Piše: Ladeja Godina Košir, connector

»Ne mogu sad čitati još i taj tekst, sutra imam prezentaciju«, ili »Nisam išao na konferenciju, ko mi može kazati nešto novo?«, možda čak »Kakav školski nastup, imam nekih važnijih stvari za pospremiti«… Šta je u poplavi svega što nam ispunjava dane važno, a šta je nevažno? Gdje ili u kome se skrivaju odgovori koje tako grozničavo tražimo? Kako upravljati s najvažnijom valutom – odnosima?

Kako god da razumijemo doba u kojem živimo, prije ili kasnije u svakom od objašnjenja, odnosila se ona na razumijevanje poslovnih modela, marketinških metoda, upravljačkih vještina ili razvoja ličnosti, naletimo na zajednički imenitelj. Na to raskrižje upravljanja svim izvorima koje predstavlja ključno mjesto. Na odnose. Ako među izvore koje znamo nabrojati – vrijeme, novac, prostor, ideje,… – i za koje se čini da ih permanentno nedostaje, znamo ubaciti djelić koji povezuje, upravljanje odnosima, može od manjeg nastati više. Više vremena, više novca, više prostora, više ideja. Prejednostavno da bi bilo istinito. Ili, previše teško da bi bilo ostvarivo.

Na naslovnici ljetnog broja magazina Harvard Business Review nalazimo udarnu temu The New Basics of Marketing, začinjenu s piktogramskim prikazom pojmova: think, feel, do. Nedavno završen deveti Bledski strateški forum se ove godine odvijao pod naslovom Moć povjerenja. Forum je počeo raspravom o filozofiji vođenja, živahna je bila i debata posvećena potencijalima povjerenja, na kojoj su učestvovali mlade vođe. Krajem novembra najavljuje se već 16. SEMPL koji nosi naslov »Reborn« – osvježite svoje znanje, ideje i posao. IEDC, škola managementa međunarodnog ugleda, uspješno realizuje obrazovni modul pod nazivom »Creativity and Inspiration in Business«. Još jedan značajan slovenski menadžerski događaj, Kongres Udruženja Manager, bit će otvoren predavanjem »Mozak i odlučivanje: šta nas je naučila neuroznanost«.

Često se s nostalgijom sjetim Dragana SakanaSakija, idejnog predvodnika koji je volio upotrebljavati riječ »Zeitgeist«. S njom je povezivao ono »nešto«, što je u zraku, što možeš prepoznati, iako ga još uvijek ne možeš tačno definirati. Njegov Ideas Campus je bio pokušaj »lovljenja« bila vremena i preticanja trendova koji su se mogli više naslutiti nego predvidjeti. Tako je nekako danas i sa odnosima. I dalje su u zraku, oko njih se vrtimo kao mačke oko vrele kaše. Izmišljamo različite pristupe, nazive, veze, pokušavamo biti koliko se da interdisciplinarni i povezani, uključujemo, istražujemo, jako volimo da se zadržimo na definiranju »leadershipa«, pa i riječ karizmatičnost volimo proučavati ili, na primjer, različite vrste inteligencija, ukratko to »nešto« bismo prepoznali, pojasnili i osvojili.

U svoj toj jurnjavi i pažnji da nam nešto suštinski važno ne izmakne, da nećemo ostvariti očekivanja (svoja vlastita ili onih drugih), da uradimo sve i još više za 24 sata, da budemo uzor i primjer za ugled, da budemo efikasni i uspješni (u skladu s metrikom koju koristimo), zaboravljamo da su odnosi ti koji nas najbolje određuju i da unutar njih kao društvena bića nalazimo smisao i samoostvarenje.

Ništa nije pogrešno u tome ako se upitamo »What's in it for me?!« prije nego kažemo svoje »da« ili »ne«. Razmjena je bila i jeste suština naših odnosa i ako ne znamo šta ćemo dobiti u zamjenu za svoj ulog, razum zapovijeda da se u odnos ne upuštamo. Racionalna odluka. Ne uvijek i najbolja. Opterećeni mjernim jedinicama i računanjem dobiti možemo propustiti, odnosno ne vidjeti mogućnost koja bi zavrtjela naše kolo sreće u pravom smjeru. Ako se vratimo ishodištima ovog zapisa i zamislimo moguće scenarije, slika će biti jasnija. Na primjer: Ako odvojimo vrijeme za čitanje, možda bismo u tekstu našli inspiraciju za dopunu prezentacije koja bi tako narednog dana postala pobjednička.  Ako bismo otišli na konferenciju, možda bismo sreli predavača s kojim bi ušli u zajednički razvojni projekat. Ako bismo otišli na školski nastup, možda bi tamo prisutna mama školske drugarice našeg djeteta bila osoba od odlučujućeg značaja u povezivanju s poslovnim partnerima do kojih želimo doći. Možda, a možda i ne. Ako se unaprijed naoružamo strahom pred sadašnjošćui i budućnošću, pred gubljenjem vremena i novca, ako se panično držimo toga što znamo i imamo, život će proći mimo nas. Upravo sad, kada je pritisak zaista jak, hrabrost za pogled i odnose vrijedi tim više.

Da, nisam pisala o robnim markama, niti o medijima, ali sam imala u mislima sve to. Čitav taj svijet u čijem stvaranju, kao ovakvi ili onakvi komunikatori, učestvujemo. Ideje koje predstavljamo. Inovacije koje tražimo. Društvene mreže s kojim dišemo. Kroz odnose, s odnosima. Inače, svega toga nema. I da, tržišno i dugoročno vrijedi onaj ili ona s kim ili s čim smo taj odnos spremni ne samo uspostaviti već i održavati i nadograđivati. Nije lako, priznajem.