Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@www.media-marketing.com
Drugu polovinu prošle sedmice proveo sam u Ljubljani. Rijetko putujem u Sloveniju, a volio bih kada bih mogao češće. Imam potrebu da odem i mimo posla da se sretnem s prijateljima Juretom Apihom, Metom Dobnikar, Jernejom Repovšom, Vladom Kreslinom, Urošem Lajovicem, Damjanom Damjanovičem… Da se opustim i da uživam u Ljubljani koja je sve ljepša i ljepša i svakim me dolaskom sve više oduševi. Ali vrijeme je problem. Uglavnom sam „zatvoren“ u trokutu Sarajevo – Beograd – Zagreb, dvaput godišnje odem u Rovinj, jednom u Ljubljanu i to je to, osim što još odem kada me pozovu na neku konferenciju da i ja koju kažem.
Pošto su odlasci u Ljubljanu rijetki onda svaki izaziva emociju, u pravilu na putu ka Ljubljani uvijek se vraćam četredesetak i više godina unazad, u vrijeme kada smo odlazili u Ljubljanu da učimo i da po cijele noći u ljubljanskim kafanama i restoranima (najčešće u Pen klubu kod Mikija) „umiremo“ u kreativnosti družeći se sa Juretom, Jernejom, Metom i još nekolicinom njih koji su postavljali temelje savremenog tržišnog komuniciranja u ondašnjoj Jugoslaviji. Bila su to vremena kojih ćemo se svi sjećati cijelog života. U to doba Vlado Čeh i ja smo provodili u Ljubljani u prosjeku desetak dana mjesečno. Vraćali bismo se kući da malo provjetrimo glave, da nas prođe mamurluk, da uradimo nešto posla i opet nazad u Ljubljanu. Nismo se dogovarali. Naša je baza tad bio hotel Kompas u Miklošičevoj. Kad god bih došao u Ljubljanu, prvo pitanje za recepcionera u Kompasu je bilo: „Da li je Čeh tu?“. I obrnuto.
Sa tom sam se historijom sreo i sad kad sam, za dvodnevnog boravka u Ljubljani, posjetio Jureta u njegovoj kancelariji. Zatekao sam ga sa hrpom papira na stolu. Vidio sam odmah da su to tekstovi kucani pisaćom mašinom, znači da su pisani prije dvadeset i više godina. Objasnio mi je kako nije zadovoljan istorijom oglašavnja koju pišu neki ‘autori’ pa je odlučio da svoju arhivu sa projektima koje je radio, pismima koje je pisao i ostalom dokumentacijom stavi na svoju internet stranicu www.apih.si. Samo, mala je Slovenija za sve o čemu Jure piše. To je zlata vrijedan materijal za cijeli svijet. Morat ću ga nagovoriti da tu građu prevede i na engleski jezik. Šteta je da se na Juretovim idejama inspiracijom ne mogu napajati svi ljudi koji se danas u svijetu bave oglašavanjem.
Inače, moja je posjeta Ljubljani počela u Valiconu, susretom sa Zenelom Batageljem. Pokazao mi je neke primjere neuromarketinga na kojima rade. U završnoj fazi produkcije TV spotova se prave neuromarketinški testovi koji jasno pokazuju pažnju gledaoca za vrijeme gledanja spota. Na osnovu dobijenih rezultata rade se korekcije, nekada i čitava produkcija iznova da bi stvari funkcionisale i bile efikasnije. Ta faza testiranja vrlo je kritična i za agenciju i za oglašivača jer pokazuje sve eventualne manjkavosti i greške čije ispravljanje traži dodatno vrijeme i budžet.
Poslije Valicona, ručao sam u Pen klubu s Marjanom Novakom. Opet, kao i prije dvadesetak dana u Rovinju, naš je ručak trajao četiri sata i opet nam je prolazno vrijeme bilo boca vina na sat. Sve što smo pametno zaključili u tom razgovoru bilo je da na svoje portale uvedemo rubriku o kućnim ljubimcima jer je govoto svim kreativcima u regiji zajedničko da imaju pse ili mačke od kojih se ne razdvajaju, često čak ni kad idu na posao. Sutradan mi je Janez Rakušček kazao da je kod njih u Luni dozvoljeno dovoditi pse u agenciju jer imaju lijep vrt u kojem se mogu igrati. Dok sam, nakon sastanka sa Špelom Oblak, čekao taksi ispred Lune, jedna je djevojka pošla kući. Iza nje su se iz Lune lijeno vukla njena dva psa. Umorni od igranja i nezadovoljni što napuštaju svoja „radna“ mjesta.
Rubrika o kućnim ljubimcima na portalu bi sigurno bila čitana.
Pri kraju ručka Marjanu i meni se pridružio Mitja Tuškej sa kojim sam dogovarao zadnje detalje oko izdavanja njegove knjige Bez Frendova nema brendova koju sam preveo sa slovenskog jezika. Vazda ga je lijepo sresti. Prijatan i dobroćudan čovjek. Marjan je izdao slovensko izdanje knjige, ja ću regionalno. Mitja u društvu svojih izdavača. Bilo nam je lijepo.
Žurim u Vander na sastanak sa Banetom Brkljačem. Šlag na tortu jednog lijepog i uzbudljivog dana. Razgovaramo o svemu, najviše o Mokrinu. Pravimo planove za ovo ljeto. Bane se sprema za Montreal na C2 konferenciju. Obećao je da će se za portal javljati svakog dana. U međuvremenu će napisati jednu kolumnu inspirisan Alfredom Nobelom. Ima odličnu ideju, nastavlja svoju priču o tome da su ljudi budućnost medijske industrije jer i sami postaju medij. Njegove su kolumne dvije godine bile najčitanije na portalu, jedva čekam. Kliknulo je na mobitelu. Pogledam, stigla kolumna od Lazara Džamića koju mi je obećao kao rođendanski poklon. Bane i ja nastavljamo pričati o Lazaru i toj priči nigdje kraja sve dok Bane nije morao krenuti za svojim obavezama, a ja na večeru sa Vedranom.
Sutradan (petak) se poklopilo da sam cijeli dan presjedio u restoranu Harfa. Prvo smo se Janez Rakušček i ja dogovorili za ručak u Harfi. Onda sam dogovarao sastanak sa Tomažom Zontarom iz Europlakata koji je rekao da je Harfa u zgradi gdje je i Europlakat. Mitja Petrovič je javio kako je to lijep restoran te da će on i Tomo Peršuh doći u Harfu. Tako se dogodilo da sam u tom restoranu proveo skoro cijeli dan.
Iznimno ugodan razgovor sa Mitjom Petrovičem. On upravo privodi kraju veliki projekat u kojem je snimio četiri CD-a klavirske muzike u izvedbi 27 najboljih mladih slovenskih pijanista. Mi smo kroz portal Art&Business i projekat The Friends of Young Artists ekskluzivno sponzorirali taj projekat. Mitja je u svojoj kući pored Kranja napravio PianoRoom, vrhunski studio za snimanje klavirske muzike za koji je obezbijedio Fazioli, najbolji studijski klavir na svijetu. Morao je nečim da se bavi u dvije godine koliko je po ugovoru morao pauzirati od advertisinga nakon napuštanja Puiblicisa. Sa koliko strasti sad govori o muzici, nisam siguran da će se tako lako vratiti oglašavanju ili nekom sličnom poslu. Previše mu je lijepo s ovim što sad radi.
Nakon sat vremena pridružio nam se i Tomo Peršuh, direktor Branimir Slokar Academy. Tomo je privržen ideji podrške mladim umjetnicima i ima za jesen planiran veliki projekat Tri mosta. Pošto nam se poklapaju misije, Tomo smatra da trebamo sarađivati. Potpuno se slažem i dogovaramo se da će Art&Business biti medijski pokrovitelj. To su projekti koje tražimo. Volim Art&Business, ali nemam vremena od Media Marketinga da mu se posvetim. Već tri mjeseca razmišljam kako da pomirim u sebi ova dva projekta i ne ide. Morat ću naći prostora i vremena za A&B. Samo kada bi dan trajao duže. Za sto stiže pladanj pašteta koje su Harfin domaći specijalitet. Vino uz njih ide još bolje.
Podne je vrijeme za Tomaža Zontara, vođu razvoja usluga i inovacija u Europlakatu sa kojim godinama sarađujemo kao medijski pokrovitelji Outstandinga, izbora najboljih plakata u Sloveniji. Sa Tomažom dolazi i Urban Korenjak, direktor marketinga Europlakata. Jako mi je drago da sam imao priliku da ga upoznam. Vrlo je zanimljiv i mnogo toga novog mi je kazao o outdooru, naročito o digitalizaciji ovog medija. Europlakat nam je sponzor za projekat AD Woman of the Year. Sa kolegama iz Zagreba i Beograda su dogovorili da nam ujesen ustupe po 30 bilborda za AD Woman. To nam je vrlo važno za sponzore. Dok smo Urban i ja o ozbiljnim stvarima, Tomaž i Mitja su o sutrašnjem pikniku i logističkim stvarima, ko šta donosi. Slučajno se dogodilo da smo se svi našli na jednom mjestu dan uoči njihovog piknika koji je ranije dogovoren.
Vrijeme je ručku. Stiže Janez Rakušček. Sa Janezom lijepo sarađujemo, piše za nas sjajne kolumne, sreli smo se dva tri puta, ali na kratko. Danas ćemo imati priliku da prvi put malo duže razgovaramo i to me jako raduje. Janez je jedan od najobrazovanijih ljudi u našoj industriji. Posebno je posvećen filozofskoj literaturi u kojoj pronalazi mnoga objašnjenja današnjeg svijeta. To se vidi po njegovim tekstovima i citatima koje povremeno koristi. Janez je jedan od dvadeset kreativnih direktora o kojima želim napisati knjigu. Razgovaramo o toj, ali i još jednoj knjizi. Na putu za Ljubljanu razmišljao sam kako bi zapravo bilo korisno napisati i knjigu o dvadeset mladih kreativaca u kojoj ćemo predstaviti njihove radove da ih svijet upozna. Svaki dan slušam kako nam nedostaje mladih kreativaca i kako se ne nazire nova generacija koja bi za koju godinu trebala preuzeti stvari u svoje ruke. Da li je to tako? I Janez se slaže da bi ih trebalo više, da mlade treba motivirati da se uključe u ovaj posao kojeg danas zovemo oglašavanjem, a sutra ko zna kako ćemo ga zvati. Janez govori o novoj profesiji – konceptualist u oglašavanju. Zanimljivo razmišljanje. Meni je posebno važno da je Janez prihvatio da nam bude savjetnik na ovoj knjizi o mladim kreativcima. Veoma cijenim njegovo mišljenje. Juče mi je Zenel Batagelj, dok smo pili kafu, kazao da je dan ranije imao sastanak sa Janezom i da mu je to bio jedan od najljepših sastanaka za 25 godina koliko se bavi ovim poslom. Takav je Janez Rakušček.
Nakon što smo se dobro ispričali odlazimo do Lune TBWA, koja je udaljena svega stotinjak metara, na dogovoreni sastanak sa Špelom Oblak. Prvi put sam u Luni. Vrlo lijepa zgrada u mirnom kvartu udaljenom od centra Ljubljane. Nakon što sam obišao sve odjele, Špela i ja smo sjeli u vrt. Prelijep ambijent, ‘ubio’ se za kreativan rad. Razgovaramo o svemu što je vezano za industriju i probleme koje imamo u oglašavanju. Nedostaje nam malo više povezanosti u regiji. Govori mi kako su za petak na SOZ-u planirali jednu debatu o Golden Drumu i da namjeravaju i mene uključiti skypeom iz Sarajeva. Tema je kako Golden Drum učiniti privlačnijim za ljude iz regije, šta bi sve trebalo mijenjati i inovirati da više ljudi dolazi na ovaj festival koji je značajan za cijelu industriju. Sastanak sa Špelom, koliko god trajao, kratak je jer tema ima u izobilju. Uvijek me fasciniraju Špelina energija i strast prema poslu koji se, doduše, samo tako i može raditi. Ili jesi, ili nisi za ovaj posao.
Vraćam se umoran u Vander, spuštam se na krevet da se malo odmorim i da idem sa Vedranom na večeru. Zvoni telefon, javlja se Vito Verlič, kreativni direktor Futura DDB, stari prijatelj sa kojim sam juče ‘promašio’ sastanak mojom greškom. Upravo se vratio sa BMW golf turnira i javlja da dolazi u Vander. Vrlo srdačan susret, dugo se nismo vidjeli, a toliko toga imamo zajedničkog. Kada sam 1993. godine gotovo kao izbjeglica stigao u Ljubljanu, Vito mi je puno pomogao. Takve stvari se ne zaboravljaju. U neko doba sasvim slučajno dolaze Ana Por i Žare Kerin. Ana je direktorica hotela Vander u koji je došla iz Future gdje je jedanaest godina radila kao account. Žare je Art direktor u Futuri. Došao je kao naručen jer danima razmišljam kako bi Žare bio najbolji da uradi dizajn knjige o dvadeset najuspješnijih kreativnih direktora. Prihvatio je. Iz sobe silazi Vedrana i ekipa je kompletna. Toči se šampanjac, a Ana stalno naručuje fantastične sendviče na prženom kruhu. Ćaskamo o svemu i svačemu. Žare počinje priču o Draganu Stefanoviću, genijalnom sarajevskom dizajneru koji je 1985. otišao da radi u Lozanu kod Gorana Takača u Studiju 6. Žare kaže kako je, dok je i sam radio u Studiju 6, kao tek odškolovani dizajner, najvažnije stvari u dizajnu naučio od Dragana Stefanovića. Drago mi je da to čujem jer sam ja nagovorio Dragana da ode u Lozanu i sve dogovorio sa Goranom. Svijet je zaista mali. Stiže ponoć. Vrijeme je da se krene na počinak, a mogli smo i do jutra, kako nas je krenulo.
Ujutro napuštamo Ljubljanu. Bilo je lijepo i korisno.
Putovanje se završava u Zagrebu kako je i počelo, sastankom sa Marinom Bolančom. Njena ABECEDA nam je partner u organizaciji Art&Business konferncije i Art&Business Awards koje ćemo organizovati u oktobru u Zagrebu. U srijedu smo u Esplanadi imali sastanak oko gala večere za dodjelu nagrada, a danas (subota) trebamo u Muzeju suvremene umjetnosti pogledati dvoranu za konferenciju. Sve je OK, ponuda koju je Marina u međuvremenu obezbijedila je prihvatljiva, dvorana izgleda odlično, sad znamo sve što nam je potrebno da bismo mogli raditi na projektu. Marina je vrlo ozbiljna poslovna žena i ona je na neki način garancija da ćemo sve uraditi kako treba. Kada bi sve zavisilo od mene, ko zna u kojem bismo pravcu otišli.
Kad vi u ponedjeljak budete čitali ovaj tekst, ja ću zakoračiti u 67. godinu svog života. Vršnjak sam ujedinjene Evrope, rođen sam pet minuta nakon što je potpisan prvi dokument o osnivanju Evropske unije.
