Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Čitav svoj dosadašnji radni vijek proveo sam u medijima. Punih 46 godina. I prije početka profesionalnog medijskog posla, u srednjoj školi, drugovao sam sa medijima jer sam radio kao jutarnji raznosač novina i pokrenuo školske novine koje sam uređivao. Nije mi trebalo da radim zbog novaca, pogotvu ne posao u kojem sam četiri godine svakog jutra ustajao u četiri sata i išao pješke u štampariju i po kiši i po snijegu, ali taj miris svježe odšatmapnih novina je za mene bio fantastično privlačan. Radio sam na radiju i u štampi. Kao vanjski saradnik napravio sam scenario za jedanaest polusatnih emisija za TV Sarajevo o skijanju u kojima su učestvovali Bojan Križaj, Jure Franko, Boris Strel i kompletna demonstratorska ekipa jugoslovenske smučarske reprezentcaije koja je tada harala u Svjetskom kupu. Poslije 46 godina mislio sam da o medijskom poslu znam sve. Danas polako shvatam da nisam prihvatio čak ni osnovne principe novinarstva. Informacija je najvažnija stvar za svakog novinara. Kada imaš ekskluzivnu informaciju objavi je odmah, budi prvi. Ja počinjem da ćutim, postajem ćutolog. Imam informacije koje ne mogu da objavim dok tamo neki PR ne dostavi zvanično saopštenje kako ne bih „provalio“ stvar i napravio probleme ljudima koji su mi dali informaciju i na koje se ona odnosi. Zamolili su me da je ne objavljujem dok mi ne stigne „s vrha“. Sve je jasno, sve je završeno, ništa ne provaljujem, nisu to poluinformacije već zrele vijesti za objaviti, „ali moilim te nemoj dok ne stigne zvanično“.
OK, to što ćutim o nekim stvarima koje predstavljaju „žutilo“, to mi je normalno. Misija Media Marketinga je da podržava razvoj oglašivačke industrije i sve mućke i prevare koje su „rekla-kazala“ me ne zanimaju. Sedmično dobijam četiri do pet takvih informacija i one odmah završavaju u košu. Konkurencija na tržištu je nemilosrdna, mnoge agencije i mediji se služe nedozvoljenim sredstvima kako bi za sebe prisvojili veći dio sve manjeg kolača, ali ja ne želim biti dio te igre.
Prije desetak dana sam dobio jednu vrlo ekskluzivnu informaciju koja se tiče naše regije i jedne od najvećih agencijskih mreža na svijetu. Naš čovjek u vrhu svjetskog advertisinga. „Ali nemoj molim te ništa objavljivati dok ne dobijemo saglasnost PR-a iz centrale.“
Prošli četvrtak i petak bio sam u Zagrebu radi gostovanja na Business Cafeu. Pijem kafu s dobrim prijateljem koji mi reče jednu vrlo ekskluizivnu stvar o uspješnom završetku dvogodišnjih pregovora njegove agencije sa jednom od najvećih svjetkih mreža. Sjajna stvar, ali sve se završilo onim obaveznim: „Molim te nemoj ništa o ovome pisati, dobit ćeš to zvanično za dva tjedna“.
U petak ujutro, opet kafa, ali ovoga puta sa poslovnom partnericom koja mi odmah na početku reče: „Imam za tebe jednu vijest, ali nije još vrijeme da se objavi, sačekaj desetak dana“. Vijest je zaista vrijedna objavljivanja i opet se radi o priključivanju jednoj velikoj međunarodnoj mreži.
Sve ove tri vijesti, koje s mukom nosim u sebi, ali neću o njima pisati jer sam obećao, su vrlo pozitivne za regionalnu oglašivačku industriju. One svjedoče o boljim danima za oglašavanje na ovim prostorima, dolasku novih klijenata, boljem poslu za sve. Siguran sam da će i regionalni oglašivači razumjeti poruku i hrabrije krenuti u vlastite komunikacije. Oglašivači možda i da, ali agencije, čiji je osnovni posao komunikacija i dalje ostaju njeni najveći protivnici. Zatvorene su, ne komuniciraju, sve teže dolazimo do informacija iako nikada do sada nismo iznevjerili ničije povjerenje. Nisu krive ni agencije koliko moja prokleta sklonost ka kompromisima. Zamolio me je prijatelj, kako ga neću poslušati. Znam, čitav se život sastoji od beskrajnog niza kompromisa, ali oni nisu uvijek najbolje rješenje. Za mene sigurno ne u situacijama koje sam opisao, a njih je sve više i ja im se sve više priklanjam. Da li je došlo vrijeme da kažem kako ovako više ne ide ili je vrijeme da objesim kopačke o klin i kažem kako ja više nisam za ovaj posao?
Očito je da mi nedostaje petlje, iako sam u Zagreb putovao prije svega da bih učestvovao na Business Cafeu čiji je naslov bio Imati petlju. Dvije poduzetnice i ja smo, kao gosti Kristine Ercegović, govorili o svom poslovnom putu i koliko je danas potrebno imati petlju da bi čovjek uspio u svom poduzetničkom poduhvatu. Iz tog gostovanja je proistekla i potreba da napišem ovaj tekst. Dok sam govorio o nevjerovatnim stvarima koje sam bio spreman uraditi kako bih ostvario svoj naum, kroz glavu su mi prolazile slike moje današnje ćutologije. I sat vremena nakon Business Cafea razmišljao sam o tome. Zašto danas prihvatam kompromise? Da li je problem u meni ili u drugim ljudima, u PR-u koji je zadnje dvije sedmice kod mene zabilježio tri ogromna minusa u ionako punoj bilježnici minusa struke koja je za sebe osigurala privilegiju da niko ništa danas ne smije objaviti dok ne dobije saglasnost PR-a. Svaki veliki poduzetnik može samostalno donijeti odluku o investiciji vrijednoj desetine miliona eura, ali ne smije dati intervju za medije bez svog PR-a. Ma nije ni to problem već to što tada, kada se u komunikaciju upetlja PR, a što je veća kompanija to je upetljavanje PR-a kompilkovanije, sve postaje problem, za sve treba vremena, toliko vremena da vam dođe da najradije na pola puta odustanete jer ne vidite kraja tom maltretiranju. I, na kraju, dobijem odgovore koje sam i sam mogao napisati. Svi koriste isti kliše, istu formu, isti vokabular, gotovo isti redosljed riječi. Nije komunikacijska industrija samo u finansijskoj krizi. Ima ona mnogo više problema, samo ih nije svjesna i nije svjesna koliko joj ti problemi smetaju u razvoju. Kada sam prije pet godina pokretao Media Marketing ideja mi je bila da svakog dana imamo što više informacija, da se osjeti muving unutar industrije, da se prepoznaju sva njena dinamika i kreativnost, da oglašivači jednostavno požele da budu dio te priče, da investiraju. Od te dramaturgije nema ništa. Kada tražimo informacije kao da agencijama i oglašivačima vadimo zdrave zube bez injekcije, događa nam se da mjesecima od velikih agencija ne možemo dobiti nijednu vijest, kao da ili ništa ne rade ili su u štrajku. Krene kampanja, vidi je milion ljudi, ali mi moramo čekati po desetak dana da klijent da saglasnost da je kampanja krenula i ko su ljudi koji su činili kreativni tim. Sve je već viđeno, ali lijepi strah: „Moramo tražiti saglasnost od klijenta.“ I ta saglasnost obično dođe kada nama ta vijest više nije zanimljiva.
Završit ću ovaj tekst ipak pozitivno. Business Cafe me je oduševio. Mislio sam da sve znam o ovom projektu jer smo regionalni medijski pokrovitelji, ali tek u četvrtak uveče, kada sam prvi put prisustvao Business Cafeu, shvatio sam koliko je to golem i vrijedan projekat, koliko se pozitivne energije kreira u tih sat-dva koliko traje. Iako je organizovan veče uoči Velikog petka te su se mnogi ljudi ispalili prema raznim odredištima gdje su planirali provesti produženi vikend, ipak je u restoranu Spoon bilo 150 malih i srednjih poduzetnika koji su došli napuniti svoje poduzetničke baterije. Imati petlju je bila privlačna tema i nadam se da su poduzetnici bili zadovoljni našim pričama. Zapravo, oni su to zadovoljstvo iskazali aplauzima i time što su nam kasnije prilazili da nam se osobno zahvale, postave neka pitanja, naprave zajedničku fotografiju. Kristini Ercegović svaka čast na networkingu, ali nema networkinga bez velikog i upornog „workinga“, a Kristina i njen tim zaista žestoko rade na ovom projektu. Nema kompromisa! I zato im još jednom želim čestitati i kazati kako mi je bila velika čast sudjelovati u ovom projektu u četvrtak uveče u Zagrebu.