Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Sedmica nakon Weekend Media Festivala protekla je u sređivanju utisaka i završavanju mnogih stvari koje nisam ranije stigao uraditi jer sam gotovo cijelu sedmicu proveo na putu. U Rovinju sam napravio čvrst plan šta sve trebam uraditi po povratku kući kako bih sustigao neke zaostatke. Kao i obično, nisam uradio ništa od toga jer su stigle nove obaveze i poslovi. Tako to uvijek biva. Počeo sam praviti krupne rezove i iskreno se nadam da ću u tome istrajati. Media Marketing portal je postao ozbiljan projekat koji traži stalna poboljšanja, prije svega poboljšanje sadržaja. U septembru smo napravili nekoliko stvari i dobili odličan rezultat. Osim tri mjeseca, kada smo pisali o Sarajevskoj pivari i Mikseru u Sarajevu, u septembru smo bili najčitaniji. Božo Skoko mi je prije par dana u Zagrebu, dok smo radili intervju, kazao da broj čitalaca na jednom portalu za oglašivače više ne predstavlja podatak na osnovu kojeg donose odluku o oglašavanju. Daleko je važnija relevantnost portala za svoju čitalačku publiku, a Media Marketing jeste najrelevantniji medij oglašivačke industrije Adriatic regije. Ali ipak, svakodnevni pokazatelj o broju posjetilaca je izazov za nas koji radimo ovaj posao. Hiljadu puta sam sam sebi rekao da neću ujutro nakon ustajanja prvo paliti računar, i svakog jutra, poslije buđenja u pet sati, to prekršim. Jednostavno moram otvoriti Googole Analytics i vidjeti kakva je bila posjeta prethodnog dana. I kada sam najzadovoljniji, pokušam odmah planirati sadržaj za taj dan kako bismo sutra bili još posjećeniji. Za 10, 100 ili 1000 posjetilaca. Važno mi je, motivira me, pokreće.
Dugo nisam bio u pozorištu. Opet je vrijeme problem. U Sarajevu je vrlo teško kupiti kartu za pozorišnu predstavu danas za večeras jer karata nema. Treba ranije rezervisati, a meni to ne ide od ruke, ne sjetim se na vrijeme. Sreća Asja se na vrijeme pobrinula pa je Vedrani i meni rezervisala karte za predstavu Žaba u Kamernom teatru 55, a ona je otišla u Narodno pozorište na otvaranje MESS-a.
Žaba igra već deset godina i opet je sinoć sala bila puna tako da su prije početka predstave ubacivali nove stolice. Predstava je nekoliko puta „obletila“ bivšu Jugoslaviju i Evropu. Njena popularnost je tolika da je snimljen i film Žaba za koji je Elmir Jukić, reditelj pozorišne predstave i filma, nedavno na pulskom festivalu dobio tri zlatne arene. Mustafa Nadarević je jednom prilikom izjavio da mu je životna želja da se u ovoj predstavi pojavi makar jedan minut.
Predstavu Žaba napisao je Dubravko Mihanović, a Emir Hadžihafizbegović, Mirsad Tuka, Aleksandar Seksan i Moamer Kasumović su glumci koji su predstavi udahnuli dušu i koji svaki put, već deset godina, sa nevjerovatnim emocijama izlaze na scenu i udubljuju se u predstavu toliko da se publici događaji koji se odvijaju pred njima čine uistinu stvarnim. Žaba je psihološka drama u kojoj se publika ponekad nasmije, a već u slijedećoj minuti počne plakati. Ja sigurno nisam čovjek koji je kompetentan suditi o dramskim tekstovima i pozorišnim predstavama. Ja sam samo gledaoc koji može govoriti o svom ličnom doživljaju neke pozorišne predstave. Žaba je najbolja predstava koju sam ikada u životu pogledao, i gledat ću je još mnogo puta. Emocije koje unosi Emir sa ostalim glumcima su neusporedive. Publika sjedi svega desetak centimetara dalje od glumaca i praktično učestvuje u predstavi. Taj je osjećaj najteži. Emocije glumaca dopiru do vas i vi polako postajete dio priče, steže vam se oko srca, naviru suze, drhtite i zaboravljate na sve oko sebe. Emir Hadžihafizbegović je to najbolje ilustrovao u jednoj izjavi kada je kazao: “Ljudi često zaboravljaju uzeti kapute iz garderobe, zaboravljaju gdje su parkirali automobil, plaču…”.
Emirovo glumačko umijeće je na vrhuncu. To kako on glumi glavni lik, brijača Zeku, mogao bi, slobodan sam reći, odglumiti veoma mali broj glumaca na ovozemaljskim prostorima. Dobio je najveće nagrade za svoje psihološki teške uloge u filmovima, ali mi se čini da su sve te uloge bile predigra za Žabu, da su mu poslužile kao priprema i glumački trening za ono što ga je čekalo na pozorišnim daskama u predstavi koju je režirao sjajni Elmir Jukić. Ili je bilo obrnuto, da ga je Žaba pripremila za velika filmska ostvarenja. Publika je dugo, dugo aplaudirala, a Emir je klanjajući joj se svo vrijeme iz sebe izbacivao muku. To je bilo više nego očigledno.
Vedrana i ja poslije predstave odlazimo u obližnji restoran na večeru kako bismo malo sredili utiske i došli sebi.
Podsjećam je na događaj od prije tri-četiri godine. Jedno veče zove Robert Čoban, kaže da za tri dana ima na Belom dvoru na Dedinju u Beogradu dodjelu nagrada Hello magazina istaknutim ličnostima javnog i kulturnog života regiona i traži od mene prijedlog za glumca iz Bosne i Hercegovine. Predložio sam mu Emira što je Robert odmah prihvatio. Ništa ne garantujem jer ne znam šta trenutno radi, da li je slobodan tog dana. Zovem Emira odmah, nije kasno, tek je pola devet. Ne javlja se. Šaljem mu poruku da me nazove kad stigne jer imam za njega veoma važnu poruku iz Beograda. Nakon pet minuta zvoni mobitel. Vidim zove Emir. Gotovo šapatom mi kaže: „Ja sam u Sava Centru u Beogradu na premijeri svog novog filma. Kakvu to važnu poruku za mene imaš iz Beograda?“. Nasmijao sam se (pitaj Boga šta je pomislio), kazo da ništa nije hitno i da se čujemo ujutro. Nazvao sam ga sutra prijepodne, objasnio mu da da bi boilo dobro da ostane u Beogradu još dva dana kako bi prisustvovao svečanosti u Belom dvoru. Prihvatio je i to sam javio Robertu. Kada je sve prošlo, rekao mi je da je Emir bio najzapaženiji među svim laureatima i da je svojim obraćanjem oduševio sve prisutne. Takav je Emir Hadžihafizbegović.