Piše: Ekrem Dupanović
U petak 1. marta Vedrana i ja smo bili u Beogradu na filmskoj premijeri koja je održana u Kombank dvorani. Ranije se ta dvorana zvala Dom sindikata. Valjda zbog tog „sindikata“ i trg na kojem se dvorana nalazi se zvao Trg Marksa i Engelsa. Ne znam da li se tako još uvijek zove. U ovoj dvorani sam zadnji put bio prije 45 godina kada je Zdravko Čolić pobijedio na Beogradskom proljeću sa pjesmom April u Beogradu. Sjećam se da smo poslije pobjede napravili večeru za novinare u hotelu Jugoslavija. Iz Sarajeva smo sa Čolom došli Aco Čulić i ja. Uredno smo dočekivali i smještali goste sve dok u hotelskom restoranu nije nestalo mjesta zbog velikog broja „padobranaca“, ljudi koji nisu pozvani ali „moraju“ biti na ovakvim događajima. To su preteče današnjih influencera. Kad smo Aco i ja počeli da ih izbacujemo, Zdravko nije dao. Tako smo nas dvojica ostali bez večere. Ostavili smo Zdravka da se sam nosi sa svojim gostima, a nas dvojica smo sjeli u taksi, otišli do dragstora u centru Beograda, kupili po jedno pečeno pile i par boca piva, sjeli na stepenice i uživali u jednoj od najneobičnijih i najljepših večera ikada. Na stepenicama ispred dragstora ostali smo do svitanja.
Film zbog čije premijere smo Vedrana i ja putovali u Beograd zove se Šavovi. Nastao je po scenariju Elme Tataragić, a režirao ga je Miroslav Terzić. Na premijeru nas je pozvala naša prijateljica Milena Garfield Trobožić, koja je zajedno sa Ulixom Femijuom producirala film što je na tek završenom Berlinaleu osvojio nagradu publike. U Beogradu je premijerno prikazan predzadnjeg dana filmskog festivala FEST. Nisam lokal patriota, ali mi je drago da je scenaristica iz Sarajeva, da je film snimljen u koprodukciji sarajevske Probe, da su na čelu produkcije bili Amra Bakšić Čamo i Adis Đapo, da je plakat za film uradila sarajevska agencija Fabrika. Bojan Hadžihalilović, kreativni direktor Fabrike, bio je na premijeri Šavova u Berlinu. Sad sam ja došao na beogradsku premijeru, a Bojan je ostao u Sarajevu da čuva Bosnu koja je tog dana (1. marta) slavila Dan državnosti.
Vedrana i ja smo stigli u Beograd popodne, dan uoči premijere, taman na vrijeme da se smjestimo u hotel, osvježimo i stignemo na večeru u Klubu književnika na kojoj smo ugostili naše prijateljice, Milenu Garfield i Gordanu Gončić, direktoricu Kulturnog centra Beograda. Mnogi od vas se sjećaju sjajnih Mileninih kolumni o sponzorstvu u kulturi i umjetnosti koje smo objavljivali (i još ćemo) na našem portalu. Onim sa malo dužim stažom u našoj industriji za uho će zapeti njeno prezime Garfield. Milena je supruga Boba Garfielda, najpoznatijeg kolumniste časopisa Advertising Age. Karijeru je počela u agenciji S Team Bates Saatchi&Saatchi kod Dragana Sakana, nastavila kao izuzetno uspješna pozorišna producentica da bi danas producenstki posao nastavila na filmu i već u kolekciju stavila nekoliko velikih međunarodnih nagrada za filmove koje je producirala. Živi i radi u Vašingtonu.
Večera je potrajala taman koliko nam je trebalo da popijemo tri boce izvrsnog crnog vina i saznamo sve novosti iz Berlina sa Berlinalea te detalje iza scene filma čijoj ćemo premijeri sutra uveče prisustvovati. Kako sam i ja naumio do kraja ove godine snimiti dugometražni dokumentarni film o advertising industriji u Bosni i Hercegovini, dugo sam pričao o toj ideji Mileni i uspio je motivirati da sarađuje na tom projektu, da me nauči kako se prave dobri filmovi.
Po navici kada sam na putu naguram sastanke po cijeli dan. Ovog petka prvi put to nisam uradio. Dogovorio sam samo jedan sastanak i to sa Milicom Marković, direktoricom korporativnih komunikacija Direct Media United Solutions. Kako smo razgovarali o našoj saradnji u ovoj godini htio sam se fokusirati samo na tu temu. Sastanak je prošao odlično, napravili smo dogovor sa kojim možemo i DM i mi biti vrlo zadovoljni. Relaksiran sastankom, odlazim po Vedranu u shoping centar, a zatim na ručak i odmor pred premijeru.
Uveče kraj crvenog tepiha susrećem Mišu Lukića, Ivana Stankovića sa kćerkom, Milicu Marković i još neke prijatelje i poznanike.
Šavovi je dubok, emotivan, društveno angažovan i umjetnički film o problemu koji ozbiljno pritišće Srbiju i još neke balkanske zemlje – krađa djece nakon porođaja. Baziran na istinitom događaju film govori o osamnaestogodišnjoj borbi majke da pronađe svoga sina za kojeg ne vjeruje da je rođen mrtav već da je živ. Po zakonu, roditelji ne mogu vidjeti dijete koje je mrtvo rođeno niti ga sahraniti. Idealan zakon za mafiju koja se bavi krađom djece i koja je jako dobro uvezana od matičnih ureda u općinama do šefova porođajnih odjeljenja. Težak film sa sretnim završetkom.
Poslije filma odlazimo na after party u Jazz kantinu Lisabon. Uskoro se stvara velika gužva, Vedrana i ja se pozdravljamo sa Milenom i nakon pola sata prvi odlazimo. I na izlazu gužva. Poduži red „padobranaca“ koji na svaki način pokušavaju da uđu. Prošlo je 45 godina od pobjede Zdravka Čolića na Beogradskom proleću s početka ovog dnevnika. Svijet se od tada iz temelja promijenio, društveni sistem se promijenio, sve, ama baš sve, samo su „padobranci“ ostali isti.
4. mart 2019.