Razgovarala: Lamija Al-Hasan
Marketing i oglašavanje, koliko god ih voljeli oni koji se njima bave, jedni su od najomrženijih pojmova među umjetnicima i ljudima koji su odlučili živjeti po svojim pravilima. Njihov stav prema ovoj industriji najlakše je objasniti citatom iz filma Fight Club: “Oglašavanje nas je natjeralo da jurimo za automobilima i odjećom, da radimo poslove koje mrzimo, kako bi mogli kupiti s… koja nam ne trebaju.”
Jedan od, kako sam kaže, najvećih mrzitelja marketinga je Jean-Emmanuel “Valnoir” Simoulin, francuski grafički dizajner koji se, najviše pod utjecajem slovenskog koletiva NSK, povukao iz svijeta komercijalnog dizajna kako bi radio ono u šta zaista vjeruje. Posvećen je underground, ekstremnoj muzičkoj sceni i dizajnirao je za više od 200 black metal, industrial i noise bandova, kao što su Laibach, Behemoth, Morbid Angel, Ulver, Orphaned Land, Paradise lost i drugi. Prepoznatljiv je po tome što voli da koristi neobične materijale pri stvaranju umjetničkog djela, kao što su ljudska krv, kosti i drugo. Sjedište njegovog studija, Metastazis, nalazi se u Parizu.
Media Marketing je odlučio sagledati stvari iz druge perspektive i umjesto standardnih savjeta i top lista “kako poboljšati digitalnu strategiju”, saslušati osobu koju baš briga za DATA analize, hit boje sezone, raznorazne aplikacije za pračenje statistika, content marketing, socijalne mreže i sve ostalo.
Predstavljamo vam Valnoir-a.
Manifest na naslovnoj strani tvog websitea, vrlo jasno poručuje kakav je tvoj stav o radu sa klijentom. Kada si odlučio postaviti ovakva pravila; jesi li imao neko loše iskustvo sa klijentom i nisi li se plašio da ćeš izgubiti sve klijente?
Manifest sam napisao 2006, nakon okršaja sa klijentom koji je ponižavao moj rad. U to vrijeme napisao sam ga kao odgovor na njegova vrijeđanja. Bilo je to iz čistog bijesa. Onda sam shvatio da sam napisao stavove za koje se zalažem. Nepoštivanje mog rada ili izbora je potpuno isto kao da me neko nazvao nesposobnim. Odlučio sam da se to više nikada neće desiti. Svim dizajnerima je poznat taj frustrirajući osjećaj kada vide kako klijent, koji očito nema pojma o čemu priča, degradira vaš rad. Nisam želio takav odnos sa klijentom. Zato što sam ponosan, ali i zato što sam uvijek radio samo ono što sam mislio da je najbolje za klijenta, želio on to ili ne, ali i naravno jer moj rad, ako ništa zbog moje posvećenosti ne zaslužuje ponižavanje. Klijent ima apsolutno pravo da odbije moj dizajn, ali ne i da ga modifikuje, isto kao što ja ne mjenjam muziku sa albuma za koji dizajniram. Ubrzo sam shvatio, da klijenti misle da to što me plaćaju mogu i da manipulišu mojim radom, iako su njihove ideje, sa aspekta dizajna, apsurdne. Nisam bio siguran imam li svoju “publiku”, ali radim u polu-amaterskoj niši gdje je teško naći profesionalne dizajnere. A “dobri” i “veliki” klijenti dolaze s vremenom.
Naglasio si par puta kako odbijaš da radiš u marketinškoj i oglašavačkoj industriji; šta je po tebi toliko odbojno; zar video uradak i poster ne smatraš jednom vrstom promocije?
Zanimljivo je što me pitaš za marketing jer moj odgovor se nikako neće dopasti nekome ko radi u marketinškoj industriji. Ne podnosim marketing, to je disciplina u kojoj sam radio i koja mi stvara mućninu i koju najmanje volim od svih zanimanja.
Prije nekoliko godina radio sam za jednu kompaniju kao webdesigner i shvatio sam da tu nema umjetnosti, jer je zamjenjena marketingom. Na žalost, ostao sam tu raditi više od godinu dana i svakodnevno sam se morao družiti sa najbezličnijim ljudima ikada. Marketing je samo način na koji društvo spušta kvalitet grafičkog dizajna i komunikacije, radi samo jednog cilja, a to je da proda neku glupost, bez obzira na to koliko je ta stvar ružna ili beskorisna. Marketing je uništio razumjevanje kompozicije, harmonije, uništio je 900 godina tipografije radi ovog cilja. Zbog ovoga se veliki gradovi kao što je Pariz guše, jer bez obzira na to koliko se dizajneri ili art direktori trude promjeniti stvari, kako bi unijeli malo humora, ljepote, elegancije, kulture i inteligencije, ljudi iz marketinga agresivno uništavaju te pokušaje samo kako bi prodali, potpuno nezainteresovani za činjenicu da zaglupljuju ljude. Poster je način izražavanja i slanja poruke, odnosno način informisanja i iz njega treba da naučimo nešto novo, a ne da nas zaglupi.
Otkud u Sjevernoj Koreji? Reci nam svoja zapažanja o njihovoj estetici i imaju li uopšte plakate i postere ili je sve propagandni materijal?
U decembru 2012, učestvovao sam na grupnoj izložbi u Norveškoj, gdje sam se prvi put upoznao sa radom norveškog umjetnika Mortena Traavika. Vrlo brzo sam stupio u kontakt sa njim kako bih mu pokazao svoju zainteresovanost za njegov rad i ubrzo, tačnije u roku od dva dana, pozvao me da radim sa njim na njegovom projektu savremene umjetnosti u Sjevernoj Koreji (mislim da je to jedini projekat te vrste ikada). On tamo radi već nekoliko godina na manje više prilično hrabrim projektima (bar za Sjevernu Koreju), a organizovao je i mnoge evente na kojima su učestovali Sjeverno-koreanci u Europi, najčešće u Norveškoj. U Sjevernu Koreju sam stigao u maju 2013, odlučan da ću snimiti video za pjesmu sa albuma koji je on snimio u Pyongyangu tokom neke od prethodnih posjeta, međutim video, na kraju izgleda kao slideshow, a ne video. Nismo baš mogli snimati što smo htjeli. Riječ je o obradi albuma “Hunting High and Low”, banda A-Ha; a obrade je odsvirao lokalni harmonikaški band. Drugi dio mog zadatka je bio artwork tog istog albuma.
Naravno da je u pitanju iskustvo koje mijenja život i jasno je da ljudi imaju predrasude prema ovoj zemlji (naročito negativne), ali moram vas razočarati. Teško je ne osjetiti prisustvo vlasti, naročito kada ste stranac i kada vas ne poznaju, jer prema zakonu vam dodjele pratioca koji ide sa vama gdje god da krenete osim kada vi njega pratite .
I da, jeste u pitanju monstruozan režim, propagandne poruke i posteri su “vjesnici velike istine”, a nedostatak bilo kakvih drugih, komercijalnih ili promotivnih plakata na zidovima ulica čitav doživljaj dodatno čini uznemiravajućim.
Što se estetike tiče, čini mi se da je sve bilo ok (ako vam se dopada post-staljinski dizajn), dok nisu otkrili Photoshop. Onda, pa, zaboravite na sve definicije kiča koje znate, jer Sjeverna Koreja definitivno ovdje postavlja sve standarde i toliko daleko idu da dotiču krov galaxije, dok se Pierre & Gilles i dalje trude buti vodeći na našoj planeti.
Često koristiš nekonvencionalne materijale (čak i ljudsku krv). Koji je cilj, šokiranje, ili jednostavno smatraš da je to pravi materijal za određeni dizajn?
“Šokiranje” definitivno nije dio moje strategije, naročito jer sarađujem, na žalost, sa ljudima kojima je i dalje šokantnija homosexualnost od nekrofilije. Kada uzmemo u obzir tematiku kojom se bavim i klijente za koje radim, teško da ću nekoga šokirati svojim materijalima. Ne vjerujem da će moji radovi završiti kod nekog šezdesetpetogodišnjeg čistunca, buržuja kojeg bi mogao šokirati moj rad.
Plakat; materijal korišten je ljudska krv.
Do sada sam radio sa materijalima kao što su vino, ljudske kosti, ljudska krv i slično. Ono što me privlači ovakvim materijalima jeste i saznanje da si ih prvi na svijetu, u takve svrhe iskoristio ti. Koliko ja znam, prvi sam koji je izradio silk screen tintu od ovih materijala. Međutim, ono što mi je najbitnije jeste da dosegnem stadiji potpune umjetnosti, što znači da svi elementi uključeni u stvaranje moraju biti u direktnoj vezi sa porukom, konceptom ili univerzumom djela. Radi se o dodavanju još jednog sloja i dimenzije umjetničkom djelu.
Video: Proces kreiranja plakata za King Dude; korišteni materijal su ljudske kosti i drvo mrtvačkog sanduka
Na čemu trenutno radiš?
Radim na projektu pod nazivom “DMZ Academy”, koji će se održati u Pyongyangu (Sjeverna Koreja) slijedećeg ljeta. Radim i na mnogim projektima za različite extremne bandove. Svakodnevno radim za Sotonu i Sjevernu Koreju :)
O projektu u Sjevernoj Koreji možete pročitati i na ovom linku.
Ne zaboravite pogledati i galeriju fotografija radova Valnoira.
