Piše Ekrem Dupanović
U nedjelju, 18. avgusta, Vedrana i ja smo oko podneva krenuli na Japodske otoke na sastanak sa Arminom Amidžićem, vlasnikom kompleksa na kojem smo krajem juna organizirali konferenciju The Young Leaders of Tomorrow. U toku večere analiziramo ovogodišnji event i nabacujemo ideje za narednu godinu. Arminu se dopalo to što radimo za mlade lidere naše industrije pa želi učiniti sve što je do njega da konferencija bude što bolje organizirana. Bit će dosta novosti, ali o tome kada provjerimo šta je od toga moguće realizirati.
Ujutro u šest sati krećemo prema Zagrebu. Stižem na vrijeme na sastanak u Tiskaru Printera gdje biram papir za printanje newslettera u kojem želimo predstaviti sve naše projekte u ovoj i narednoj godini. Bit će to newsletter novinskog formata i nadamo se da će biti zanimljiv svima koji ga dobiju.
Iz Printere odlazim u Hotel Esplanade na sastanak sa Ninom Jocić, sjajnom mladom liderkom koja je bila na Japodskim ototcima. Nina je nedavno iz agencije UM Zagreb prešla u Google Hrvatska gdje će raditi na analitici. Bila je vrlo aktivna na konferenciji The Young Leaders of Tomorrow i u grupi za izradu Japodskog manifesta, dokumenta u kojem mladi lideri objavljuju svoje stavove o našoj industriji i smjeru u kojem bi se trebala razvijati. Oni žele da komunikacijska industrija bude dio rješenja, a ne dio problema savremenog svijeta. Sa Ninom se dogovaram o saradnji i pisanju tekstova za portal. Vrlo uspješan sastanak.
Slijedi sastanak sa Dunjom Ivanom Ballon i Silvijom Kovačić u HURA-i. Mi smo 13. septembra domaćini žiriju BalCannesa u Sarajevu i sad dogovaramo zadnje detalje protokola za žiri. Ja sam vrlo zadovoljan da će žiri o nagradama odlučivati na sjednici, a ne online. I sretan sam da je nama pripala čast da organizujemo zasjedanje i budemo mu domaćini. Bit će to veliko iskustvo za nas.
I, konačno, dolazi termin snimanja podcasta Surove strasti zbog kojeg sam uglavnom i došao u Zagreb. Kada me je prije mjesec i po dana Saša Tenodi zamolio da to snimimo, prihvatio sam da to bude u ponedjeljak, 19. avgusta, ne vodeći računa da je to usred Sarajevo Film Festivala kojeg do sada nikada nisam propuštao. Kada sam to shvatio, bilo je prekasno. Nisam htio ništa pomijerati, želio sam profesionalno ispoštovati svoje obaveze. Saša me je pozvao na prijedlog Roberta Petkovića (Bruketa&Žinić&Grey). Znam za Surove strasti, pratio sam njihov panel na konferenciji Play Media Day u Banjaluci. U povratku za Sarajevo Asja i ja smo slušali podcast sa Krešom Macanom. Bio je sjajan. Saša i njegov kolega Ivan Voras su bili super u cijeloj priči. Radio sam na radiju 15 godina i znam kako je kada imaš gosta u studiju i kaniš sa njim dugo razgovarati. Saša i Ivan su savršeno dobro vodili priču, njihova su me pitanja inspirisala i dva sata razgovora prošla su u tren. Vjerovatno bismo mi pričali još barem sat vremena da Vedrana nije ušla u studio i napmenula me da ću zakasniti na pregled kod Dr. Škare na Poliklinici Leptir. To je doktor koji mi je prije godinu dana izvadio štitnjaču pa sad idem na konsultacije i pregled. Pozdravljam se sa Sašom i Ivanom. Sjani momci. Baš mi je bilo ugodno razgovarati sa njima.
Odmah nakon pregleda na poliklinici krećemo za Sarajevo. Dogovor je da ćemo prespavati u Banjaluci obzirom da smo već od šest ujutro na putu.
U Sarajevo stižemo u utorak oko podneva. Odmah nakon ručka idem da se nađem sa Milenom Mijatović iz agencije MINT Banjaluka i sa Vlatkom Dimovskim iz I&F McCann Grupe. Sa nama u društvu je bio i Aleksandar Džombić, Milenin suprug. Lijepo druženje u bašti restorana Los Hermanos. Ulicom prolaze brojni turisti koji su došli na filmski festival. Mi razgovaramo o uobičajenim stvarima, o poslu, kampanjama, stanju u regionalnoj industriji. Predveče se rastajemo jer valja uveče na premijeru serije Bessa zbog koje je i Vlatko u Sarajevu.
U okviru zvaničnog programa Sarajevo Film Festivala održana je premijera televizijske serije BESSA. Pogledali smo prve dvije epizode. Serija je urađena po ideji Srđana Šapera, predsjednika I&F McCann Grupe. Srđan je bio i izvršni producent serije. Odlična priča, sjajni glumci i vrhunska produkcija. Kad sam pogledao ove dvije epizode bilo mi je jasno kako je albansko-crnogorska mafija uspjela preuzeti glavnu riječ u evropskom narko biznisu. Jedva čekam da pogledam i ostale epizode. Sve čestitke cijeloj ekipi koja je radila na ovom televizijskom projektu. Pokazala je to i sarajevska publika na kraju pozdravljajući velikim aplauzom članove ekipe koji su prisustvovali projekciji.
Poslije premijere ponovo odlazimo u Los Hermanos na party kojeg je organizovala agencija McCann Sarajevo. Odlična zabava. Lagana muzika, dosta poznatih lica, nema gužve, sve je potaman. Vlatko, Milena, Aleksandar i ja nastavljamo popodnevno druženje s tim što je ovog puta sa nama i Vedrana. Vrlo ugodan razgovor koji je potrajao do iza ponoći. Lobiram kod Milene i Bojana Hadžihalilovića da prijave radove za BalCannes. Obzirom da smo mi domaćini žiriju stalo nam je da bude što više prijavljenih radova iz Bosne i Hercegovine.
U srijedu odlazim prvi put u naš novi poslovni prostor na Dobrinji. Uzeli smo kancelarije u mirnom naselju na kraju grada u kojem nas većina i stanuje. Prelijepo je. Mala ulica u kojoj se nalazi zgrada je jedna od najljepših i najmirnijih u gradu. Svi smo zadovoljni.
Uveče dok svi odlaze da pogledaju neki film, ja idem na konsultacije u ordinaciju kod dr. Adnana Dizdara. Vedrana mi je zakazala pregled kako bismo dogovorili transplantaciju matičnih ćelija masnog tkiva stomaka u koljena. Ja već godinama imam problem zbog nedostatka hrskavice u koljenima. Ova bi mi transplantacija trebala pomoći da se otkloni bol. Adnan mi je pokazao video kako to sve izgleda. Ne baš ohrabrujuće kad sam vidio podeblju iglu od skoro pola metra koju uvlače u stomak. Ali nemam izbora. Kontam kako ću to uraditi za mjesec i po dana tako da ću imati dovoljno vremena da se psihički pirpremim pošto je moj prag tolerancije na bol jednak nuli. Kad smo dogovarali termin rekao sam Adnanu da ne mogu iduće sedmice (znači ove) jer je Vedrana na odmoru u Antaliji sa Asjom i Tarom. Onda ne mogu poslije toga pošto početkom septembra idem na konferenciju Digital 2019 u Beograd. Obećao sam Robertu Čobanu da ću učestvovati u jednom panelu. Nakon toga slijedi žiriranje za BalCannes u Sarajevu na kojem sam domaćin. Odmah poslije žiriranja idemo par dana u Brela kod Gorana Takatcha pa nastavljamo za Rovinj na Weekend… Sluša me Adnan i hladno reče: „Uradit ćemo to prekosutra u petak, u 11 sati. Samo što nije rekao: „Nađi nekog drugog zajebavati, a ne mene.“ Nisam imao druge nego prihvatiti.
U četvrtak uveče smo pogledali francuski film Lijepo doba.
U petak sam, poslije jutarnjeg sastanka sa MM timom, otišao u Našu malu kliniku, kliniku za estetsku hirurgiju na transplantaciju. Sve je trajalo oko sat vremena. Nije bilo bolova. Kad sam ustao i obišao oko stola osjećao sam se kao nov, kao da imam nova koljena. Sav sretan otišao sam na sastanak sa svojom ekipom, a zatim i na ručak sa Asjom. Počeo sam osjećati bolove u koljenima. Na to me je upozorio dr. Dizdar. Ubrzo poslije presađivanja matičmih ćelija počne borba dok ih organizam ne prihvati. Dok ne shvati da su to njegove ćelije, a ne neko strano tkivo. Sve do ponoći sam imao bolove. Onda se malo smirilo. Sutradan u subotu sam cijeli dan preležao. Uveče su bolovi prestali. Ustao sam i prošetao po naselju. Slijedi brza konsultacija unutar porodice. Odluka je da ne ostajem sam u Sarajevu nego da ujutro ja idem u Antaliju umjesto Asje i Tare. Prihvatio sam to nerado, ali kad ti dvoje kažu da si pijan, lezi pa se valjaj. Tako sam ja u nedjelju ujutro zorom sa sarajevskog aerodroma poletio za Antaliju. U avionu sam shvatio da je ovo moje drugo putovanje u Antaliju i da su oba bila krizna. Prvo se dogodilo prije dvadesetak godina. Tomaž Perovič, direktor slovenske POP TV je tada vodio tim međunarodne zajednice koji je bio zadužen za izbor direktora Javne korporacije Radio-televizije Bosne i Hercegovine. Preko Bore Kontića mi je poslao poziv da se prijavim na konkurs. Popio sam kafu sa Borom i nevoljko prihvatio jer sam tad imao neke planove sa svojom agencijom Futura Media i to mi se nije uklapalo. Čim sam stigao kući Perovič me nazvao telefonom iz Praga gdje je bio na jednom golf turniru. Rekao mi je da se obavezno prijavim jer, kako reče, ima informacija de bih ja bio najbolje rješenje. Nisam u to povjerovao. Prije sam pomislio da im treba još jedan kandidat da zadovolje formu. Međutim narednih dana ova je priča postajala sve ozbiljnija. Od mene su tražene informacije koje nisu nikakva formalnost. Zvali su me i iz nekih medija za intervju. Iskreno, nisam to želio. Razmislio sam i odlučio da hitno otputujem na dvonedjeljni odmor kako ne bih prisustvovao sjednici međunarodnog tima koji odlučuje o izboru novog direktora. Ujutro sam otišao u turističku agenciju, uplatio 15 dana odmora za cijelu porodicu u Antaliji. Za dva dana smo bili na turskoj obali. Mediji su i dalje nastavili sa pozivima, ali ja sam bio na odmoru i nisam htio razgovarati. Nakon sastanka za izbor direktora nazvao me Perovič i rekao: „Postigao si ono što si htio. Nisu o tebi htjeli razgovarati smatrajući da te to ne zanima jer da te zanima bio bi sa nama, a ne u Turskoj na odmoru. Odgodili smo odluku za sutra.“ Sutra uveče me Tomaž ponovo nazvao i rekao da je za direktora izabran Mirsad Purivatra, direktor Sarajevo Film Festivala. Nazvao sam Mirinu suprugu i čestitao joj. Ni Miro joj to još nije stigao javiti.
I tako, evo me u Antaliji ponovo rješavajući svoje krizne situacije. Koljena su kao nova. Uživam.
Luda sedmica.
Antalija, 26. avgust 2019.