Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Sutra, u utorak 9. maja, vraćamo u život portal Art&Business, kao specijalno izdanje Media Marketinga utorkom. Četvrtkom izlazi specijalno izdanje Woman.Comm. To znači da će Media Marketing ići ponedjeljkom, srijedom i petkom. Kako bismo zadržali kontinuitet aktuelnih vijesti, i Art&Business i Woman.Comm će zadržati rubriku 24 sata sa vijestima iz oglašivačke industrije regiona i svijeta.
Elem, pošto sutra izlazi Art&Business kojem Dnevnik jednog metuzalema nije primjeren sadržaj, objavljujem ga danas. Kakve veze ima danas ili sutra? Ima jer je meni sutra, 9. maja, 67. rođendan (ja sam vršnjak EU). Pišem ovo ne da bih ga najavio, već iz sasvim praktičnog razloga. Od ovih 67 godina života ja sam u reklami i propagandi, tržišnom komuniciranju, oglašavanju, integriranom kuminciranju ili kako se sve nije zvao posao kojim se bavim, punih 47 godina. Toliko piše u mojoj radnoj knjižici koju nikada neću zatvoriti – toliko ću raditi. Prestat ću kada odem sa ovoga svijeta jer, kako ovdje kažu, u Sarajevu se sve nekako može preživjeti osim smrti.
A i da najavim rođendan bilo bi sasvim prirodno u mojim godinama, kada su rođendani sve rjeđi pa se čovjek, normalno, svakom raduje mnogo više nego dok je bio mlad i dok su se rođendani redali snagom prirode.
Pripremajući se za ovaj sutrašnji, danima sam vrtio film, prisjećao se nekih važnih događaja i prelomnih trenutaka u mom životu. A kako od 67 godina, njih 47 otpada na radni vijek, najviše sam se prisjećao događaja vezanih za posao. Prvi put sam pokušao da uporedim to kako sam nešto radio prije 47 godina, a kako bih tu istu, potpuno istu stvar uradio danas.
Ja radim od kada znam za sebe, iako mi to nije bila potreba, posebno ne za vrijeme školovanja. Živio sam u dobro situiranoj porodici, radio sam zato što volim raditi. Tri godine sam, na primjer, u srednjoj školi radio kao jutarnji raznosač novina. Ustajao bih u 3,30 i odlazio u štampariju Oslobođenja po torbu punu novina. Bila kiša ili snijeg. Raznosio sam ih do pola osam i odlazio pravo u školu. Danas, to što radim u medijskom poslu, MailChimp raznese za pola minuta po cijelom svijetu i to na nekoliko stotina puta više adresa.
Kada sam se zaposlio na Radio Sarajevu, moj prvi zadatak bio je da odem u poduzeće Čajavec Banja Luka i napravim godišnji ugovor o oglašavanju u programu radija. Ono što se nije promijenilo za ovih 47 godina jeste to da su u upravama fudbalskih klubova uvijek bili, i danas su, uspješni direktori čiji je zadatak da namaknu pare za klub. Kako je moj prvi šef Mirko Kamenjašević došao u propagandni program iz sportske redakcije, tako je poznavao sve članove uprava fudbalskih klubova koji su dolazili iz privrede. Dogovorio se sa Iskom Brkićem, direktorom Čajaveca i predsjednikom banjalučkog Borca, da napravimo saradnju, samo je trebalo da „mali“ ode u Banja Luku i završi posao. Čajavec je tada bio jedan od najvećih proizvođača televizora, radio aparata i drugih elektronskih naprava. Nalog od šefa sam dobio oko podneva, a već u tri sata sam bio na vozu za Banja Luku smišljajući u glavi priču koju ću sutra ujutro prodati. Naravno da sam imao tremu, ali me je direktor tako lijepo primio da me je ohrabrio. Ispričao sam mu kako ja vidim našu saradnju. Prihvatio je sve prijedloge i kazao koje bi proizvode željeli reklamirati. Zatražio sam od njega novi termin za dva sata. Otišao sam u hotel, u kojem sam prespavao prethodnu noć, uzeo na recepciji pisaću mašinu, čuvenu Bisericu, i u sobi napisao reklamne tekstove. Kada sam otišao kod Brkića, pogledao je tekstove i bio vrlo zadovoljan. Zamolio sam ga da se ponovo vidimo za dva sata. Otišao sam u hotel, opet uzeo mašinu i u sobi otkucao zaključnicu sa terminskim planom emitiranja. Sve je prihvaćeno, potpisali smo zaključnicu i ja sam bio sretan. Ugovorio sam barem tri puta veći budžet nego je moj šef mogao zamisliti. Kada sam se ujutro pojavio na poslu, Mirko me je povišenim tonom upitao: „Šta, ti još nisi otišao u Banja Luku?“. Dao sam mu ugovor. Gledao ga je gotovo s nevjericom.
Danas bih sve to završio mailom, ne bih se ni pomakao iz kancelarije. Još bih snimio u studiju reklamne poruke pa i njih poslao mailom, kako bi utisak bio još upečatljiviji.
Kada sam ja počinjao raditi vladala je velika nelikvidnost u privredi, računi su plaćani s višemjesečnim otezanjem, popularne su bile kompenzacije. Kako kod mene novac nije zarađen dok nije naplaćen (ili potrošen, svejedno je samo da ga imam), ja sam svakih par mjeseci radio kompenzacije. To je značilo da uzmem u finansijama knjigu kompenzacionih naloga i krenem na put, a da uopšte ne znam gdje ću putovati i koliko ću ostati na putu. Znao bih samo prvu tačku i ništa više. Recimo, zagrebaška OZEHA nam je dugovala veliki iznos za Pepsi. Odem u Zagreb, sravnimo fakture i oni kažu kako je stanje OK, ali nemaju novaca da nam plate pošto im Varteks iz Varaždina duguje veliki iznos. Ovjere u knjizi kompenzacionih naloga saglasnost da taj novac naplatimo od Varteksa. Odem u Varaždin, sve bude kao i u Ozehi, samo oni kažu kako njima duguje robna kuća u Skoplju i prebace svoj dug na njih. Ja autobusom od Varaždina do Zagreba pa vozom za Skoplje i sve tako u krug dok ne nađem nekoga kome mi dugujemo da bih zatvorio kompnezaciju. Usput su se ugovarali novi poslovi, završavale i druge kompenzacije. U prosjeku svako je ovakvo putovanje trajalo 10 do 15 dana.
Danas se potraživanja prijavljuju specijalizovanim agencijama, a multilateralne kompenzacije između nekoliko hiljada poslovnih subjekata, obave se za par minuta.
Danas imam na raspolaganju stotine aplikacija koje mi mogu olakšati i život i posao, ali ja ih ne volim. Mislim da od ljudi prave idiote i da za par godina mladi ljudi neće ni u toalet znati otići na vrijeme, ako im aplikacija, na osnovu analize toga šta su i koliko su pojeli, i analize vremena koje je potrebno da se baš ta hrana razloži na korisne i nekorisne satojke, ne kaže da je vrijeme za toalet. Ipak uzeo sam jednu. Moj sin Filip mi je prije nekoliko dana iz Portugala donio narukvicu koja mjeri pređene korake i sve druge pokrete, uključujući i okretanje u snu. Sve informacije šalje aplikaciji koju sam instalirao na mobitelu. Koristim je već dva dana. Juče mi je mobitel zazvonio da me pohvali da sam prešao više koraka od planiranih.
Kada sam počinjao raditi pa prvih deset, petnaest godina, sve do Zimskih olimpijskih igara Sarajevo 1984, da bih dobio telefonsku vezu sa nekim gradom u Bosni, trebalo je po nekoliko puta (čak i do pola sata) okretati broj jer su komunikacijske potrebe ljudi bile veće od propusne moći telefonskih linija. Tek su za Olimpijske igre stvoreni uslovi za normalno funkcionisanje telekomunikacijskog sistema. Kada si bio izvan kancelarije ili kuće, bio si out of communication. Danas je mobitel stalno u mom džepu. Ako nekoga nazovem, a ne javi se jer je, recimo, na sastanku, pošaljem mu sms ili mail i komunikacija je uspostavljena za sekundu.
Sve je danas i te kako lakše, ali ja bih ponekad da se vratim u „ona“ vremena kada je bilo više ljudskosti u našoj komunikaciji, kada smo uglavnom komunicirali face to face, srcem i dušom.