za svakoga od nas u pjesmi Tamo gdje je sve po mom osmislili mjesto gdje je sve baš onako kako bismo htjeli da bude, Dm trgovine pozvale su nas da kupujemo u njima obećavajući nam humani pristup kao svojim kupcima, a sada smo pozvani doći pred bankomate jedne banke biti „jednaki“.
Sviđalo se to nekome ili ne, u moru svih lažnih slatkorječivih proroka kojima smo okruženi, bankomati su danas, koliko god to paradoksalno bilo, jedina usta one bolne istine o svim našim razlikama. Svatko nas može lagati, ali bankomat ne zna lagati, on uvijek govori istinu i samo istinu, zar ne? Eto koliko smo daleko dogurali u našem traganju za istinom. Ta nas je potraga dovela pred bankomat.
Nema tog čovjeka koji je bio u Rimu, a da nije gurnuo ruku u legendarna Usta istine (Bocca della Verità). Nitko ni danas ne zna kojega Boga predstavlja taj antički mramorni reljef iz 1632. godine. Radi li se o Jupiteru, Oceanu, Oraklu, Faunu, ili o zaštitniku rijeke Tiber? Je li Vergilije doista imao svoje prste u izradi toga reljefa kako bi svima koji to žele rekao istinu? To su pitanja koja ostaju. Najpoznatija legenda koja prati Usta istine je ta da su ona zapravo detektor laži. Ta legenda kaže da će svakome tko u njih gurne ruku izgovarajući laž, Usta u trenu odgristi ruku, dok će svima onima koji drže ruku u Ustima istine govoreći istinu ruka ostati netaknuta. Ne usuđujem se ni pomisliti kako bi Usta istine, da je kojim slučajem ova legenda o detektoru laži istinita, reagirala na naše suvremene proroke Boga Novca koji vole pričati o svjetonazorskim razlikama, kako bi u tišini mogli širiti svoju vjeru? No, neke je stvari i bolje ne saznati… Od tolikih silnih informacija kojima smo svakodnevno zapljusnuti, danas smo više nego ikada prije primorani praviti se da ne znamo ono što znamo, da ne vidimo ono što vidimo i da ne čujemo ono što čujemo kako bismo zadržali svoj osobni mir.
Tko zna, možda je upravo taj reljef nastao kao proročanstvo nekih tada budućih vremena – ovih sadašnjih u kojima će još jedino bankomati ljudima govoriti istinu i u trenu razotkrivati sve njihove laži.
Replika Usta istine danas se može naći u gotovo svim turističkim središtima, a služi kao automat za proricanje sudbine. Za nekoliko novčića koje ubaciš u njega, iz Usta istine ispada papirić na kojem piše tvoja sudbina. Turisti obožavaju te replike Usta istine i često ih koriste u svojim romantičnim šetnjama kroz naše gradove. Svaki put kada pogledam prema bankomatu, pogled mi sklizne prema njegovim malim ustima koja gutaju naše bankovne kartice kojima umjesto novčićima tražimo naše trenutno proročanstvo, kako bismo nakon toga iz onih nešto većih usta dočekali novac koji iz njih izlazi kao odgovor na traženo proročanstvo i sve više sam uvjerena u to kako me neodoljivo podsjeća na suvremena Usta istine. Poslušajmo, stoga, naše bankare i gurnimo svi zajedno kartice u suvremena Usta istine (čitaj: detektor laži) kako bismo odmjerili snage i napokon saznali istinu – koliko smo blizu, tj. koliko smo daleko jedni od drugih i od naše jednakosti pred Bogom Novcem.
S pravom se pitamo, nije li možda malo neukusno u društvu s tako velikim jazom između bankovnih računa njezinih građana progovarati kako smo jedino u nekoj banci svi isti… No, kao što rekoh, upravo je zadaća kapitalizma stvarati te razlike među ljudima, na tome se taj sustav temelji, sviđalo se to nama ili ne. Nismo više nigdje isti, a najmanje smo isti, tj. najviše smo različiti upravo u bankama. Netko je full of money, a netko without any money. Banke su suvremeni hramovi Boga Novca, bankovni službenici suvremeni propovjednici nove istine, a bankomati njihovi ugodno ili neugodno iskreni proroci, ovisno o tome nalazi li se pred njima gospođa okićena biserima, ili gospođa koja je u potrazi za plastičnom ambalažom.
Lijepo je unatoč svemu navedenome čuti kako neki političar govori o zajedništvu… O tome smo zajedništvu ipak trebali razmišljati u onim danas već davnim danima kada smo dozvolili da se zbog loših političkih i ekonomskih odluka počnu rađati tolike sramotne razlike među ljudima. Ta jednakost i to zajedništvo o kojem svako malo netko progovori, ponekad više, ponekad manje uspješno, pa makar i u nekoj oglašivačkoj ili političkoj kampanji relikt je davno propuštenih šansi za bolje sutra koje danas živimo samo u reklamama, filmovima i nadahnutim lažnim političkim govorima.
Bit kapitalizma je hranidbeni lanac u kojem čovjek jede čovjeka na svom putu ka vlastitom uspjehu. Svatko je nekome vuk i nikome nije za vjerovati. Upravo je zbog toga svačije vjerovanje u nekakav interesno neutemeljeni, da ne kažem idealistički nastrojeni kolektivizam ismijano. Čak i ako se ljudi okupe oko neke ideje, to netko odmah pokušava isplanirano ispolitizirati i ideološki obojiti kako bi „sasvim slučajno“ ta ideja koja iz ovog ili onog razloga uvijek smeta nekoga tko misli drugačije, izgubila na težini i važnosti. Ljudi pluralizam kod nas kao da uopće ne razumiju, jer se često ponašaju kao da bi razapeli nekoga tko ne misli kao oni. Svi bismo morali misliti kao ekstremne skupine ljudi koje zatiru svaku pomisao na nekakav pluralizam. U takvoj klimi ne treba nas čuditi da je jedini kolektivizam koji je danas moguć onaj s fotografije zagrljenih i nasmijanih Lidlovih ili Konzumovih djelatnika u istim uniformama, ujedinjenih pod stijegom svoga poslodavca, onaj tipični kolektivizam našeg doba koji, kao što rekoh, traje onoliko koliko i njihov ugovor o radu u ovoj ili onoj tvrtki, ili onaj najupečatljiviji kolektivizam političara i njihovih simpatizera pod stijegom neke političke stranke u vrijeme predizbornih kampanja. Ili u prijevodu – kada se najviše laže (pod parolom – lažimo zajedno, ili zajedno – u laži). Da, jedini kolektivizam, pa samim time i prividna jednakost u nekakvom statusu, koju kapitalizam dopušta je kolektivizam pod stijegom one institucije, stranke ili korporacije koja puni tvoj i još nečiji bankovni račun i zahvaljujući kojoj ćete ti i tvoj kolega po zajedničkom poslodavcu svakog prvoga u mjesecu moći gurnuti svoje bankovne kartice u suvremena Usta istine kako biste dobili odgovore na sva vaša pitanja na temu (ne)jednakih i (ne)jednakijih od njih.
To utopijsko zajedništvo sviju i jednakost šansi za sve o kojima volimo pričati u kampanjama kao da se ne mogu više nigdje uistinu doživjeti, osim na nekom ideološki neobojenom koncertu, ili u slučajevima rađanja spontane humane kampanje za pomoć nekom bolesnom čovjeku kojemu svi želimo pomoći, u slučajevima prirodnih katastrofa kada smo svi za jednog i jedan za sve, ili, pak, u slučajevima kada u nama to zajedništvo i tu jednakost u pristupu nekom problemu izazove pas po imenu Medo kojemu je u vrlo kratkom roku uspjelo ono što nije uspjelo niti jednom političaru, niti komunikacijskom strategu – ujediniti ljude, obrisati u trenu sve razlike među svima, učiniti nas sve na trenutak jednakima, učiniti nešto da svi budemo zajedno – za psa Medu kojem je sudskom presudom zabranjeno lajati (Peroj kod Pule). Umjesto nas ljudi, to su uz našu malu pomoć učinili naši psi svih pasmina, boja, porijekla i dobi – pokazali su nam kako je lijepo zajedno lajati za Medu i bar na trenutak zaboraviti na razlike koje, ako nisu stvar našeg prirodnog odabira, naše spontanosti i originalnosti, već su namjerno i vrlo planski, da ne kažem sustavno izazvane, ovaj svijet čine opasnim koliko za Medu, toliko i za one koji laju za njega i koji već sutra mogu biti neki novi Medo na meti nekih novih ljutih susjeda ili tako „humano“ osviještenih banaka.
