Piše: Elia Pekica Pagon
Ovih dana brojne se polemike vode na temu imigrantske politike pojedinih zemalja, pa tako i kod nas u sve brojnijim anketama pitaju ljude – što misle o prihvatu imigranata iz Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka? Mišljenja oko toga su, kao i oko svega ostalog, podijeljena…
Usporedo s početnim radovima na Mađarskom zidu čija će zadaća biti sprječavanje dotoka sve većeg broja imigranata (Zid će biti visok 4 metra i dug 178 kilometara te biti podignut na mađarsko-srpskoj granici, a njegova će izgradnja, usput budi rečeno, koštati oko 200 milijuna eura), diljem Mađarske osvanuli su satirički plakati (njih čak 900) na kojima piše: „Preživio sam mađarsku antiimigrantsku kampanju“, „Oprostite zbog našeg premijera“, „Slobodno dođite u Mađarsku, mi imamo poslove u Londonu“, „Oprostite što nam je zemlja prazna, otišli smo u Englesku“. Cilj ovih plakata je suprotstaviti se Vladinoj antiimigracijskoj kampanji. Za sve to zaslužan je Gergely Kovacs, predsjednik buntovne i nadasve šaljive stranke Magyar Kétfarkú Kutya Párt (Pas s dva repa) čija je ideologija apsurdizam, jer, kako kažu – ionako živimo u kaotičnom, iracionalnom svijetu.
Ova anti-kampanja rijedak je primjer protuudara moćnicima (u ovom slučaju političarima) istim komunikacijskim sredstvima kojima se komuniciraju i poruke političara. Zamislite da se danas – sutra kupci odluče skupiti novac i zakupiti plakatna mjesta kako bi iskomentirali neki brand. Na jednom bi plakatu pisalo ime tvrtke uz popratni slogan tipa Konzumovog – S vama kroz život, a na plakatnom mjestu tik do njega kupci nezadovoljni visokim cijenama proizvoda i blagajnice očajne zbog niskih primanja – napisali bi – Bez vas bi nam bilo bolje u životu.
Gergely je rekao da mu prikupljanje sredstava za ovu anti-kampanju uopće nije bio problem, jer je oko 7000 ljudi doniralo 33,3 milijuna forinti (115,000 USD), a u organizaciju je bila uključena i grupa istraživačkih novinara (Atlatszo.hu) koji još uvijek vjeruju u slobodu govora. „Želimo se suprotstaviti Vladinoj kampanji koja promovira mržnju. Ne prihvaćamo činjenicu da Vlada troši naš novac na kampanju koja nam govori koga i zašto mrziti.“ rekao je Gergely ponosno i sa smiješkom na licu pozirajući fotoreporterima i tv-snimateljima ispred plakata na kojem velikim slovima piše: „Preživio sam mađarsku antiimigrantsku kampanju“, želeći objasniti ideju ove anti-kampanje medijima.
Slobodnomisleći ljudi željeli su ovom anti-kampanjom otvoreno reći što misle o Vladinoj kampanji koja je uperena protiv ekonomskih imigranata, a čiji slogani se čine pomalo zastrašujućima svim onim ljudima koji su Europu još do jučer doživljavali kao mjesto slobodnog protoka ljudi, roba, kapitala i mjestom na kojem ukoliko želiš možeš ostvariti svoje snove o životu dostojnom čovjeka. Jedan od slogana kojima se Mađarska pod egidom nove antiterorističke i antiimigrantske politike želi preventivno ograditi od pustih snova sve većeg broja imigranata glasi: „Ako dođete u Mađarsku, ne možete uzeti posao Mađarima“.
Prisjetimo se, u Mađarsku je u samo prvih par mjeseci ove godine ušlo 73 tisuće imigranata (ponajviše iz Afganistana, Iraka i Sirije). Kako je Mađarska u Schengenu, nakon njihova ulaska u Mađarsku, njihov daljnji put prema sjevernim i zapadnim europskim zemljama u kojima se nadaju boljem i kvalitetnijem životu potpuno je otvoren.
Zbog sve većih prijetnji terorizmom na globalnoj razini, mnoge svjetske Vlade danas svoju antiimigrantsku politiku opravdavaju upravo mogućnošću da među imigrantima ima prikrivenih terorista. Živimo u svijetu u kojemu više nitko nikome ne vjeruje. Igra detekcije se iz naše omiljene Kviskoteke preselila u stvaran život. No, kako uopće znati tko je terorist u današnjem svijetu? Kako uspostaviti bolju sigurnost za sve građane ne samo Europske unije već i ostalih dijelova svijeta? I, je li prijetnja terorizmom uistinu valjan izgovor za buđenje novih ksenofobija diljem svijeta? To je pitanje koje si danas postavljaju brojni odgovorni političari. Ponovno se propituju otvorene granice i mnoge zemlje razmišljaju o ponovnoj uspostavi rigoroznijih kontrola prelazaka međudržavnih granica, a na primjeru Mađarske jasno vidimo da je počela izgradnja nekih novih zidova, unatoč svim onima za koje smo mislili da smo ih zauvijek srušili.
“Nikakva ograda, nikakav lanac ubuduće više neće smjeti razdvajati narode.”, izjavio je 2004. godine tadašnji mađarski premijer Peter Medgyessy nakon što je u mađarskom pograničnom mjestu Sopronu s austrijskim kancelarom Wolfgangom Schüsselom prerezao bodljikavu žicu dugu dvadesetak metara koja je bila ostala na granici još od pada komunizuma. Na taj simboličan način željelo se zauvijek ukloniti željeznu zavjesu i pozdraviti ulazak 10 novih članica u EU. „Upravo je Mađarska bila ta koja je izbila prvi kamen iz Zida“, kako je svojedobno izjavio Kohl, jer Berlinski zid jest pao 09. studenog 1989. godine i okončao Hladni rat između Istoka i Zapada, ali Željezna je zavjesa zapravo počela padati šest mjeseci prije toga kada su upravo mađarski vojnici počeli rezati žičanu ogradu na granici s Austrijom, dok je, koje li slučajnosti, danas upravo Mađarska ta koja u Novoj Europi počinje izgradnju novih zidova.
Vratimo se na tren u našem sjećanju u prošlu 2014. godinu i prisjetimo se riječi njemačke kancelarke Angele Merkel koja je prigodom obilježavanja 25. godišnjice pada Zida izjavila: „Pad Berlinskog zida pobjeda je slobode nad ropstvom.“ Danas se, pak, pitamo – je li početak izgradnje novog Zida, početak pada kapitalizma kakvog poznajemo, odnosno početak rađanja jednog novog, rigidnijeg oblika kapitalizma – svojevrsne diktature kapitalizma odnosno nekog novog ropstva? Rađa li se pred našim očima neka nova željezna zavjesa koju ovaj puta bogati dio svijeta nemilosrdndo spušta prema siromašnom dijelu svijeta? Jer, ovaj svijet se ponovno mijenja i svi smo pozvani da ga pokušamo razumjeti u njegovu sadašnjem trenutku, a taj trenutak u vremenu je naposlijetku i jedino mjesto na kojem svatko od nas uistinu može živjeti, zar ne?
Ako je vjerovati Cesarićevu Slapu ispod kojeg smo odrastali uvjereni da smo svi samo jedna mala kap u njemu, tada bismo mogli reći da je Gergely Kovacs samo još jedna prolazna kap u moru ljudi koji bezuspješno pokušavaju nešto suvislo reći o današnjem svijetu, ali ako je vjerovati Rumiju koji je rekao da čovjek nije samo kap u oceanu već da se u svakome čovjeku, svakoj kapi, nalazi cijeli jedan ocean, tada možemo vjerovati da je doista moguće reagirati na svijet u kojem živimo na način koji bi mogao potaknuti i druge ljude da učine korak naprijed prema jednom drugačijem svijetu.
Gergely, čini se, nije čitao Cesarića, već Rumija, jer na negativnosti našega doba reagira svojom kreativnošću, optimizmom i vjerom u bolji svijet, oduševljavajući svoje glasače svojim utopijskim predizbornim obećanjima, nudeći im vječni život, besplatno pivo za sve, ukidanje poreza, jednom riječju – više svega, manje ničega, kako i glasi jedan od slogana njegove stranke putem koje ljudima obećaje apsolutno sve što mogu zamisliti.
Vladin glasnogovornik Zoltan Kovacs proglasio je recentnu Gergelyjevu anti-kampanju neodgovornom jer podržava ilegalnu imigraciju, ali Gergely se na to samo nasmijao. U njegovu društvenu angažiranom djelovanju nije ga obeshrabrio ni sudski proces koji je protiv njega vođen zbog njegovih naljepnica sa sloganima kojima je „politički nekorektno“ komentirao rad Mađarske Državne željeznice (Naši vlakovi namjerno kasne, ili – Naši vlakovi su namjerno prljavi). Na svu sreću nije bio osuđen.
Unatoč brojnim kritikama svih onih ljudi koji misle da nitko danas ne bi smio slobodno misliti i reagirati na doista apsurdan svijet u kojem živimo, Gergely je svima koji prate njegov rad obećao nove akcije kojima se svi s pravom radujemo, nadajući se da će i u drugim europskim zemljama koje također sadrže brojne karakteristike Apsurdistana, uskoro niknuti slični satirični pokreti slobodnomislećih ljudi koji će znati iskoristiti razne svima nam dostupne alate komuniciranja, pa tako i vrlo moćan alat oglašavanja za društveno angažirane poruke koje ukazuju da je bolji svijet moguć ukoliko ga svi zajedno želimo.
Nema veze što idealan svijet nije moguć. Nema veze što je mnogo toga apsurdno, što dva i dva možda uopće nisu četiri, ili što slovo A možda uopće nije prvo slovo abecede, što nebo možda uopće nije plavo, što mnoge stvari kojima svakodnevno svjedočimo nemaju nikakve logike, jer, ukoliko želimo pronaći barem malo mira i okusiti barem malo slobode, trebali bismo jednostavno prihvatiti apsurdno stanje ljudskog postojanja kako bismo potom pronašli smisao upravo u našem neumornom traženju smisla u besmislu, vjerovao je Albert Camus.
Političari i kapitalisti nisu ni mali bogovi, ni kraljevi, već ljudi koje smo mi našim glasovima i kupnjama njihovih proizvoda i usluga postavili na tronove s kojih vladaju našim gradovima, državama, međunarodnim integracijama i korporacijama, krojeći pravila i zakone kojih se moramo pridržavati dok su na vlasti oni koji ih donose. I političari i kapitalisti su ljudi kojima se možemo i moramo obratiti svima nam dostupnim komunikacijskim kanalima kako bi im rekli kako nam se sviđa njihova politika ili njihovo poslovanje. Oni doduše jesu ograđeni anti-komunikacijskim zidovima i brojnim filterima kroz koje se mogu provuću samo vješti pojedinci, ali svejedno prate što o njima misle ljudi u općenitom smislu.
E, sad, koliko će naše viđenje njihove politike ili poslovanja imati utjecaja na te iste moćnike, nije nam poznato, ali, već sutra možemo izabrati nekog drugog ako nam se ne sviđa netko tko je trenutno na vlasti, zar ne? Ili – možemo organizirati referendum kako bismo omogućili donošenje nekih pravednijih zakona… Ili? Možemo se moćnicima obratiti putem neke naše političke stranke, makar i satirične ili posegnuti za oglašavanjem kao još jednim oružjem moćnika kako bismo izrazili svoj društveni bunt protiv neke loše politike ili lošeg proizvoda ili usluge. Jesu li nam ruke uistinu vezane? Jesmo li u potpunosti onemogućeni sudjelovati u krojenju lokalne i globalne politike, ili samo planski podijeljeni, razjedinjeni u stavovima i poslagani u raznobojne ladice postojanja s raznobojnim etiketama i šarenim zastavicama kako se, ne daj Bože, ne bismo već sutra svi zajedno mogli sjetiti nečeg sličnog u isto vrijeme na raznim krajevima svijeta?
Ljudi poput Gergelyja i podrška koju je dobio u svojoj zemlji bude u nama nadu da slobodna misao i sloboda općenito u Europi i svijetu nije na zalazu i da možda ipak nećemo već sutra i svi mi ostali Apsurdistanci morati kleknuti u nekim pregovorima pred Angelu Merkel, neokrunjenu kraljicu Europe, kao što je ovih dana kleknula Grčka nakon mučnih pregovora o njezinoj budućnosti u Uniji, poništavajući tako netom izglasanu volju svoga naroda na održanom referendumu.
Kakva je sudbina snova svih azilanata koji se nadaju boljem životu u Europi možda najbolje ilustrira najnovija snimka koja je 16. srpnja ove godine preplavila internet, a radi se o snimci televizijske emisije u kojoj Angela Merkel u gradu Rostocku prigodom susreta sa školarcima, razgovara s palestinskom djevojčicom čijoj obitelji prijeti deportacija iz Njemačke. U studiju u kojem se odvija spomenuti razgovor jasno se vidi natpis: GUT LEBEN IN DEUTSCHLAND… Djevojčica po imenu Reem koja čvrsto vjeruje u taj dobar život u Njemačkoj, očajnički pokušava uvjeriti Angelu Merkel da želi ostati u Njemačkoj, da joj se sviđa život u toj zemlji, da obožava strane jezike i obrazovanje, da želi nastaviti raditi na sebi i svom usavršavanju i da bi je deportacija jednostavno uništila: „Teško je vidjeti kako drugi ljudi mogu uživati u životu, znajući kako ja ne mogu i nemam pravo uživati s njima. A, imam iste ciljeve kao i svi drugi. Nastavak školovanja je moja velika želja i cilj koji bih uistinu voljela dostići...“ – govori djevojčica. No, Angela Merkel koja je po mnogim komentarima na društvenim mrežama u ovom slučaju pala na ispitu ljudskosti, ostaje hladna u razgovoru uvjeravajući djevojčicu Reem da neki ljudi moraju otići i da ne mogu svima obećati da mogu doći i ostati u Njemačkoj: „U palestinskim izbjegličkim kampovima u Libanonu ima na tisuće i tisuće ljudi poput tebe i ako kažemo da svi vi možete doći te da svi iz Afrike mogu doći, to jednostavno nije ostvarivo…“ rekla je vrlo smireno Angela Merkel, što djevojčici nije bila nikakva utjeha te je čuvši te riječi počela neutješno plakati, svjesna da će svoje snove morati staviti na čekanje. No, kako je medijski pritisak na Angelu Merkel nakon ovog slučaja bio neviđeno velik, odlučeno je da će obitelj djevojčice Reem ipak ostati u Njemačkoj, ali to je tek jedan slučaj u moru njih. A, što je s tisućama i tisućama drugih obitelji koje neće moći ostvariti svoje snove koje je tako dobro opisala Reem?
Ništa nije nemoguće. Svakakvi scenariji su više nego izgledni. Ne postoji sigurna projekcija ovakve ili onakve budućnosti za bilo koju od zemalja u razvoju. Nije sigurno ni to da ćemo imati pravo na satiru kada nas moćnije zemlje počnu satirati. Zato uživajmo u akcijama poput Gergove parodije dok su još moguće. I, ne promatrajmo Grke kako nemoćno čekaju u redovima pred ispražnjenim bankomatima kao ljude kojima se događa nešto što se nama nikada neće dogoditi, jer i naši bankomati već sutra mogu zakazati.
Ali mi možemo vjerovati u demokraciju i slobodu govora, to nam nitko ne brani, zar ne? Dapače, to je vrlo poželjno, dok novi zidovi svakodnevno niču svuda oko nas i u nama samima, bez da smo graditeljima istih izdali građevinske dozvole za njihovu izgradnju… S kojim pravom grade zidove na našem teritoriju, ili, gle čuda, u nama samima, s pravom se pitamo, ali uzalud.
Tvoje je samo ono što platiš – taj plaćeni prostor je mjesto za tvoju poruku u ovom potplaćenom svijetu. Gergely to zna i ne libi se učiniti upravo to – uredno zakupiti prostor, platiti uslugu, platiti porez na dostavljeni mu račun i napisati jasno i glasno na iste billboarde putem kojih nam se obraćaju političari i kapitalisti u kakvom svijetu živimo i što o tom svijetu misli on kao građanin i njegova stranka zajedno s novinarima i dijelom javnosti čiju podršku imaju. Zašto bi narod komunicirao samo ulicom (grafitima i prosvjedima) i internetom putem društvenih mreža, foruma i blogova, kada uz malo truda može svoje poruke komunicirati istim kanalima koje koriste moćnici? Tko zna, možda će na tom inače vrlo učinkovitom komunikacijskom kanalu konačno proraditi i sluh moćnika za obične smrtnike koji neumorno vjeruju u život vječni i besplatno pivo za sve.
