Razgovarala: Karolina Marolt
Neil Griffits je pripadnik generacije ‘y’ i s velikim povjerenjem gleda na struku odnosa s javnostima i njenu budućnost.
Kakva je strategija korporativnog komuniciranja u kompaniji koja ima 33.000 zaposlenih, kancelarije u preko četrdeset država svijeta i aktivne projekte u približno sto?
Kako je kompanija geografski gledano vrlo razbacana, imamo decentraliziran model, komuniciramo na regionalnom nivou, naravno s jakom podrškom centralne jedinice. Poslovne jedinice djeluju samostalno, a mi iz regionalnih poslovnih jedinica i centrale služimo kao podrška. Inače, osnovne korporativne poruke dolaze iz Kanade gdje je sjedište kompanije.
Kako komunikatori sami mogu doprinijeti poboljšanju svoje uloge?
Mi još nismo tamo gdje bismo mogli i trebali biti. Moramo se potruditi da pomoću komuniciranja podignemo vrijednost komunikacijske funkcije. Struku odnosa s javnostima još uvijek prati negativna interpretacija da nema sadržaja i poslovne vrijednosti i da je veliki trošak svake kompanije. Mi imamo mogućnost da negativnu percepciju promijenimo i suštinu odnosa s javnostima prikažemo kao uspostavljanje pozitivnih odnosa s ciljnim javnostima.
Kakav će biti stručnjak za komuniciranje 2025?
Najprije je da ćemo tada potpuno sličiti poslovnim ljudima. Iako je struka srazmjerno mlada, mi smo ipak u komuniciranju dobri. Sad moramo postati bolji biznismeni. Nije dovoljno da komunikator samo razumije komuniciranje, mora znati kako komuniciranje može pomoći poslu kojeg kompanija obavlja. I, ako želiš razumjeti posao, moraš poznavati i finansijsku stranu poslovanja, kako djeluje odjel za upravljanje ljudskim resursima, kakvi su zakonski okviri posla kojim se kompanija bavi. O tome raspravljamo u okviru IABC, želimo veću saradnju s menadžmentom. Smatram da su tu najveće mogućnosti struke odnosa s javnostima.
Čini se kao da se sve događa na internetu. Da li je priopćenje za medije, koje važi za tradicionalan način prenošenja informacija do ciljnih javnosti, mrtvo?
Naravno da do svojih javnosti danas ne možemo stići onako kako smo to činili nekad. To nije više svijet u kojem se može upravljati informacijama. Kada govorimo o savremenom komuniciranju, pripopćenje za medije jeste zastario način komuniciranja. Do ciljnih javnosti danas stižemo kombinacijom komunikacijskih kanala. Društvene mreže nisu odgovor za sve i poruka za medije nije mrtva. Samo ima drugačiji identitet.
Prošle godine ste, u ulozi komunikatora, sarađivali na Olimpijskim igrama u Londonu. Šta vam je donijelo to iskustvo? Kako ste uopšte došli do tog posla?
Doživio sam nevjerovatnu atmosferu u Vancuveru, gdje su 2010. godine održane Zimske olimpijske igre. Uskoro, nakon toga, sam se preselio nazad u London i sam sebi kazao kako moram biti dio Olimpijskih igara London 2012. Na konkurs se prijavilo 250.000 volontera. Prijava je bila duga približno 30 strana i kod specifikacije područja rada zaokružio sam odnose s medijima i odnose s javnostima. Razgovor su obavili sa 125.000 kandiodata i bio sam izabran. U našoj ekipi je biolo oko 70 ljudi, bili smo podijeljeni na skupine po pet, svaka s tačno određenom ulogom. Pred početak Olimpijskih igara imali smo brojne radionice, sve je bilo vrlo precizno planirano i orgnizovano. Sa dobrovoljnim radom dobiješ veliko iskustvo. I bilo je fantastično.
