Piše: Amila Ramović
Prve asocijacije na velike svjetske metropole uglavnom su vezane za kulturna bogatstva. Ona su standardno i na vrhu liste turističkih prioriteta. Louvre, Musée d’Orsay ili Centre Pompidou u Parizu, ili British Museum i Tate Modern u Londonu, adrese su koje privlače milione kulturnih hodočasnika, koje zanima potpuno iskustvo grada i razumijevanje vrijednosti na kojima počiva njihova sredina. Može se reći da se uspješnost neke turističke posjete mjeri brojem posjeta muzejima i drugih hramova kulture, jer se propuštene prilike, u nepisanoj agendi “idealnog” turiste, doživljavaju kao nedopustiva šteta. Naravno, turisti su stimulirani društvenim odnosom sredina koje ove institucije stavljaju na pijedestal: muzeji su najbolja ogledala metropola koja su postavljena najprije tako da budu ponos ljudi i sredine kojoj pripadaju, a potom i svjetska vrijednost.
Iskustvo koje imamo u Bosni i Hercegovini (ali i diljem Balkana, iako u manje dramatičnoj mjeri) pokazuje, međutim, da muzeji dobijaju tretman parazitskih ustanova kojima je potrebna skoro pa socijalna skrb. Birokratske strukture je “pružaju”, ali svaki sljedeći put je sve manje pseudoroditeljskog “strpljenja”. Kad se zapitamo zašto su nam muzeji prazni, i gdje su (pobogu!) mladi ljudi, od kojih većina skoro nikada ne posjećuje muzeje i galerije, shvatamo poražavajuću istinu: oni su odrasli u društvu koje je muzeje stavilo na marginu, ukidanjem finansijske i strateške potpore, i postavljanjem nestručnog, mediokritetskog, ali stranački podobnog rukovodstva, upravnih odbora i nadležnih usposlenika u ministarstvima. Sve to dovelo je do degradacije muzeja, do statusa nekakvih skoro pa anahronih institucija, mastodonata iz prošlog sistema, čija je svrha sada upitna, koji još nekako preživljavaju, uz dosta mutnu persektivu i čija neprekidna agonija izaziva nelagodu od koje se najlakše odbraniti, baš kao i od prosjaka na ulici, okretanjem glave.
Muzeji u ekspanziji
Šta se dešava kada izađemo iz zagušljivog balkanskog kulturnog lavirinta? The Economist je posvetio seriju od pet velikih tekstova snažnom procvatu muzejske djelatnosti na globalnom nivou, sa jasnim fokusom na prepoznate ekonomske efekte, pri čemu najznačajnije mjesto u novom trendu dobijaju muzeji savremene umjetnosti. Kaže The Economist, broj muzeja je u protekle dvije decenije, u globalnim okvirima, porastao sa 23.000 na 55.000, a raste i broj posjetilaca. U 2012. godini američki muzeji imali su ukupno 850 miliona, a u Evropi je samo Louvre u 2011. godini imao 10 miliona, a već u 2012. čak 11 miliona posjeta. Ove cifre iz pozicije BiH očito su teško shvatljive, čak i ako samo razmišljamo o procentima u odnosu na broj stanovništva. Ali to nije ništa u poređenju sa ovima koje slijede, i koje, za naše kulturološke navike, dosežu kvalitete naučne fantastike: U Engleskoj je polovina odrasle populacije u protekloj godini posjetila muzej ili galeriju, što je opet najveći procent otkako se ove statistike prate, a u Švedskoj čak 75% stanovništva posjeti muzej ili galeriju barem jednom godišnje.
Pogrešno je misliti da su razlozi za ove trendove samo tradicionalne kulturne navike visokorazvijenih zapadnih zemalja. Nova promuzejski orijentisana društva, poput Kine ili Bliskog Istoka, takođe pokazuju velike ambicije i upravo su muzeji postali značajnim pokazateljima uspjeha velikog kapitala. Stoga u Kini danas brojimo 3500 muzeja, što je ogroman rast u odnosu na “samo” 2000 muzeja iz 2000. godine. Najpoznatiji primjer ambicioznog ulaganja u muzeje ja svakako Saadiyat Cultural District Abu Dhabi, u kojem su monumentalne objekte – Louvre Abu Dhabi, Zayed National Museum, Guggenheim Abu Dhabi i Performing Arts Centre – projektovali dobitnici Prizkerove nagrade, arhitektonskog “nobela”, Frank Gehry, Norman Foster, Jean Nouvel i Zaha Hadid. Ulaganja od 575 miliona dolara, koliko je Abu Dhabi platio Louvru samo za korištenje imena, podrazumijeva namjeru da ovi muzeji budu alternativni motor privrednih tokova kada crnog zlata jednog dana nestane. Ako najbogatiji ljudi svijeta smatraju da muzeji, i njihovi privredni efekti, mogu zamijeniti ekonomsku dinamiku naftne industrije i smatraju ekonomski opravdanim investicije stotina miliona dolara u njih, treba li se uopšte pitati kakvu nam to poruku šalje, ili samo – da li naša društva imaju sluha da tu poruku uopšte prime?
Opet, uloga odnosa “društva” prema ovim muzejima u njihovom uspjehu ne može se precijeniti: ključna su pitanja kako u praksi ove institucije nastaju, ko ih gradi i ko finansira njihovo djelovanje? Najvažniji svjetski muzeji su državni, javni muzeji, koji djeluju s ciljem ostvarenja javnog interesa. Postoji mit o tome da komercijalizacijom djelovanja muzeji mogu i trebaju da obezbijede zaradu i pokriju troškove svoga poslovanja i da se u tome potvrđuje njihova ekonomska isplativost i sposobnost njegovog rukovodstva. Istina je, međutim, na drugom mjestu. Čak i najveći državni muzeji, bazično su vezani za državni budžet. Primjer je muzejska mreža Berlina – ove će godine, zbog krize, porasti njihova obaveza da putem prodaje ulaznica i sponzorstava obezbijede čak 8.5% godišnjih troškova, što se smatra nečuvenim pritiskom. Čak i u velikom British Museumu vlada pokriva sve troškove djelovanja osoblja, a muzej uspijeva da zaradi još toliko za održavanje aktivnosti vezanih uz njegovu neprocjenjivu kolekciju.
Razlog zbog kojeg ozbiljne vlade garantuju bazičnu opstojnost jeste da muzeji ne bi morali praviti suštinske kompromise u kvaliteti svoga rada, nego da nesmetano obavljaju svoju djelatnost prema najstrožijim kriterijima stručne prakse. Kao takvi, u tom ambijentu i sa tim kriterijima, mogu biti u stanju da generiraju i dalji profit, za koji su, uostalom, sve uključene strane zainteresirane.
Profit u kulturnoj ekonomiji
Razvijena društva, dakle, razumiju da profit unutar institucije muzeja nije cilj ovih ulaganja, i da se ekonomski efekti, koje muzej može generirati, moraju posmatrati mnogo dalekosežnije. U svijetu je poznat takozvani “Bilbao effect”, primjer kako jedan jedini muzej savremene umjetnosti može izmijeniti ekonomski status jedne sredine. Godine 1997. u Bilbau, u Baskiji, malom industrijskom gradu od 350.000 stanovnika, koji je svijet poznavao kroz vijesti o terorističkim napadima, izgrađen je muzej prema projektima još jednog dobitnika “pritzkera”, čuvenog Franka Gehryja. Ideja je donekle pratila iskustvo u kojem je, slijedeći vizije nekadašnjeg ministra kulture Francuske Andréa Malrauxa, a odlukom narednog predsjednika Georgesa Pompidoua, da dramatičnim zahvatom oživi parišku zona Maraisa i njegove okoline, i da mu novi identitet izgradnjom biblioteke i muzeja savremene umjetnosti. Centar Georges Pompidou, izgrađen je prema projektima Renza Piana i Richarda Rogersa 1977. godine i svojim je radikalnim arhitektonskim i programskim rješenjem utemeljio koncept muzeja umjetnosti savremenog doba. Objekat je postao generator razvoja i identiteta četvrti koja je danas jedna od najprestižnijih pariških destinacija, sa preko šest miliona posjetilaca godišnje i ukupno 150 miliona posjetilaca od svog otvaranja. Muzej Guggenheim u Bilbau koštao je oko 100 miliona eura, ali za toliko se, za smo tri godine, povećala i zarada od poreza baskijske vlade zbog ogromnog priliva turista u Bilbao, u koji se, od izgradnje muzeja, slijeva oko milion turista godišnje i slijeće oko 20 aviona dnevno. Bilbao je ovim doživio ekonomski i kulturološki preporod, što je pokrenulo izgradnju nove insfrastrukture, aerodroma, metroa i tramvajske mreže, kongresnog centra, a trend se prenio i na susjedna područja. Bilbao je ovim dobio (i iskoristio) novu šansu, baš onda kada je sve izgledalo izgubljeno.
Trenutna ulaganja u nove muzeje na svjetskom planu iznose oko 250 milijardi eura, kako navodi The Economist. Razlozi za ovo, dakle, nisu (samo) ljubav prema umjetnosti i naslijeđu, viši nivo filantropije ili bolja zakonska regulativa, koje postoje u razvijenim centrima. U svjetskim okvirima ovdje se kristaliziraju tri motiva: prvo, muzeji su prepoznati kao prostor “duhovne obnove” društva, u kojem pojedinci dobijaju svijest da su dio vrijednosti velikih humanističkih sistema i čime se povećava samopouzdanje i osjećaj “društvenog ponosa”, ali ukazuje i na vrijednosti civilizacijskih dometa koji su postavljeni kao uzorni modeli; drugo, oni su direktan generator razvoja kroz stimuliranje turizma i drugih grana privrede; i, treće, oni su značajan element rebrandinga sredina – bilo da su to one poput Baskije, koja je bila izolovana zbog političkog nasilja, ili je to Bliski Istok, zbog samonametnute kulturne izolacije i vjekovnog otpora prema zapadnim trendovima, ili Kina, koja zbog ogromne akumulacije kapitala gradi pandan zapadnoj praksi i suprotstavlja joj se kao agresivna globalna kulturna sila. Sva su ova iskustva stvarna, lako saglediva i čak relativno jednostavno primjenjiva i osvojiva.
Pa, u čemu je onda problem kod nas? Zašto su muzeji u takvoj situaciji? Zašto ne učimo iz znanja koje nam je pred očima i pri tome dozvoljavamo da se odgovornost za uspjeh i neuspjeh predaje samo pojedincima zaposlenim u (nefunkcionlanim) javnim ustanovama, koji se često pokazuju neiskusni i nekvalifikovani za poslove za koje odgovaraju. Ovakav sistem rezultat je aktuelnih političkih odluka, “kulturnih politika” vladajućih struktura i njihovog, a time i društvenog, (ne)opredjeljenja.
Sarajevska strana priče: Ars Aevi
Ova priča, prevedena u bosanskohercegovački kontekst, može se čitati na primjeru sarajevskog Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi. Poznato je da se u Sarajevu nalazi najvažnija kolekcija savremene umjetnosti koja je najznačajnija činjenica ove vrste u regionu jugoistočne Evrope. Primjer je dobar jer se svi sastojci uspjeha navedeni naprijed nalaze i ovdje: za nju se smatra da je mnogo vrijednija od one koju, recimo, ima Bilbao, i za nju zgradu muzeja, i to besplatno, projektuje ranije pomenuti “pritzkerovac” Renzo Piano, koji je prije trideset godina projektom Centra Pompidou napravio prvo svjetsko “čudo” muzeja savremene umjetnosti.
Nadalje, projekt posjeduje i jedinstvenu etičku vrijednost, koja je posebno dragocjena u vremenu kad se vrijednost umjetnosti odmah nastoji preračunati u finansijsku dobit. A etičnost je utkana u njegovu suštinu: umjetnici su se njemu, na poziv utemeljitelja Envera Hadžiomerspahića, i uz pokroviteljstvo Grada Sarajeva, 1992. godine počeli pridruživati u znak solidarnosti sa opkoljenim gradom, simbolom kozmopolitizma i duhovne širine sa kojom se poistovjećuju. Nakon prve decenije, projekt je prebrodio i svoj kritični trenutak – mogućnost da završi kao nikad dovršeni “humanitarni” ratni poduhvat uz koji su se slavni fotografisali u vrijeme krize i medijske pažnje. Međutim, prisustvo imena kao što su Pistoletto, Kounellis, Viola, Abramović, Kapoor, Goldin, West, Cragg, i drugih, koji su prihvatili status osnivača, učinilo je da je projekt stekao toliki kredibilitet da njegova akumulirana energija funkcioniše kao svojevrstan perpetuum mobile: novi partneri, novi osnivači, novi umjetnici, se i danas sa najvećim entuzijazmom priključuju, a Ars Aevi ostaje u intenzivnim i nikad oslabljenim odnosima sa muzejima i umjetničkim direktorima koji su učestvovali u ovom procesu, do sada u Milanu, Pratu, Veneciji, Ljubljani, Beču, Bolonjanu, Istanbulu, Podgorici i Sarajevu.
Zahvaljujući ovoj energiji, ali i iskustvu Centra Pompidou, u Parizu i Muzeja Guggenheim, u Bilbaou, nema razloga da ne vjerujemo da će onog trenutka, kada bh. administracije odluče da prihvate Muzej Renza Piana kao prioritet i kao takvog ga tretiraju, taj projekt biti u stanju da privuče potrebne investicije i bude ona potrebna energetska injekcija koja može da oživi sredinu izmučenu beznađem i letargijom. Uz harizmu Sarajeva, snaga koju ova imena i njihova djela nose je vrijednost koju novi partneri Ars Aevi uvijek prepoznaju i kojom su privučeni. Marta je mjeseca proše godine, na inicijativu aktuelnog ambasadora Italije Ruggera Corriasa, i italijanska kompanija Illy, koja je čuvena po saradnji sa prestižnim imenima iz obasti savremene svjetske umjetnosti, odlučila da uspostavi saradnju sa timom sarajevskog muzeja produkcijom jedne međunarodne promotivne kampanje. Jer Ars Aevi je u svjetskim okvirima savremene umjetnosti, bilo to shvaćeno u lokalnim okvirima ili ne, postao nepobitna činjenica, brend koji znači, kojeg ljudi prepoznaju i sa kojim žele da se poistovijete kao sa svojim. Upravo na način na koji se, u katastrofalnom trendu parohijalizacije i folklorizacije našeg društva, koje provode vladajuće elite, internacionalna kultura ovdje ne doživljava kao svoja.
Za razliku od onih koji ostaju uz projekt, bez obzira na okolnosti u kojima se razvija, mnogo je i onih koji od svojih planova za saradnju odustaju, jer ozbiljni ljudi traže ozbiljne, stručne i kredibilne sagovornike. Poznato je da je finanisiranje izgradnje muzeja Renza Piana nekoliko puta propalo jer su partneri izgubili strpljenje čekajući godinama da vlasti u BiH ispune dio preuzetih obaveza i pokažu da ovaj “poklon” cijene. Poklon, kolekcija čija se vrijednost procjenjuje na oko 16 miliona eura, nije baš jednostavan za održavanje, nije baš da “ne traži hljeba”, što je bh. ciničnoj argumentaciji idealna vrijednosna kvalifikacija. Naravno, akumulirano svjetsko blago traži brigu, a stručna briga i obavještavanje javnosti o vrijednostima traže određena ulaganja, koja idu dalje od spiska “portir, čistačica i direktor”. Budućnost ovog projekta prelama se kroz pitanje postavljeno nosiocima vlasti u BiH, pitanje na koje je cijeli svijet jasno odgovorio, ali koje se zbog informacijske samoizloacije ovdje uvijek ponovno razmatra – da li ova sredstva vidimo kao investiciju ili kao trošak?
Kuda sada?
Bez sistema i stava – nema rješenja. Muzeji u Bosni i Herzegovini neće biti tretirani adekvatno dok ih društvo ne prihvati kao svoje kuće, hramove svoje kulture, i ne uloži u njih barem onoliko koliko ulaže u bogomolje koje su pitanje vrhunskog političkog interesa. Kad kažemo društvo, ono se svodi na one za koje su ljudi glasali, i koji sjede na kompetentnim radnim mjestima i koji su za ovo preuzeli odgovornost. Politike, koju vode nadležna ministarstva na nivou općina, gradova, kantona, entiteta i države, do sada su mogle sebi dozoliti kratkovidnost ove vrste, jer njihova vizija svakako ne dopire dalje od sljedećih izbora. Uostalom, oni već imaju ugodno saznanje da mogu, bez sankcija, dozvoliti da muzeji izgube status riznica najvećih bogatstava, dragulja svoje kulture, i strukturne potpore vrijednosnog sistema.
Poražavajuća je činjenicu da smo danas u BiH daleko od iskustva u, recimo, Švedskoj gdje je 75% populacije bilo u muzeju barem jednom u godini. I da je, zapravo, utješna činjenica da nemamo statistike koja bi pokazala da najmanje 90% stanovništva nikada ne obilazi muzeje: ta statistika sigurno obuhvata naše političare. I da li sve to skupa znači da je problem nerješiv dok sagovornici ne budu informisani, barem nekim trikom? Da li se, prije nego uopće počne proces promjena, potrebno (iz)boriti za obavezno, redovno, obrazovno “hodočašće” svih izabranih političara u muzeje, jednom sedmično po pola sata, na prisilnu edukaciju?
Možda bi se tako učinio prvi korak. Onaj kojeg je odavno trebalo napraviti.