Piše: Draško Tankosić, UKT Beograd
Da bi jedna zajednica mogla da opstane mora da živi od nečega. Za opstanak je potrebna voda, nešto hrane – hleb, malo mesa, povrće, voće, so i šećer, neki krov nad glavom, sa stolom, stolicom ormanom i krevetom pod njim. I to bi bilo dovoljno da se zadovolji prva stavka na Maslovljevoj hijerarhiji motiva. Ima ih još četiri. Međutim ni za ovu prvu u Srbiji nećemo imati soli ukoliko je ne uvezemo iz Bosne ili Crne Gore! A zamislite, hteli bi da se zagrejemo zimi, ohladimo leti bilo na odmoru bilo u stanu, školujemo decu, imamo nešto i da obučemo, eventualno vozimo kola ili imamo novca za neku kartu za bilo kakav prevoz. Ne daj bože da želimo da se pokažemo nekome pa da proslavimo rođendane, godišnjice (ispraćaja u vojsku više nema), venčanja ili rođenja. Jasno je da nam je štošta potrebno da bi korektno, bez velikog kurčenja* (*peti nivo maslovljeve hijerarhije motiva – samopotvrđivanje), iole pristojno živeli – garderoba, osnovna kozmetika, literatura, kućni aparati, bezalkoholni i alkoholni napitci, automobil, benzin, peć, klima uređaj, avion, kamion i voz. Kako do toga da dođemo ako se izveze malo žita i kukuruza iz Srbije ili struje iz Bosne?
Namet za nametom
Prema primeru koji sledi, a nije jedini, biće da je nikako. Evo i zašto. U ovom trenutku postoji konflikt na relaciji MUP, Agencija za bezbednost saobraćaja – Zastava Impro (i još dva proizvođača autoprikolica), – potrošači. Naime, još 2013. godine je izglasano i doneto pravilo da svaka pojedinačna auto prikolica proizvedana u ovim kompanijama mora da ima atest koji košta oko 100 evra. Ali to pravilo nije primenjivano do ove godine, pa sada i oni koji su već registrovali prikolice to ne mogu da urade ponovo bez ovog atesta. Inače, pikolice Zastave Impro su dobre, sa relativno prihvatljivom cenom. To znam. I znam da 90% proizvodnje plasiraju u Francuskoj. Od 12000, koliko godinšnje proizvedu. U Francuskoj nemaju nikakvih problema. Tiho rade, ne dižu galamu, plaćaju poreze, doprinose, takse, firmarine i plate radnicima.
Ceo ovaj zaplet je izašao na videlo u televizijskoj emisiji SAT (Saobraćaj Automobilizam Turizam), koju produciraju, uređuju i vode Alvirovići – otac i sin, inače vrlo preduzimljivi i vredni ljudi, sa velikim uvažavanjem MUP-a i Agencije za bezbednost saobraćaja. Vozače retko pominju, osim kada sprovode kampanje smanjenja brzine, vezivanja pojaseva ili palenja svetala. I to tako što kampanja podrazumeva da će biti organizovana pojačana kontrola i naplaćivanje kazni.
Nakon prve emisije u kojoj su bili samo predstavnik MUP-a i predstavnik Agenicje za bezbednost saobraćaja, u drugu je Alvirović pozvao i dva predstavnika proizvođača autoprikolica! Iako je u drugoj emisiji, koja je bila daleko bolja od prve u kojoj su se dva državna službenika nadgornjavala u izražavanju lojalnosti jednih drugima i vlasti koja je izglasala takav zakon, a Alvirović svima njima, izašlo je sledeće na videlo:
Homologacija je obavezna za svaku pojedinačnu prikolicu od početka ove godine;
Zakon je izglasan 2013. godine i ne zna se zašto nije primenjivan do ove godine;
Neke kuće za tehničke preglede odbijaju da vrše kontrolu autoprikolica. Predstavnik MUP-a poziva građane da ovakve slučajeve odmah prijave jer će ih oni zatvoriti, odmah po prijavi;
Proizvođači kažu da oni imaju ateste za svaku seriju prikolica koju prave, da nisu znali da je potreban za svaku pojedinačnu prikolicu, i da je to tako funkcionisalo od nastanka njihovih kompanija do početka ove godine;
I jedni i drugi pominju budžet i ministarstvo privrede! Kažu da je to budžetska stavka i kao takva nepromenljiva te moraju da mole ministra privrede za razumevanje!
Punjenje budžeta kao motiv
Iako Mirko Alvirović nije od juče, propustio je da pita ključne stvari: čemu služi taj atest u suštini i koji su razlozi za donošenje ovakvog zakona uopšte. Biće da služi isključivo punjenju budžeta, da nikakve potrebe za pojedinačnim atestima nema, jer zamislite, da se MUP drznuo da traži ateste za svako pojedinačno uvezeno putničko vozilo, a ne za serijski model kako se oduvek radi sa novim vozilima iz uvoza koja se prodaju na našim tržištima. A cela akcija nije pokrenuta kada je doneta u skupštini, već u 2015. kada je vlast krenula u borbu za punjenje budžeta! Moguće da je Mirko ovo propustio da pita baš zato što nije od juče? Propustili su da pitaju i proizvođači, jer ko zna koji novi trošak mogu da im nametnu Agencija za bezbednost u saobraju i MUP. A propuštali su da pitaju i ozbiljni novinari ključna pitanja u razgovoru sa vlastima i na druge teme – od Olje Bećković pa nadalje…
Još par primera sadejstva istih aktera
Alvirovići prave test udarca vozila u pešaka pri brzinama od 30 i 50 na sat. Jugo udara u krpenu lutku pri ovim brzinama. Naravno da lutka leti duže kada je nešto udari sa 50 u odnosu na 30 na sat. I to je jedini rezultat – koliko lutka duže leti. Konačan efekat: Agencija za bezbednost saobraćaja donosi odluku da se brzina pored škola ograniči na maksimalnih 30 na sat!
Alvirovići prave test posvećen vezivanju dece na zadnjem sedištu u BMW-u 525 tds iz 1996. godine. Lutka udara više ili manje o sedište ispred njega pri naglom kočenju ukoliko sedi na zadnjem sedištu, bez obzira brzinu. Lutka nema funkcionalne ruke za razliku od deteta, no i pored toga nikada ne proleće napred. Konačan efekat: MUP sprovodi “kampanju” i naplaćuje kazne za nevezivanje zadnjih pojaseva bez obzira ko sedi na njima.
Alvirovići sprovode kampanju povodom početka školske godine. Objavljuju tajne snimke sa telefona o nepravilnom parkiranju vozila pri, pre svega, sačekivanju dece iz škole. Deca prolaze između parkiranih vozila i izlaze na ulicu bez gledanja. Saobraćaj je zakrčen. Efekat: Agencija za bezbednost saobraćaja stavlja još ležećih policajaca. Ne pada im na pamet da nalože popravku ograde koja tri godine zakrčuje trotoar za prolaz dece, koja zbog toga moraju da idu ulicom. Ili ne daj bože da nametnu izgradnju trotoara kroz sela koja predstavljaju naseljena mesta, u čijem je centru, u najvećem broju slučajeva, škola.
Alvirovići se dive novim tablicama u Srbiji: odličan dizajn, dobar font. Bez obzira što nigde u Evropi ne postoje tablice sa specifičnim slovima. Čak i u zemljama gde su zvanična (i) nelatinična pisma – Grčka, Bugarska i Bosna i Hercegovina koriste samo slova koja su iz latiničnog pisma za sufiks koji zamenjuje broj. Isto važi i za Češku i Hrvatsku. Efekat: sve tablice se moraju zameniti prilikom prvog produženja registracije.
Fakta
Kola imaju kočnice. Vozači koriste kočnice kada vide problem na putu. Kada koriste kočnice brzina se naglo smanjuje. Ogromna većina, 95% udara je pri brzini manjoj od 60 na sat. Bez obzira što je pre kočenja brzina bila i preko 200. Istražio Volvo.
Dete nije lutka. Ima ruke. Ima oči i uši. Ima obično roditelja koji vozi i koji često uspori i hoće da kaže detetu da i ono obrati pažnju.
Vozači ne mrze decu. Često imaju svoju. Jako ih vole. I njihove drugove. Iako ne zvuči realno, u velikom delu svog života vozač je pešak! Čak i profesionalni vozač.
Pored vozila (vozača) i pešaka suštinski deo saobraćaja je saobraćajnica. Trotoar je deo saobraćajnice.
U većini zemalja (uključujući i BiH), jedna registracija je dovoljna za životni vek vozila. Bez obzira na zakon, samo novoregistrovana vozila imaju pravo i obavezu da koriste nove tablice.
Da nije izgrađen autoput od Šida do Niša početkom sedamdesetih, putevi u Srbiji se ne bi razlikovali od onih iz Turskog doba
Naravno, ima toga još. Pogotovu kada je reč o putevima i ogromnoj kompaniji Putevi Srbije koja je gotovo trideset godina gradila (i još gradi) put od Beograda do Horgoša. Po ravnici. I ništa ne dovršava. Odmah nakon svečanog i snimljenog otvaranja se na izgrađene deonice postavljaju čunjevi koji stoje i po nekoliko godina – od Preševa do granice sa Makedonijom do skoro, a kod Orlovače još uvek. Agencija za bezbednost saobraćaja i MUP se uvek potrude da sprovede neku kampanju, na takvim mestima uvek stoji policija. Sada i sa alkometrima, sve patrole ih imaju, u svako doba dana.
Da nije izgrađen autoput od Šida do Niša početkom sedamdesetih, putevi u Srbiji se ne bi razlikovali od onih iz Turskog doba, gotovo ni malo. A u međuvremenu se u čovečanstvu ipak ponešto desilo – shvatili smo da struja pored toga što može da ubije, ipak obezbeđuje mnogo blagodeti, da je asfaltni put bolji od makadama, automobil sa motorom sa unutrašnjim sagorevanjem bolji od parne lokomotive, da je divno koristiti telefon jer čuješ onoga ko ne mora da bude blizu, da televizija može da prenese sliku gotovo u trenutku sa potpuno drugog kraja planete. A sad još internet i mogućnost komunikacije kada si na planini pod šatorom. Dakle, reč je o nekoj brzini, o nekom skraćenju vremena potrebnim za obavljanje određenih operacija ili akcija. Nažalost, MUP, Agencija za bezbednost saobraćaja i Putevi Srbije to ne uvažavaju. Smatraju da je sve vreme sveta na njihovoj strani, a svo naše, pod njihovom kontrolom ukoliko koristimo bilo šta osim patika po trim stazi ili u šumi. AMSS ne bi pomenuo ništa u korist vozača, nikada. Iako im je to valjda smisao postojanja.
Pozivanje na evropsku praksu
Ipak, iako sam vozačevu jadikovku negde morao da iznesem, ona nije suština ovog teksta. Suština su autoprikolice i njihovi proizvođači. Tačnije proizvođači uopšte. I mi, proizvođači oglasnih poruka (iako nas nigde u zakonu o oglašavanju nema), sa njima zajedno.
Vrlo je jasno da gomila amatera na vrlo ozbiljnim mestima u hijerarhiji vlasti i njenim institucijama, razmišlja isključivo u jednom smeru – kako doći do sredstava za, u ovom slučaju budžetsku namenu, a u mnogim drugim slučajevima i za neke druge, manje legalne namene, time što će biti kreativni u osmišljavanju novih nameta često bez ikakvog obrazloženja. U nekim slučajevima sa pozivanjem na praksu u Evropi, od koje smo po prihodima decenijama daleko.
Kreativnost Alvirovića u osmišljavanju amaterskih istraživanja, priloga i akcija bez prava na reakciju bilo koga, je usmerena na zadati rezultat. Većinu aktivnosti sprovode da bi se opravdalo postojanje enormnog broja beskorisnih službenika koji naravno redovno dobijaju plate, ili policajaca koji stoje na ulicama i putevima daleko češće nego bilo gde na severnoj zemljinoj hemisferi. A svi oni zajedno su ogromni budžetski potrošači.
Stranci plaćaju samo ono što su dogovorili pri privatizaciji ili direktnom dogovoru sa Vučićem, Tadićem ili Dinkićem
I potrebno je napuniti budžet. Ovi kreativci iz vlasti to rade na samo jedan način. Besomučno traže žrtvu koja je i pored svega uspela da održi kakvu takvu proizvodnju i opterećuje ih dodatnim nametima. Isključivo domaće kompanije. Stranci plaćaju samo ono što su dogovorili pri privatizaciji ili direktnom dogovoru sa Vučićem, Tadićem ili Dinkićem. Nove namete ne prihvataju. Nipošto. Ovakav stil vladavine mnogi nisu izdržali. Ne govorim samo o socijalističkoj proizvodnji, već o ovoj poratnoj. Domaća tekstilna industrija je pokušala da izmešta proizvodnju u Kinu, neki su uspeli da opstanu, većina nije. Elektronska je izumrla. Hemijska na izdisaju.
Neki su opstali.
Ovi prikoličari su mučeni izdržali. Izdržao je i proizvođač startera za male mašine iz Bosne, za koga doduše malo ko zna, jer od 1998. godine neće da stavi prozore i fasadu na njegov deo objekta, u čijem podrumu pravi “bobine” i prodaje ih od Japana do Brazila. Već godinama.
Izdržava i proizvođač dva tipa stolica iz centralne Srbije. Sa više od 50 zaposlenih. Odbija lokalnu vlast od sebe neuglednom, gotovo nemarnom spoljašnjošću, starim izgrebanim Puntom i flamanskim jezikom. Naime, kao fudbaler u Holandiji, naučio je flamanski i upoznao partnera i kupca za celokupnu proizvodnju. Kao i u svakom selu, mnogi su hteli što komšija ima. I pali su na flamanskom, nisu uspeli da mu preotmu kupca.
U DMB-u (nekadašnji proizvođač motora za Zastavu sa preko 5000 zaposlenih), njih 38 je dugo izdržavalo praveći malolitražne motore i prodajući ih širom sveta. I onda je došao neko iz vlasti i saopštio im da je to što oni rade i izvoze u redu, ali da moraju da plate sve troškove od zemljarine, struje, svih mogućih vrsta taksi za celokupan prostor fabrike. Iako su koristili njen stoti deo i plaćali uredno sve što im je dospelo. Nemam informaciju da li su izdržali.
Recept za trajanje
Dakle, recept za trajanje je nevidljivost (ili minimalna vidljivost). Čak i za proizvođače koji robu plasiraju u zemlji. Dovoljno je doći na bilo koji sajam i iz daleka će se videti ko je domaći proizvođač – zna da mora da dođe, a boji se da ga neko ko ne treba vidi. Pa su nepoverljivi i prema posetiocima koji im dolaze na štand, a ne poznaju ih, obeležavanje je minimalno, prospekti što manji i nerazumljiviji, realno jedva čekaju da prođe sajam. Iz svakog gesta se prepoznaje da je razmišljanje o proširenju aktivnosti, povećanju prodaje i proizvodnje ogromno opterećenje za nezavisne domaće preduzetnike i proizvođače.
Iako je tržište oglašavanja daleko veće nego što je bilo pre desetak godina, broj oglašivača i poslova koje jedna agencija može i zna da obavlja je manji. Od celog špila marketing i promotivnih aktivnosti koristi se samo jedna karta – popust, sada samo kroz mnogo više kanala komunikacije!
Oglašavanjem samo tovarimo ljudima, koji se bave svojim poslom, probleme na vrat
Nažalost, ukoliko se nastavi praksa da amateri iz institucija uništavaju profesiju po profesiju nestaće i naša. Vrlo brzo. U ovakvom poslovnom ambijentu smo apsolutni višak. Samo tovarimo ljudima koji se bave svojim poslom probleme na vrat.
Nekada su postojali profesionalci i u Agenciji za bezbednost saobraćaja. Svedoci smo da u velikim gradovima bivše Jugoslavije svetlosna signalizacija funkcioniše i dalje gotovo savršeno. U državnim institucijama sličnog tipa su sedeli ljudi kojima je struka bila ispred politike, iako su bili članovi tada jedine partije. Poslovni ambijent koji je sedamdesetih godina kreirala tadašnja država je bio izuzetan. Gledalo se da se bude u toku, ili da se sa miniimalnim zakašnjenjem primenjuju svetska iskustva u proizvodnji, marketingu i prodaji. Pa 1975. godine je Zastavina ekspedicija išla kečevima na Kilimandžaro kroz Saharu i najcrnju Afriku! Sva vozila su stigla na cilj! Slične poduhvate je tada retko ko pravio, samo najveći. Ali tada su preduzeća vodili profesionalci. Tragali su za šansama. I uspešno su ih koristili.
Bez ozbiljne profesionalizacije u institucijama i javnoj upravi, gledaćemo kvazi istraživanja i obrazloženja za dodatne troškove, a poslovni ambijent će biti još zatrovaniji. Profesionalci u preduzećima, koji do sada nisu otišli negde drugde, koji ćute i skrivaju se već decenijama će se saginjati još više. Do potpunog izumiranja. Novi profesionalci, stvarani u ovakvom poslovnom ambijentu, će biti nakrivo nasađeni. Mi ćemo i dalje praviti kampanje o popustu za deset preostalih klijenata. Teško da će biti za nešto više nego za so sa početka teksta.