Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@www.media-marketing.com
U Bosni i Hercegovini polako postaje pravilo da oni kojima je društvo povjerilo neko javno dobro na upravljanje, otimaju to od naroda i ponašaju se kao da je njihovo privatno vlasništvo. Tako je, recimo, menadžment Zemaljskog muzeja prije par godina odlučio da zakuca daske na ulazna vrata i zabrani ulaz građanima zbog kojih Muzej postoji. Menadžment je zakucavanjem dasaka, zakucao i svoju nesposobnost da riješi statusne probleme Muzeja. Umjesto da podnesu ostavke i priznaju da su nesposobni, menadžment i zaposleni su preko noći postali zvijezde, dobili su široku medijsku podršku, nevladin sektor je, po običaju u ovakvim situacijama, vrištao, ambasadori i drugi predstavnici međunarodne zajednice predvođeni Visokim predstavnikom koji nije u stanju da riješi nijedan problem u ovoj zemlji, počeli su izvoditi performanse kao što je bio onaj kada su se smjenjivali u čuvanju muzeja. Od koga su ga čuvali? Od naroda kojem je Muzej otet.
Sada Upravni odbor BHRT prijeti da će 30. juna ugasiti signal Javnog RTV servisa Bosne i Hercegovine. Nesposoban da riješi nagomilane finansijske probleme, UO je odlučio da ugasi signal. Jedan moj prijatelj kaže da svaki problem koji se može riješiti parama – nije problem. Problemi, kod kojih pare ne igraju presudnu ulogu, kao što je zdravlje, jesu ozbiljni problemi. Dakle, problemi BHRT su rješivi, ali za iznalaženje rješenja potrebni su pametni i sposobni ljudi. Očito je da je društvo jedan od svojih najvažnijih resursa dalo u ruke nesposobnim ljudima. Osim što su nesposobni, oni su i nepošteni. Umjesto da pošteno priznaju kako su nesposobni i podnesu ostavke, oni prijete gašenjem signala. Mislim da bi takav čin bio teško krivično djelo zbog kojeg bi članovi UO trebali završiti u zatvoru.
To je i veliki politički problem. Javni RTV servis je jedan od konstitutivnih elemenata svake države. Ne mogu drugačije da protumačim eventualno gašenje signala nego kao definitivnu pobjedu kompletne političke elite Republike Srpske u rušenju države Bosne i Hercegovine. Nepostojanje Korporacije, čija je uloga definisana Dejtonskim ugovorom, je očit dokaz nesposobnosti međunarodne zajednice da provede ono što je usvojila i nesposobnost Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH da uradi išta sudbinski pametno za ovu zemlju.
Ista je situacija i sa menadžmentom BHT1. Prema nekom nepisanom pravilu javnim radio-televizijskim emiterima (RTV Federacije, RTV Republike Srpske i RTVBiH) upravljaju ljudi koji su prije toga bili novinari). Nigdje veze. Da bi javni servisi isplivali iz finansijske dubioze u kojoj se nalaze potreban je trust mozgova koji zna upravljati programskim, ljudskim, tehničkim i finansijskim resursima, a ne jedan novinar i UO. Ovo pravilo je po svoj prilici ostalo iz prethodnog (komunističkog) sistema gdje su programski ljudi dolazili na čelne pozicije. Bilo je važno da budu programski pametni, a za pare su se brinuli narod, država i Socijalistički savez. Znam, radio sam 15 godina na Radio-Sarajevu. Mi smo živjeli i radili u blagostanju u odnosu na ovo danas.
Ako je ovo ucjena UO koja treba da ishodi kakvu-takvu kratkoročnu pomoć, mislim da je to loš potez jer se ucjenama ništa ne rješava, ali je u svakom slučaju bolje od gašenja signala. Ako se ugasi Javni servis, Bosanci i Hercegovci koji su ionako poluludi zbog ukupne situacije u zemlji, bit će prepušteni na milost i nemilost komercijalnih televizija, a onda će definitivno poludjeti.
Gašenje signala ne znači da će građani biti oslobođeni plaćanja RTV pretplate. Ona se ne plaća za gledanje programa, već za posjedovanje TV prijemnika. Prema tome, BHTV neće emitirati svoj program ali će novac i dalje pristizati.
Gašenje BHT1 znači i gubitak medija koji je imao značajnu ulogu u oglašivačkoj industriji Bosne i Hercegovine.
Bože smiluj se ovoj jadnoj i napaćenoj zemlji, prosvijetli budalama pamet i učini da postanu iole normalni ljudi.
Sarajevo, 14. juni 2016.