Stabilnost? Da. Promjena? Svaki dan.

Možda najveći paradoks današnje kreativne industrije nije tehnologija, ni budžeti, pa čak ni  odnos s klijentima, nego činjenica da se od agencija istovremeno očekuje stabilnost i stalna promjena. Dok jedni pokušavaju optimizirati procese i traže sigurnost u podacima i alatima, drugi i dalje vjeruju da su ideje jedina stvar koja dugoročno pravi razliku. Između te dvije krajnosti nastaje prostor u kojem kreativnost mora biti i disciplinirana i razigrana, i ozbiljan biznis i pomalo igra.

Razgovor s timom Bruketa&Žinić&Grey zato ne ide kroz tipične industrijske teme, nego kroz detalje koji više govore o mentalitetu nego o strategiji – od AI alter ega koji potencijalno preuzima dio posla, preko interne kulture humora kao načina nošenja s pritiscima, pa do vrlo prizemnog podsjetnika da komunikacije, koliko god ih voljeli, ipak ne spašavaju živote. 

U razgovoru o tim temama, ali i o kreativnim rizicima, internim navikama, odnosu prema tehnologiji i promjenama u očekivanjima publike, sudjelovali su Nikola Žinić – Chief Creative Officer, Siniša Waldinger – Chief Creative Officer, Davor Bruketa – Chief Creative Officer, Vanja Činić – kreativni direktor, Vlatka Mifka – kreativna direktorica, Roberta Kranjec i Lucija Mlačak – account direktorice, Grgur Knezić – HR Business Partner, te Maša Ivanov – direktorica odnosa s klijentima.

Nikola Žinić, CCO

1. Ako biste morali sažeti 2025. u jednu stratešku odluku koju biste ponovo donijeli, i jednu koju biste danas potpuno drugačije povukli – koja bi to dva “plot twista” bila?

Kao i svaka prije nje, 2025. je bila godina u kojoj smo stalno trebali mijenjati brzinu, smjer i navike. Iako to nije uvijek ugodno, ponovio bih odluku da se ne držimo starih rješenja ko pijani plota samo zato što su nam poznata. To ide teže nego što zvuči, ali svaka godina potvrdi isto – brzina odbacivanja loših navika jednako je važna kao i brzina učenja novih. Tako da bih se još ranije i radikalnije odrekao nekih uhodanih procesa i “agencijskih sigurnosti”. Ono od čega nismo i nećemo odustati jest uvjerenje da su ideje glavni pokretač. Da i dalje proizvodimo neočekivane ideje koje rade za klijente – bez obzira na okolnosti.

Siniša Waldinger, CCO

2. Šta je ove godine vašu agenciju najviše natjeralo da odraste, a šta da se ponovo zaigra kao dijete?

Mislim da je ključ uspjeha naše agencije i ono što ju čini tako kreativno relevantnom ne samo ove godine nego kroz protekla desetljeća upravo naša umješnost da balansiramo između odrastanja i dječje zaigranosti. Vjerujem da je sudbina svakog kreativnog organizma da hoda po tom rubu nikad ne zakoračivši potpuno ni na jednu ni na drugu stranu. I da budem sasvim iskren, ne mogu reći da je to plod neke duboke strateške odluke ali kad skupite različite snažne kreativne osobnosti na jednom mjestu koje vole i znaju svoj posao to se jednostavno dogodi. Na kraju posao mora biti zabava, jer inače je samo posao.

Davor Bruketa, CCO

3. Da je Adriatic industrija kompanija na burzi, koji biste joj rating dali ulaskom u 2026. I zašto bi investitori trebali (ili ne) zadržati dionice?

Rejting: Pre – je – be – no. 

Vanja Činić, kreativni direktor

4. Koja vas je ideja u 2025. natjerala da ustanete od stola i kažete “Okej, ovo je razlog što još uvijek radim ovaj posao”?

Ideja da u 2025. godini nisam ostao bez posla natjerala me da ustanem sa stola i kažem: “Okej, ovo je razlog zašto još uvijek radim ovaj posao!” Šalu na stranu, 2025. bila je fakat turbulentna, ali i godina briljantnih ideja. Hrabrih, neočekivanih, drugačijih. Okej, da mi sada prislonite pištolj na potiljak i zahtijevate od mene da izdvojim samo jednu, odabrao bih onu koja me fakat čelendžirala i potaknula da sagledam stvari iz druge perspektive. A to je ideja da će Alfred, moj AI agent — digitalna verzija mene, razvijena u suradnji s renomiranim prompt inženjerima i vodećim svjetskim neuroznanstvenicima — uskoro obavljati sav moj posao. Ako moram biti brutalno iskren, otkako Alfred daje 100 % sebe 24/7, 365 dana u godini i sve uspješnije hendla zadatke, o poslu uopće ne razmišljam. Dok uživam u filetu brancina s umakom od sušenih rajčica i domaćim njokima (restoran Zlatna školjka), Alfred odgovara na poslovne mailove. Dok se opuštam u spa centru (Terme Olimia), Alfred vodi sprint radionicu s klijentom. Dok uživam u zimskim outdoor aktivnostima (Madonna di Campiglio), Alfred u kratkim crtama slaže strateški uvod za pitch-prezentaciju… Već danas Alfred može obavljati većinu mojih zadataka, što znači da ću u 2026. godini imati još više vremena za panel-diskusije, biohacking i koncerte Taylor Swift. Zamislite, za dvije-tri godine neću raditi jer će sav moj posao tehnički obavljati Alfred! Totalni vibe shift. Upravo me ta ideja u 2025. godini natjerala da ustanem sa stola i kažem: “Okej, ovo je razlog zašto još uvijek radim ovaj posao!”

5. Šta je ove godine bio vaš najveći kreativni rizik, i da li se isplatio na način koji ste očekivali… ili na način koji niste mogli predvidjeti?

Hvala vam na odličnom pitanju! Moj najveći kreativni rizik bio je taj što sam uzeo podužu pauzu od pisanja How2Mijau tekstova za Media Marketing. Priznajem, to je bio moj ozbiljan propust, a ujedno i golem gubitak za cijelu industriju. Da se razumijemo, How2Mijau nije stvar osobnog brendinga i besramne samopromocije, nije stvar u tome, fakat nije, mene to uopće ne zanima, fućka mi se, ne opterećujem se time, whatever… Stvar je u tome što svaki dan na LinkedInu dobivam stotine poruka svojih vjernih čitatelja: “Kad će izaći novi How2Mijau?”, “How2Mijau mi je uvijek popravljao raspoloženje; otkad više ne izlazi, uzimam antidepresive i nije mi dobro”, “Gdje je nestala jedina marketinška kolumna u Adria regiji s kičmom i mudima?” Jasno mi je da How2Mijau ima nemjerljiv utjecaj na industriju, da uvijek čelendžira, da neumorno pita “zašto?”, da je digital first… no nisam očekivao ovako grubu reakciju marketinške javnosti. Grubu, ali opravdanu reakciju, mora se priznati. To što How2Mijau više ne izlazi strašna je nepravda – i isključivo moja krivnja – prema budućim thought leaderima, renaissance all-rounderima i svim always-onerima koji imaju growth mindset. Ja ne mogu više zabijati glavu u pijesak, to je svima jasno. Moja je moralna i profesionalna dužnost ispraviti tu nepravdu… i nastaviti tamo gdje sam stao. 

6. Vlatka Mifka, kreativna direktorica 

Koju kreativnu slabost industrija u regionu uporno prikriva, i šta biste vi uradili kada bi vas neko imenovao da je “razotkrijete” tokom 2026?

Da me netko imenuje da “razotkrijem” kreativnu slabost industrije, rekla bih mu – snitches get stitches. Šalu na stranu, mislim da ne postoje slabosti koju industrija svjesno i “uporno prikriva”, nema velike zavjere. Evo, ako baš moram, iako zvuči pretenciozno “razotkrivati” išta – čini mi se da je u regiji komunikacijska strategija još uvijek pozicionirana kao Djed Mraz; kreativci nisu uvjereni da im baš ona donosi nekakve darove. Možda je to nasljeđe iz nekih prijašnjih vremena kada je kreativa bila intuitivnija, a budžeti veći. Možda rezigniranost, jer se strategije i platforme mijenjaju svaki put kad se promijeni vodstvo na strani klijenta. Svakako mislim da je rad prema postavljenoj strategiji skill koji je vrijedno naučiti.

7. Roberta Kranjec, account direktorica

Kako danas balansirate između rasta biznisa klijenta i realnih kapaciteta tima – i gdje povlačite crtu kada znate da bi „još malo više“ dugoročno napravilo štetu?

Balansiranje postižemo pažljivom procjenom uvjeta na tržištu i internih kapaciteta. Granicu povlačimo kada bismo daljnjim opterećenjem kompromitirali kvalitetu isporuke, dobrobit tima ili dugoročnu vrijednost partnerstva s klijentom. Uvijek otvoreno komuniciramo s klijentom o realnim mogućnostima i predlažemo održive rokove i prioritete.

8. Koju ste internu agencijsku istinu ove godine morali prvo priznati sebi, a tek onda klijentu, da bi odnos dugoročno ostao zdrav?

Unatoč našem intrinzičnom osjećaju važnosti, komunikacije, ipak, ne spašavaju ljudske živote. Zdrava ravnoteža između ambicije i realnih okolnosti omogućila nam je veće razumijevanje i učinkovitiju suradnju.

Lucija Mlačak, account direktorica

9. Koju ste uobičajenu pretpostavku o potrošačima morali “razbijati čekićem” 2025. jer više nije bila tačna?

Pretpostavka da je biti stalno prisutan isto što i biti važan. Vidljivost je i dalje vrijednost, pogotovo u moru sadržaja koji se proizvodi na autopilotu ali 2025. me naučila da publika jako dobro osjeća tajming. Nije problem u tome što im se brendovi obraćaju, nego kada i zašto. U praksi sam često vidjela da manje komunikacije, ali u pravom trenutku, napravi veći efekt nego stalna prisutnost bez jasnog razloga. Nismo prestali biti prisutni, ali smo prestali govoriti samo da bismo bili viđeni. I to je, iskreno, donijelo mir i nama i publici.

10. Ako biste morali predvidjeti jedan psihološki pomak publike u 2026. koji će najviše promijeniti komunikaciju, koji je to pomak, i zašto je nevidljiv dok se već ne desi?

Mislim da se publika polako miče od potrebe da se prepoznaje u brendovima prema potrebi da se uz njih osjeća lakše. U moru sadržaja koji nas svakodnevno preplavljuje, sve više tražimo olakšanje, nešto što ne traži dodatnu energiju, objašnjenje ili angažman. Manje „ovo sam ja“, a više „ovo mi pomaže da lakše donesem odluku, da se malo smirim, da maknem višak“. Taj pomak je teško primijetiti jer se ne događa naglo, niti kroz nove formate ili trendove. Događa se tiho, kroz preskakanje sadržaja koji je prenaporan, preemotivan ili traži previše pažnje. U 2026. komunikacija koja će imati najveću vrijednost bit će ona koja razumije stanje publike, a ne samo njezin identitet. I koja zna kada je bolje reći manje ili ništa.

Grgur Knezić, HR Business Partner

11. Koju ste novu vještinu, naviku ili ritual u timu ove godine mogli označiti kao “rođeno u Adriatic industriji”, kao nešto što nigdje drugo ne postoji?

Ono što bismo ove godine mogli označiti kao nešto što postoji samo kod nas je svjesno njegovanje humora kao dijela organizacijske kulture. U BŽG-u upravu zovemo Centralni komitet, po zidovima nam stoje riječi poput “prejebeno” i “zakurac”, a dry, samoironični humor koristimo kao zajednički jezik u trenucima kad stvari nisu ni jednostavne ni lagane. To nije provokacija radi provokacije, nego način da se pritisak, apsurd i neizvjesnost kreativne industrije lakše podnesu bez patetike i lažne korporativne ozbiljnosti. Taj humor nije bijeg od odgovornosti, nego alat za očuvanje zdravog razuma, povezanosti i otpornosti tima. On nas podsjeća da možemo istovremeno biti vrlo ozbiljni oko onoga što radimo – i dovoljno opušteni da se u najtežim situacijama prvo malo nasmijemo sami sebi, pa onda idemo dalje.

Maša Ivanov, Direktorica odnosa s klijentima

12. Koja je najneočekivanija rečenica koju ste ove godine čuli od klijenta, i kako je promijenila vaš brief, kampanju ili odnos?

Iako smo dugo u ovom poslu i rijetko nas nešto može iznenaditi, nije baš da živimo u Emily in Paris idealnom agencijskom svijetu😊 Uvijek je vrijedno čuti pozitivne povratne informacije naši dugogodišnjih klijenata. Posebno bih izdvojila poruku za kraj godine u kojoj je klijent iskreno zahvalio na našoj energiji, fleksibilnosti i predanosti koju unosimo u svaki projekt. Jer nam takav odnos omogućuje otvorenu i učinkovitu komunikaciju I naravno da budemo još kreativniji.

13. Da vam neko ponudi da 2026. započnete jednim jedinim “činom hrabrosti”, profesionalnim, kreativnim ili ljudskim, koji bi vas potpuno izbacio iz komfora i gurnuo industriju korak naprijed… koji biste čin izabrali i zašto baš taj?

Kad bih 2026. započela jednim činom hrabrosti, to bi bio izlazak iz sigurnog odnosa agencija–klijent kakav poznajemo. Nakon 11 godina u agenciji znam koliko često biramo rješenja koja su „dobra“, ali ne i istinski hrabra. Izabrala bih partnerstvo u kojem se dijeli rizik, odgovornost i rezultat – bez skrivanja iza procesa, deliverabla i prezentacija. Gdje je u redu reći „ne“, priznati pogrešku i krenuti ispočetka. Vjerujem da industriji danas ne treba još alata ni trendova, nego više povjerenja, ljudskosti i hrabrosti da radimo stvari koje nas pomalo plaše.