Branimir Brkljač: Pismo iz Amsterdama
Dragi moji,
U četvrtak 19.03. sam bio u Amsterdamu na četvrtom izdanju dogadjaja „C2 Spark“. Amsterdam je bio samo još jedna stanica na putovanju koje je započelo u Montrealu 2012. godine. Želim da napomenem da sam u Amsterdam doputovao iz Mokrina, što nije bilo slučajno. Ali, pođimo redom…
Krajem maja 2012. godine sam se spletom okolnosti našao na konferenciji C2 Mtl (http://www.c2mtl.com/). U toj, pomalo neobičnoj skraćenici, bilo je skriveno njeno puno ime i prezime: C2 se odnosi na creative+commerce, a Mtl na Montreal – mesto njenog održavanja. Te 2012. je bilo njeno premijerno izdanje, a već samo neka imena na listi govornika su obećavala da to neće biti baš obična biznis konferencija. Režiser Francis Ford Coppola, preduzetnica Arianna Huffington, arhitekt Winny Maas, dugogodišnji direktor Disney Studios Michael Eisner su bili samo neki od njih. Obećavajuće je bilo i to što je inspirator cele ideje bio čuveni Cirque de Soleil koji je na do tada neviđeni način spojio cirkus, mjuzikl i pozorište u spektakularne show programe i postao globalni fenomen i brend, ideju je u koncept razvila agencija Sid Lee koja je po časopisu Forbes već godinama jedna od najkreativnijih reklamnih agencija na svetu, a medijski partner događaja je bio magazin Fast Company čiji je moto „business+innovation“. Nešto kasnije se u celu priču, kao generalni sponsor, uključio i Microsoft koji je to i danas. Zbog svega toga sam na konferenciju otišao sa velikim očekivanjima, a ona su već te prve godine bila premašena. Inspirativne prezentacije govornika i dinamične panel debate bile su kombinovane sa serijom interaktivnih radionica i umetničkih instalacija. Na istom mestu ste mogli da pogledate i zanimljive muldimedijalne izložbe, razgovarate sa atraktivnim gostima i prisustvujete spektakularnim zabavama. Iako sam u tom trenutku već skoro 20 godina bio u biznisu, sve to tako složeno i upakovano predstavljalo je za mene potpuno novo i posebno iskustvo. Bio je to pravi festival kreativnog biznisa. Tako je bilo i 2013. i 2014. godine. Barry Diller, Sir Richard Brenson, Bobby Brown, Diane von Furstenberg, Phillipe Starck, Phillipe Shepard, Stefan Sagmesiter, Bjarke Ingels, Muhammad Yunus, James Cameron , Tony Hsieh su samo neki od ljudi koji su govorili u Montrealu u te protekle tri godine, ali ono što C2 konferenciju izdvaja od svih drugih je kompatibilnost pažljivo izabranih relevantnih tema i (sa)govornika te svih ostalih događaja koji u tom miksu čine jedinstven sadržaj i stvaraju to posebno iskustvo koje poneseš sa sobom.
Od tada je u mom kalendaru ta poslednja nedelja maja rezervisana za C2 konferenciju. Ta tri dana u Montrealu je godišnja nagrada koju dajem sam sebi, na C2 odlazim kao na hodočašće na mesto na kome punim baterije. A tako mi izgleda i preostalih četiri hiljade ljudi koji pohode C2Mtl svake godine. Kada mi se jesenas javila Marie-Gil Vachon iz C2 i rekla da će u nekoliko evropskih gradova biti organizovani jednodnevni dogadjaji „C2 Spark“, za manji broj pozvanih sa idejom da se delić te atmosfere prikaže i pokaže i ovde i tako promoviše centralna C2Mtl konferencija, za mene nije bilo dileme. Otišao sam tako prvo u Milano (u oktobru prošle godine), u febraru ove u Kopenhagen i konačno 19.03. u Amsterdam. Bila je to i prilika da pozovem i neke druge ljude da neposredno dožive C2. Tako sam zamolio Nikolu Vrdoljaka iz zagrebačke agencije „404“ i Zeldu Bećirović iz Peperminta da i oni dođu. Pridružio nam se i mladi hrvatski magistar dizajna Ivan Levak, koji već pola godine živi u Amsterdamu.
Eto, sad znate otkud ja u Amsterdamu. A da opišem taj dan biće malo teže, jer to ne može samo kroz tekst. Zato ću ovde onako reporterski navesti samo nekoliko fragmenata iz prezentacija kao ilustraciju šta se tog dana tamo događalo.
Odmah na početku Nadia Lakhdari, izvršna potpredsednica za sadržaj C2, objašnjava da teme za program biraju na osnovu primera u kojima postoje neočekivani obrti kao posledica toga da se činjenice obrću na glavu, problemi posmatraju iz neuobičajene perspektive i, kao rezultat, događaju se pozitivne promene. Kriterijum je jednostavan – ako se naježite kada čujete takvu priču – onda je to to. Tako su lekari u londonskoj „Great Ormond Street Hospital“ dramatično unapredili procenat uspešno obavljenih operacija na otvorenom srcu analizirajući rad mehaničara pit-stop tima Ferarija u Formuli 1, gde svaki član tima obavlja samo jedan deo procesa koga je unapredio do savršenstva. A organizacija „Cola Life“ je iskoristila razgranatu distributivnu mrežu „Coca Cole“ da bi u udaljena afrička sela dostavljala potrebne lekove tako što je pakovanje za lekove prilagodila da mogu da stanu u prazan prostor izmedju flaša u gajbama.
David Rose, gostujući predavač na bostonskom MIT-u i preduzetnik je predstavio koncept „neobično običnih proizvoda“ (enchated objects). To su proizvodi koji su svuda oko nas i koji uz pomoć tehnologije i „big data“ unapređuju svoju osnovnu funkcionalnost. Naveo je i neke primere:
– kišobran čija drška svetli samo ako napolju pada kiša kao podsetnik da ga ponesete sa sobom,
– novčanik koji se sve teže otvara kako se približavaš limitu koji si sebi odredio za trošenje,
– zvono na vratima koje unapred najavljuje kada se voljena osoba približava domu (izuzetno korisno – prim.aut.),
– ogledalo koje „pamti“ različite odevne kombinacije koje ste probali, pa se onda ogledajući samog sebe u njemu lakše odlučite za ono što vam najbolje stoji.
Po Davidu taj trend najavljuje da će tradicionalne industrije moći da prežive samo ako budu mogle da spajaju nespojivo. Tako će banke ući u razvoj „nosive tehnologije“ („wearable tech“), a proizvodjači satova u razvoj interaktivnih aplikacija. Tehnološke kompanije će se sve više povezivati i integrisati sa modnom industrijom, jer će ljudi i dalje želeti da nose i koriste pre svega ono što im je lepo i sviđa im se, a ne samo ono što je funkcionalno.
Marije Vogelzang je „eating designer“. Ona nije kuvarica, nije ni „food designer“, jednostavno smatra da je priroda već prilično dobro dizajnirala ono što treba da jedemo, pa se ona stoga bavi dizajniranjem konzumiranja hrane (ovo je moj slobodni prevod). Oduvek su se ljudi okupljali oko hrane. To je proizvelo različite rituale u okviru kojih se onda mi i ponašamo na odgovarajući način. Marije je kroz eksperimente proveravala kako promena tih rituala utiče na naše ponašanje. Tako je organizovala Božićnu večeru na kojoj je stolnjak, umesto da pada sa stola na pod, bio pričvršćen za plafon, a u njemu su bili samo otvori za glave i ruke gostiju koji su sedeli oko stola. Tako promenjeni kontekst je transformisao interakciju ljudi za stolom od vodjenja (prigodnih) razgovora i procenjivanja izgleda ljudi za stolom, u medjusobno deljenje onoga što je na stolu posluženo, čime je kooperacija postala centralna tačka komunikacije.
Mene je pomerio njen projekat „Eat Love Budapest“ – trodnevni događaj u Budimpešti tokom koga su posetioci sedali u platnom ogradjene kabine i onda su ih žene Romkinje hranile i za to vreme pričale svoje lične priče, ali tako da su one bile sa druge strane platna. Iako se nisu mogli videti, uspostavljao se emotivni kontakt. Cilj projekta je bio da se smanji stigma prema romskoj populaciji u Mađarskoj, a hrana je bila medij da se ta poruka pošalje. Jer, drugi nas hrane ili kada smo tek rođeni ili kada smo stari i ne možemo sami, dakle kada smo nemoćni. Kada nam se vrati taj osećaj nemoći javlja se saosećanje i bolje razumemo problem jer ga sad vidimo iz drugog ugla i možda ćemo sledeći put reagovati i učiniti nešto. Pogledajte njenu web stranu http://www.marijevogelzang.nl/www.marijevogelzang.nl/overzicht.html , a pod „portfolio“ pogledajte kratki film „Eat Love Budapest“. I ne stidite se te knedle u grlu koju ćete osetiti na kraju filma.
Jean-Francois Bouchard, predsednik i CEO agencije Sid Lee (www.sidlee.com ), njen je suosnivač i vodi je već dvadeset godina. Jedan je od onih koji je osmislio i realizovao C2Mtl konferenciju. Veruje da je kreativnost pretpostavka za razvoj uspešnog biznisa i izgradnju jakog brenda. U Amsterdamu je govorio o mitovima i istinama o kreativnosti. Pre svega da kreativnost nije rezultat genijalnosti pojedinca, niti inspiracije koja pada s neba, već kolektivni napor koji zahteva mnogo rada i koji daje dobar rezultat ukoliko se odvija kroz jasno definisan proces koji zahteva disciplinu. Zato kreativnost zahteva liderstvo, jer svaka dobra ideja treba da bude prihvaćena od tima zato što je stvarno dobra, a ne zato što je „moja“. Zato su ego i drama neprijatelji kreativnosti.
Čulo se još mnogo toga zanimljivog, a bila je i radionica gde smo grupno smišljali koji bismo svakodnevni predmet mogli da pretvorimo u „neobično-običan“ i kako bismo to uradili. I još svašta nešto… Ali, ne može sve da stane u jedno pismo.
Na kraju smo bili pozvani da obiđemo agenciju Sid Lee u Amsterdamu, a Jean-Francois je Zeldu, Nikolu i mene pozvao da se pridružimo njemu i njegovom timu na večeri. Bio je to sjajan razgovor i divno druženje. Martinu i Chloi, koji u C2 vode „partnership“ program, čestitao sam na još jednom odlično organizovanom događaju. Na kraju smo svi zajedno otišli na „last round“ u bar sa pogledom na Amsterdam i pozdravili se uz „vidimo se krajem maja u Montrealu“. Između ostalih biće tamo i Kevin Spacey, Andre Agassi, Chelsea Clinton… O tome više u sledećem pismu.
Puno pozdrava,
Branimir Brkljač
P.S.
A da… umalo da zaboravim. Mokrin. Dan pre odlaska u Amsterdam u Mokrinu smo imali sastanak. Ekrem je okupio sjajnu ekipu iz „regiona-a-i-šire“ i razgovarali smo da u Kući na ravnom bregu, na imanju „Terra Panonica“ u Mokrinu pokrenemo kreativnu akademiju za mlade kreativce i sve koji se tako osećaju. Da li će to biti „centar za drugačije mišljenje“ (copyright: Ivan Stanković), ili NBA – Nova Balkanska Akademija (copyright: Bojan Hadžihalilović) ili nešto treće videćemo. Nešto ćemo sigurno ukrasti i od C2Mtl. Ali sve ćemo vam javiti na vreme. Dok o tome razmišljamo i svaki vaš predlog je više nego dobrodošao. Zato pišite: bb@terra-panonica.com.