Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Remont u Selcu je završen. Prošao je bez zamjene dijelova, iako su neki već blizu tome. Osjećam se k’o nov. Ovo zaista nije PR, ali mislim da bi svako ko pređe 50. godinu života trebao jednom godišnje u Terme Selce kod dr. Vlaste Brozičević na „peglanje“. Ja sam okasnio, nemojte vi. Što prije to bolje.
Dok sam bio na rehabilitaciji stigao mi je mail od mladog dizajnera Josipa Markovića iz Sinja. Pita kako može kupiti knjigu The Best of Adriatic Creative Directors? Kratko razmišljam i otpisujem kako ću mu pokloniti knjigu i lično je donijeti u Sinj. Na brzinu sam odlučio da se ne vraćam u Sarajevo preko Zagreba nego autocestom preko Splita i da svratim u Sinj. Tako je i bilo.
Čim sam se u Otočcu uključio na cestu Zagreb-Split pade mi na pamet kako smo 1990. godine radili na projektu marketinga Jadranske autoceste. Godinu dana ranije donijeta je odluka da se gradi savremeni autoput od Italije do Skoplja koji će zamijeniti Jadransku magistralu. Formirano je i poduzeće Jadranska autocesta na čijem je čelu bio poznati Splićanin Ante Skataretiko. Kada su u Splitu 1979. godine organizirane Meditranske igre, Skataretiko je bio jedan od ključnih ljudi u organizaciji. Kako je bio vrlo blizak sa Arturom Takačem, još od vremena Mediteranskih igara, zatražio je kontakt sa njegovim sinom Goranom koji je u Lozani (Švicarska) imao marketing agenciju IMS/Studio 6. Htio je da Goran uradi vizuelni identitet projekta i strategiju mđunarodnog marketinga, jer je ideja bila da se sredstva za gradnju osiguraju od stranih investitora kroz koncesije. Goran i ja smo u to vrijeme već imali zajedničku agenciju IMS/Studio 6 Yugoslavia, tako da je cijeli projekat pripao nama u realizaciju. Goran je već na prvom sastanku u Zagrebu predložio da se naziv Jadranska autocesta promijeni u TransAdria argumentirajući to činjenicom da će stranci njen naziv izgovarati kao Jadranska autoKesta. Imali smo odmah i slogan: Novac leži na cesti, samo je treba podići (malo izmijenjena ona narodna kako novac leži na cesti samo ga treba podići). Krenuli smo u izradu kompletnog projekta međunarodne promocije. Imali smo jak kreativni tim. Naš kreativni direktor je bio Vladimir Čeh u Beogradu, a art direktori Nino Kovačević i Rajka Milović iz Ljubljane. Nino i Rajka su odmah krenuli sa dizajnom vizuelnog identiteta i za dva mjeseca smo imali kompletno razrađeno vrhunsko rješenje. Goran i ja smo radili na projektu međunarodnog marketinga. Kako smo tada bili i zvanična marketing agencija jugoslovenske vlade (premijer Ante Marković je snažno zagovarao izgradnju Jadranske autoceste), bilo nam je lakše, jer smo za projekat Vrijeme promjena već oformili mrežu naših ambasadora u svijetu. Uglavnom su to bili ljudi sa vrha olimpijskog sporta, atletike i fudbala sa kojima je Goran imao odlične relacije.
Nažalost, kao i mnoge druge velike projekte na kojima smo tada radili, i ovaj je prekinuo rat. Jugoslavija se raspala, a sa njom i naša agencija. Ostala je samo beogradska kancelarija sa lokalnim klijentima.
Vozim se prema Sinju i cijelo vrijeme vrtim film unazad tridesetak godina. Bilo je to fantastično vrijeme za posao, mnogo bolje od ovoga danas.
U Dugopolju silazim sa autoceste i za 15-ak minuta sam u Sinju. Odlazim sa Josipom na kavu prolazeći ulicom u kojoj se odžava Sinjska Alka. Kavu smo pili u cafeu ispred Muzeja Alke. Sve izgleda gotovo savršeno. Josip je vrlo zanimljiv momak. Njegov dalmatinski izgovor mi je vrlo simpatičan. Zanimalo me je šta jedan grafički dizajner radi u Sinju, ima li posla? Josip kaže da ima, ali da je to uglavnom dizajn logotipa za lokalne obrte (zubarska ordinacija, picerija, cafei…). Njegove su ambicije daleko veće. „Iša’ bih u Zagreb i zato pripremam knjigu, svoj portfolio, pa ću ga poslati Bruketi, Imagu i drugim agencijama da vidim kako ću proći.“ Bez namjere da ga odvratim od odlaska u Zagreb, savjetujem mu da ostane u ljepoti i miru Sinja, da može sarađivati na nekim dizajn projektima i odavde, da je velika razlika u tome raditi sam u Sinju i biti dio kreativnog tima u nekoj od velikih agencija… Ali Josip je vrlo ambiciozan i ja vjerujem da će uskoro završiti svoj portfolio i poslati ga u Zagreb. Pogledao sam prve digitalne otiske stranica knjige. Dobro izgleda. Obećavam da ću mu pomoći u kontaktima. Nakon 45 minuta napuštam Sinj i krećem prema Sarajevu. Dugo sam razmišljao o Josipu i onome što mi je govorio. Sjajan i vrlo talentovan momak. Siguran sam da će naći najbolja rješenja za svoju budućnost.
Nakon dana odmora u Sarajevu odmah je počela frka. Branka Conić iz New Momenta mi javlja da su New Moment i Y&R Dubai dobili u Cannesu tri lava za Jednu knjigu za mir, klijent Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine. Ne može mi poslati tekst dok se ne završi ceremonija dodjele nagrada. Ipak je uvjeravam da mi pošalje tekst koji ćemo objaviti kao vanrednu vijest oko 23 sata. Pristaje. Sav sretan da su lavovi dodijeljeni za rad za klijenta iz Bosne i Hercegovine, prvo objavljujemo vanrednu vijest od dvije rečenice: „Čopor lavova iz Cannesa kreće prema Bosni. Više za dva sata.“ Portal počinje da se raspada od klikova, moj telefon ne prestaje da zvoni jer je mnogo njih bilo iznenađeno. Čuj, tri lava za Bosnu? Stižu mailovi sa upitom ko je klijent i ko je agencija. Isključujem telefon, ne gledam mailove i pripremam vanrednu vijest. Šaljem Adnanu da prevde na engleski. Zovem Amira koji je upravo na vratima i izlazi. Uzima sa sobom svoj laptop da bi u kafiću mogao postaviti vijest i poslati vanredni newsletter. Iz Cannesa sa dodjele nagrada zove Žarko Sakan. Sretan je i kaže kako nam je prva vanredna vijest super provokacija. I još je rekao da je to tek prvi dan, da narednih dana može biti još lavova za Jednu knjigu za mir. Iz Banjaluke se javlja Dragan Rujević koji mi je ovo najavio još na Branding konferenciji. On je, zajedno sa svojom saradnicom Majom Bajić, bio dio regionalnog tima koji je radio na projektu i naravno da je sretan. Kasno je uveče, ali šaljem mail Melini Kamerić, PR direktorici AlJazeere misleći kako joj šaljem veliku vijest o nagradi, ne znajući da je ona od početka uključena u povezivanje svih sudionika na ovom projektu. Melina je zmaj žena. Mrak. I kada smo se taman spremali da pustimo vanrednu vijest, Branka javlja iz Beograda da je ne puštamo jer ima neke izmjene. Kasno. Amir je već pustio vanredni newsletter. Čim sam dobio novi tekst poslao sam ga da se zamijeni. Adnan radi prevod. Oko pola noći je sve bilo na svom mjestu. Portal ponovo ulazi u fazu raspada, stotine posjeta istovremeno. Čini mi se da bismo mogli imati i rekordnu posjetu. Vrlo uzbudljiva noć. Kanski lavovi konačno stigli i u BiH i to tri odjednom, za sada.
Cannes mi ne izlazi iz glave. Ponoć je prošla, ali ja ne idem na spavanje. Šaljem mail Miši Lukiću da nam napiše pismo iz Cannesa. I Teodori Migdalovici isto. Ujutro čim sam ustao pregledam mailove. Miša je u sitne sate poslao mail kako je upravo na svom Facebook profilu objavio kako će nakon Cannesa o svemu pripremiti tekst za Media Marketing. I Teodora se javlja da će poslati tekst. Tako to rade pravi prijatelji. Mislim na mlade lavove iz regije kako će proći na takmičenju Young Lions. Odmah kad se Festival završi šaljem im pitanja pa ćemo u sedmici koja počinje 3. jula imati Temu sedmice sa mladim lavovima iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine da saznamo kakvi su njihovi utisci. Bože koliko je posla, a dan traje samo 24 sata.
Sretno New Momentu i svima koji su iz regije prijavili svoje radove za Cannes. I, naravno, sretno mladim lavovima, super su.
Ovaj ćete tekst pročitati sutra ujutro (četvrtak), a večeras vas možda ponovo iznenadimo vanrednom viješću. Ko zna?
Ramazan je, idealno je vrijeme za Jednu knjigu za mir.
Taman kad sam htio zatvoriti ovaj tekst, stiže mail od Dragana Rujevića. Bit će večeras vanredna vijest. Bravo!!!
Sarajevo, 21. juni 2017.