Piše: Filip Jelavić, Glavni Tajnik HUPIS-a, mag.iur.
U godini u kojoj je regulator najavio stroža pravila oglašavanja, smanjivanje broja fizičkih objekata, centralni registar isključenih igrača i blokadu uplata prema nelicenciranim operaterima – hrvatsko online tržište izgleda paradoksalnije nego ikad. Umjesto sužavanja prostora za ilegalce, skup mjera i nedovoljna provedba otvorili su im dodatni prostor. U nastavku objašnjavam zašto se to događa i kako iz začaranog kruga izaći.
Izvor: Telegram
Što se zapravo događa na tržištu?
Polazimo od provjerljivih činjenica. Javno je dostupno istraživanje (EGBA) prema kojem nelicencirani priređivači zauzimaju oko 40% online tržišta u Hrvatskoj. To nije rub, to je paralelno tržište koje uzima gotovo svaku drugu uplatu i klik. Posljedica je jasna. Pravila odgovornog priređivanja koja poštuju licencirani subjekti ne vrijede za velik dio prometa koji odlazi izvan sustava. AML, KYC, GDPR, AZTN i ostale kratice od kojih se compliance odijelima diže kosa na glavi ne želim posebno ni spominjati, a tu su – i koštaju.
Oglasna ograničenja koja mijenjaju pogrešnu stvar
Javna rasprava vrti se oko pitanja treba li i koliko dodatno ograničiti oglašavanje. Na papiru zvuči uvjerljivo da manje oglasa znači manje rizika. U praksi digitalnog ekosustava, gdje portali i platforme upravljaju vlastitim podacima o korisnicima, grubo rezanje oglasnog prostora često ne pogađa one koje želimo zaustaviti. Licencirani priređivači će se prilagoditi i poštovati nova pravila. Ilegalci se ne moraju prilagoditi i zato ne poštuju ništa. Rezultat je vidljiv. Pojavljuju se prikriveni formati promocije, affiliate mreže i „native“ sadržaji koji vode prema nelicenciranim brendovima. Vidljivost legalnih aktera pada, a nelegalnima ostaje mikrofon. Svi smo tako, bar jednom, naišli na Chicken Road oglas i pitali se o kakvoj se sad to prevari radi?
Izvor: Reddit
Vlada je dodatno pooštrila oglašavanje, ali bez paralelne i uvjerljive borbe protiv nelicenciranih aktera takve mjere imaju neželjenu nuspojavu. Potrošača guraju prema segmentu bez provjere identiteta, bez jasnih upozorenja i bez odgovornosti. To je suština digitalnog paradoksa.
Banke i platni promet kao najjača poluga, ali bez dosljednosti
Financijski kanal je najjači alat nadzora. Ako korisnik ne može platiti nelicenciranom operateru, neće ni igrati. Zato je načelo blokade uplata prema nelicenciranima ispravno. Problem je u dosljednosti. U praksi se pojavljuju primjeri prolaznih uplata i nakon stupanja zabrana, dok financijski sektor tvrdi da je sve usklađeno. Dvije istine ne mogu stajati paralelno. Potreban je jasan i redovit audit s brojkama, a ne prepucavanja iz priopćenja. Bez toga poruka tržištu ostaje pogrešna i ohrabruje ilegalce. Iskustva drugih zemalja pokazuju da se kombinacija platnih blokada i nadzora može provoditi učinkovito, ali traži upornost i javno mjerljive rezultate.
Ilegalni mediji i platforme, odgovornost koja ne smije ostati bez epiloga
Drugi paradoks tiče se ilegalnih medija i promotora. Promicanje nelicenciranih igara zabranjeno je kroz posebna i opća pravila, a brojne su prijave podnesene tijekom 2024. i 2025. Unatoč tome, na internetu i dalje ima mnogo promotivnog sadržaja za nelicencirane operatere, dok javno objavljenih sankcija gotovo i nema. To ubija motivaciju legalnog tržišta da se pridržava pravila i šalje ilegalnim medijima i influencerima krivu poruku – da je oglašavanje ilegalaca niskorizično i visokoprofitabilno.
Summa summarum – legalnim medijima oduzima se prihod, jer oni poštuju pravila i odbijaju takve kampanje, dok ilegalni kanali bez ikakvih normi ostaju vidljivi. Nadzorna tijela ovdje imaju dvostruki motiv za postupanje. Prvi je zaštita potrošača, poradi čega se i išlo u izmjene Zakona – citiram zakonodavca. Drugi je zaštita zakonitog tržišnog natjecanja i medija koji posluju u skladu sa zakonom. Primjeri iz Europe pokazuju da se tehničkim i regulatornim mjerama može srezati doseg ilegalne promocije i očuvati prihod medija koji poštuju pravila.
Pametna korekcija smjera
Ako želimo smanjiti štetu i zaštititi potrošača, digitalni paradoks moramo adresirati na izvoru. To znači zatvoriti dotok novca te pristup i vidljivost ilegalcima, i operaterima i medijima – i to mjerljivo i javno. Potrebna je redovita koordinacija s bankama i pružateljima platnih usluga uz trag svake blokirane i svake propuštene transakcije te objavu zbirnih podataka. Paralelno državno odvjetništvo i AEM trebaju procesuirati barem nekoliko pilot slučajeva protiv promotora i medija koji svjesno oglašavaju nelicencirane operatere, jer jedna javna kazna često napravi više od stotinu upozorenja.
Regulator bi trebao mnogo jasnije istaknuti tko su licencirani operatori i kako ih korisnik može prepoznati na prvi pogled. Potrošači danas često ne razlikuju legalne od nelegalnih, osobito kad oglas dolazi preko agregatora, društvene mreže ili nativnog formata. Javna i stalno ažurirana lista licenciranih operatera, vidljive oznake povjerenja i obveza platformi da ih koriste u oglasnim jedinicama smanjili bi konfuziju i pogrešna usmjeravanja prometa.
Borbu protiv nelicenciranih priređivača treba javno proglasiti državnim prioritetom i povezati s borbom protiv drugih oblika štetnog i nezakonitog digitalnog sadržaja. Paralela je jasna i poznata svima. Ilegalni streaming i masovno piratstvo također urušavaju zakonito tržište i medije. Tamo gdje su države odlučno krenule u tehničke blokade uz sudske naloge i prateće mjere, rezultati su mjerljivi. Imamo i vlastito tehničko rješenje spremno za primjenu na štetnim i ilegalnim sadržajima. Isprobano je i radi u zapadnim zemljama. Vrijeme je da se isto primijeni i kod nas.
Zaključak
Regulator je u ovaj proces ušao zakrpama i bez jasnog balansa interesa unutar društva i industrije. Zakone ne treba krpati. Treba donositi cjelovite akte s jasnim smjerom i planom provedbe. Dok se to ne dogodi, nova ograničenja će i dalje najviše pogađati poslušne, a nepoštene ostavljati netaknute. Ako doista želimo smanjiti štetu i zaštititi ranjive skupine, prvi korak je gašenje crnih kanala novca i distribucije i dosljedna javna provedba. Tek kada to proradi, svako dodatno ograničenje oglašavanja u legalnom segmentu može imati smisla i stvarni učinak.
