Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Bor Klemenc Mencin, freelencer u oglašavanju
Bilo je usred noći. Nisam mogao da spavam. Mozak mi je radio brzinom svjetlosti pokušavajući da konačno shvati odluku za koju sam dugo znao da dolazi. Gledajući u plafon sobe, nasumične misli su izbijale i ključale u mojoj svijesti. Posljednjih nekoliko nedelja izgledalo je kao još jedan džinovski rollercoaster prepun neshvatljivih briefova, kratkih rokova, usiljenih pokušaja i loše promišljenih ideja. Gledati u budućnost je bilo kao gledanje u ogledalo prošlosti. Zašto ne mogu učiniti da ovo radi? Kako da nastavim ovim putem? Ili možda i nije bilo toliko loše koliko sam mislio? Možda sam samo popuštao pod pritiskom jednog jako dugog dana, pogrešno ga ekstrapolirajući tokom ovih nekoliko nedelja? Posljednji put sam razmišljao isto ovako, ali na kraju smo dobili neke nagrade, zar ne? Da li sam zaista gubio osjećaj za to, ili sam samo previše samokrtičan? Nije to bio prvi put da sam se našao u kovitlacu emocija … pretpostavljam da to dolazi sa poslom…
Trudio sam se da uđem u agencijski svijet bez ikakve naivnosti, savršeno svjestan da vjerovatno ulazim u posao sa radnim nedeljama od preko 50 sati, sa povremenim večernjim, noćnim i vikend smjenama, kao i sa gotovo neprekidnim očekivanjem da isporučim hrpu oštroumnih ideja koje će mi visjeti nad glavom… Neće biti lako. Ipak, nisam mislio da ću sve češće hvatati samog sebe kako razmišljam o ovakvim stvarima samo tri godine kasnije. Ali ovaj put, taj neželjeni noćni koktel emocija koji mi je mozak miješao bio je drugačiji. Umjesto da mi posluži još jednu nemirnu noć, nasuo mi je hladnu čašu jasnosti. Bez obzira na to koliko sam se trudio da razmišljam o svemu ostalom, jedna misao se jezivo vraćala iz zabačenih kutaka moga uma, šunjajući se pored kakofonije ljutitih, zvocajućih i pretjerano umirujućih glasova, sve dok nisam konačno mogao jasno da je čujem. Šapnula je: „Vrijeme je“.
I bilo je vrijeme. Vrijeme da priznam da nisam stvoren za #agencylife, ili bar da priznam da ne mogu, ne želim i ne trebam biti u njemu na duge staze. Dojadilo mi je da se žalim sebi u njedra kako nemam dovoljno vremena, kako nemam kontrolu i ne mogu da smislim onu PRAVU ideju. Nemojte me shvatiti pogrešno – volio sam brainstorming, da smišljam ideje i da ih zapisujem, da ih destiliram i razvijam one najbolje, stvarajući nešto iz ničega, u nadi da ću krajnjim rezultatom inspirirati barem nekoga. Iako sam generalno izbjegavao da budem naivan, vjerovao sam, i još uvijek vjerujem, da oglašavanje ima moć da promijeni svijet na bolje – ne sve vrijeme, možda čak i ne većinu vremena, ali kada se to desi, bolje je nego magija. Volio sam svoje kolege – njihov entuzijazam, njihovu lucidnost, njihovu kreativnost, njihov smisao za humor, mudrost i neustrašivost koje su pokazivali. Čak su i novi uredi izgledali kao nešto što je iskočilo ravno iz nekog skandinavskog kataloga enterijera. Ali jednostavna istina je da, kada se sve ove divne stvari udruže sa stvarnošću rada u jednoj od najbrže rastućih agencija u regionu, to mi više nije bilo vrijedno. To mi je sada jasno… Hvala ti, misao.
Idućeg jutra, nakon nekoliko mjeseci razmišljanja, odlučio sam da sjednem sa šeficom, da iskreno i otvoreno porazgovaramo i vidimo da li možemo ovo riješiti… Šalim se. Umesto toga, uradio sam ono što bi svaki istinski i provjereni „milenijalac“ uradio (bar sam tako čuo). Podstaknut idejom da mora postojati neki drugi, bolji način da se rade neke stvari, otvoreno sam iznio svoju odluku i odrecitovao proširenu verziju onog „nije do tebe, do mene je“ koju sam razvio u svojoj glavi prethodne noći. I to je bilo to. I, šta sad?
Razočaran nizom priča koje sam čuo od drugih kolega, znao sam kako je i promjena agencije samo produžetak iste stvari – isto sranje, drugo pakovanje. U mojoj knjizi, ta opcija je bila odbačena i prije nego što sam se pomirio sa svojom odlukom. Sve što sam znao je da želim da napravim promjenu na bolje. Nisam imao velikih zabluda kako ću „krenuti da promijenim industriju“ – izgovor koji je izgleda postao malo više od puke fraze na usnama nekih. Ne. Ono što sam mogao učiniti i što sam osjećao da treba učiniti bila je promjena načina na koji ja pristupam i radim svoj zanat, da očešem ramenom neka nova iskustva, da napravim neke greške i možda usput postavim nekoliko primjera koje bi drugi mogli pratiti. Dakle, ovo je djelimično razlog zašto sam odlučio da kreiram Dnevnik jednog freelancera (hvala za autorska prava Ekreme). Drugi razlog što sam počeo da pišem ovo je da u osnovi služi kao neka vrsta hronološkog zapisa o mojim iskustvima kao slobodnog copywritera, koji ću moći pročitati za godinu dana i vidjeti gdje sam prošao dobro, i gdje sam trpio gubitke, šta sam saznao tokom ove avanture, i da li je cijela stvar vrijedila ili ne. Izabrao sam da kolumnu naslovim „Dnevnik“ a ne „Zapis“, „Log“ ili „Žurnal“ jer želim da pišem isključivo iz moje perspektive, i da budem iskren i otvoren koliko mogu u svom pisanju. Dat ću sve od sebe da vam pružim nefiltriran i necenzurisan pristup detaljima le freelance expérience-a. Usponima i padovima, sve skupa i sa raužnim detaljima. Međutim, moj ispolirani osjećaj za uljudnost, kao i dužnost očuvanja anonimnosti mojih partnera i klijenata, spriječit će me da u potpunosti otvorim svoju dušu.
Sada, pošto sam proizvod industrije, ne mogu nastaviti bez postavljanja nekih osnovnih ključnih indikatora uspješnosti. Ovo će služiti kao opšte smjernice koje će mi omogućiti da procijenim da li se odluka o pokretanju freelancea isplatila. Kao što možete zamisliti, mnogo razmišljam o razlozima zbog kojih sam dao otkaz, i o onome što želim promijeniti. Bilo ih je dosta, ali u suštini sve se svodilo na dva glavna pitanja: vrijeme i kontrolu. Tako da ću biti uspješan ako uspijem da postignem slijedeće:
- oslobodim dovoljno vremena da radim više stvari koje volim
- budem imao dovoljno slobode da više biram projekte koje želim (a ne koje trebam)
- zaradim barem onoliko koliko sam zarađivao u agenciji
Moja sposobnost da ispunim ova tri KPI-a vjerovatno će biti veoma promjenjiva u početku, jer ću pokušati da žongliram između njih, ali s vremenom bi trebalo da naučim kako da ih izbalansiram. U suprotnom, uvijek postoji mogućnost da se vratim za stol. Ili spavanje ispod mosta …
Budući da znam da su se bar neki od vas igrali sa idejom da sve napustite i ostavite u oblaku dima i ruševina, kako biste doživjeli punu moć nepokolebljive slobode koju donosi samozaposlenje u kreativnoj industriji, nadam se da ćete naći barem nešto korisnoga u mom pisanju. Možda ćete vidjeti da nije tako teško i zastrašujuće, i da je samostalnost vjerovatno najbolja opcija i za vas. Možda će vas iskustva koja ću ja imati navesti da malo bolje razmislite o napuštanju sigurnosti i udobnosti vaše kancelarije. Ili ćete možda jednostavno reći „jebat ga, mogu ja bolje od ovog morona“. Bez obzira šta to bilo, nadam se da će vam ovo pomoći da isfiltrirate bilo kakve inhibicije, izgovore ili loše koncipirane planove koje imate, i dođete do sopstvenih zaključaka.
Vidimo se za mjesec dana na istom mjestu!