Piše: Ladeja Godina Košir, connector i managing director, Giacomelli media
Šta moraš uraditi da ti u prvom pokušaju uspije za sto posaditi deset permanento zauzetih kreativnih duša? I to tik pred božić! Možda važi ona »važno se je zvati Ekrem« (jednostavno po Oscaru Wildu). Ekremu je u Ljubljani to odlično uspjelo i graničilo se sa pravim malim čudom. Mi, koji smo došli, dobro se poznajemo – neki već deceniju ili čak dvije – živimo u istom gradu, radimo srodne poslove i presretni smo ako se sastanemo u dvoje, troje. Na nešto više ljudi ne možemo računati. Povodom izlaska knjige I ja sam bio nije izostao niko.
Super nam je bilo. Nekako smo se pomalo »na novo« upoznali. Na našim putevima svako je od nas nešto naučio, nešto odbacio, zagledao se u nešto novo, udubio u nešto već poznato, povezao iskustva s aspiracijama, a ostao u pokretu i usred vatrometa ideja.
Pokazuje se da, kako god da okrenemo, dolazimo do istine da smo mi ljudi društvena bića koja se vole družiti. I pored brojnih društvenih mreža i digitalizacije, gladni smo ljudske blizine. Zato smo svi došli. Jer se radujemo jedni drugima. U živo. Ne u virtualnim oblicima koji provejavaju našom svakodnevnicom i postaju ključni komunikacijski kanal.
Šta vam je najdraže – sloboda, disciplina, stvaralaštvo ili odgovornost? Usuđujem se tvrditi da ekipa kolumnista, koja je sjedila za stolom u ljubljanskom restoranu Cubo, više ili manje uravnoteženo živi sve četiri. Zato smo tu gdje jesmo i zato nas nije strah da sutra neće biti mjesta za nas. Šta smo napravili od riječi »vrijednosti« u marketinškoj struci, to je priča za sebe. Maćehinski i često prepotentno smo ih, zajedno sa rukovodnim ekipama poduzeća ili ljudima koji upravljaju robnim markama, oblikovali i polirali da bi bile što sjajnije, trendovski i spasonosne. Umjesto da bismo prvo s uvažavanjem i strpljivo utonuli u DNK onoga za koga smo ih stvarali. Vrijednosti su tamo, u središtu. Ne treba ih izmišljati. Treba ih znati osjetiti i prihvatiti ih takve kakve su i jasno ih imenovati. Tri, najviše pet. Onda odatle graditi dalje.
Vratimo se na četiri koje sam zapisala. To su moje najomiljenije i kroz godine su mi postale nekakvo didaktičko pomagalo. Kako za vlastitu djecu (koja svakog dana mogu kritički ocjenjivati u kolikoj ih mjeri zaista mogu živjeti), tako i za studente kojima predajem, onima kojima sam mentor i koje usmjeravam ili poslovnim partnerima s kojima sarađujem. Uvijek iste usađene u moju djetelinu sa četiri lista. Kada započinjem novu saradnju, predstavljam ih kao dio svog prtljaga. Kao kompas pomoću kojeg će nam svima skupa biti lakše putovati novim pričama u susret.
Zašto? Jer smo, kao što sam napisala, na ručak došli svi. Svih deset pozvanih. Kakve to veze ima sa djetelinom sa četiri lista? Mnogo! Dovela nas je slobodna volja. U paru s odgovornošću prema Ekremu, kao domaćinu i našim kolegama. Pokrenula nas je stvaralačka energija znajući da imamo mnogo toga kazati i još više novoga zajedno namaštavati. Dovela nas je disciplina s kojom smo organizirali svoj kalendar i držali se dogovorenog roka. Kako za vrijeme ručka, tako jučer, danas, sutra i zauvijek.
Moja djeca najradije navijaju za slobodu i kao da su, istovremeno, zaraženi stvaralaštvom. Disciplinu i odgovornost im teže naslikam kao prijatnu sustanarku. Dok ne probaju njihove plodove ne vjeruju im. Zatim počinju plesati taj beskonačni ples između sve četiri i radovati se kada im život darežljivo uzvraća. Sa studentima je slično. Oduševljavaju se time što im, u predmetu kojeg im predajem, ostavljam prozore širom otvorene i ne zamaram ih formalnostima. Naivno zagrizu u ponuđene mogućnosti i uskoro sami dođu do zaključka da se za druga dva lista djeteline moraju sami pobrinuti inače neće biti rezultata. Tako je i u poslu. Što više zajedno istražujemo granice mogućeg tim više moramo raditi na osobnoj odgovornosti. I što nas dalje nosi stvaralačka sila, to se discipliniranije moramo vraćati ishodištu.
Ko bude listao ili čitao knjigu I ja sam bio shvatit će da je u svakom od autora (ne samo nas deset koji smo se okupili u Ljubljani) djelić nekonvencionalnosti. Paušalno bih tome prikačila još i stvaralaštvo i slobodu. U suštini, kod svakoga od nas je u džepu cijela djetelina sa četiri lista. Životopisi na kraju knjige su živi dokaz da je to tako. Opipljivija činjenica od same knjige je da bismo bez discipline i odgovornosti ostali bez nje. Dobro pretresite strane. Možda je negdje sakrivena neka herbarski arhivirana djetelina…