U petak 9.studenog/novembra 2012., u sklopu Festivala Hrvatske u Francuskoj (od 9. studenog do 9. siječnja 2013), pariška galerija Le Lieu du Design, u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti Zagreb, predstavlja prvi puta u Francuskoj plakate doajena hrvatskog grafičkog dizajna Borisa Bućana.
Tim povodom će se francuskoj javnosti prezentirati radovi nastali osamdesetih i devedesetih godina, upravo plakati s kojima je Bućan stekao međunarodna priznanja. Mnogi od tih kultnih plakata danas se nalaze u brojim svjetskim zbirkama i muzejima. Njegove „ulične slike“ su radovi koji prikazuju jedinstven pristup plakatu, a koji se temelji na širenju značenja i redefiniranju pojma plakata kao medija uvođenjem novih nestandardiziranih formata, slikarskih i crtačkih elemenata. Na izložbi će biti izložena 24 plakata velikih dimenzija (2 x 2 metra) koji su bili realizirani za kazališne predstave HNK u Splitu, izložbe i koncerte Zagrebačkih simfoničara.
Izložbu prati posebna edicija Beaux Artsa posvećena izložbi Borisa Bućana s tekstovima Laurenta Gervereaua i Nade Beroš.
Iz teksta Nade Beroš:
.. Za razliku od oca plakata u modernom značenju te riječi, Henrija de Toulouse Lautreca, koji je kojih stotinu godina prije Bućana, plakatu priskrbio značenje „ulične slike“, hrvatski umjetnik čini suprotno, plakat ponovno pretvara u sliku u najdoslovnijem značenju te riječi. Je li još išta ostalo od plakata (oglašavanja) u Bućanovu slučaju? Ili bi puno ispravnije ovdje trebalo koristiti termin anti-plakat?
Očito je, Bućanu kao grafičkom dizajneru oglašavanje nije primarni cilj. On se svojom slikom natječe da u drugom mediju, mediju plakata, stvori ekvivalent određenog umjetničkog djela: predstave, koncerta, izložbe za koju je „naručen“. Na taj način on dovodi u pitanje smisao i svrhu oglašavanja, a svojeg naručitelja stavlja u nimalo zavidan položaj. Plakat, dakle, za Bućana nije prijenos poruke iz jednog medija u drugi. Njegova se slika želi ravnopravno nositi s drugim umjetničkim medijima, ona nije prevođenje već jukstapozicija. Bućanove „interpretacije“ umjetničkih događanja koje oglašavaju toliko su slobodne i autonomne da je često potrebno pravo dešifriranje da bi se otkrilo o čemu se tu radi. Promatrač je razapet između nemogućnosti uspostavljanja veze između znaka i značenja, prepušten intuitivnom užitku ili odbijanju viđenog. Ako je plakat, po temeljnoj definiciji, „pisana, crtana, grafički umnožena obavijest izvješena na javnom mjestu, a njegov sadržaj i tekst moraju na upadljiv način doprijeti do gledatelja, dok je likovno-tematski dio reduciran na bitno“, onda je Bućanov plakat s početka osamdesetih u doslovnom smislu negacija plakata, anti-plakat. Bućan se ne obraća masi, ulici, on se ponajprije obraća umjetničkoj publici, uskom sloju visokoobrazovanih pojedinaca koji prate kulturna događanja koje oglašavaju njegovi plakati jer su oni njegovi potencijalni sugovornici. I po svom vizualnom jeziku i po postupku kriptografiranja poruke, pa čak i po oholosti spram publike, Bućan je više aristokrat na provjeri ulice nego glasnik demokratizacije umjetnosti.