Piše: Ekrem Dupanović
Završen je Sarajevo Film Festival. Živjeli smo najljepših osam dana u godini. Sarajevo je s pravom bilo u centru pažnje regije, a Boga mi i Evrope i svijeta. Pohodili su ga brojni reditelji, producenti, glumci i turisti sa svih meridijana. I svi su iz njega otišli zadovoljni osim onih koji su gunđali zbog redukcije vode.
Pratim Festival od kada je nastao. Čak sam 1996. doveo i jednog sponzora. Bio je to Renault kao prvo zvanično vozilo Sarajevo Film Festivala. I gledam kako Festival raste iz godine u godinu. Miro Purivatra je sa svojim ključnim saradnicima, koji su uz Festival gotovo od samog početka, postavio razvojnu strategiju koja odlično funkcioniše. Korak po korak, iz godine u godinu biti bolji, ne previše bolji od prethodne, ali ići naprijed i stalno inovirati obrazovni, takmičarski i filmski program.
Profesionalno me uvijek najviše zanimaju dvije stvari: aktivnosti sponzora i događanja u Grizeljovoj bašti ispred Narodnog pozorišta. Kada sjednete u ljetnu baštu kraj crvenog tepiha, koja postoji samo u vrijeme Sarajevo Film Festivala, vidite sve, cijeli svijet prođe ispred vas, vidite više ljudi iz regionalne industrije nego da ste mjesec dana proveli na putu od grada do grada.
Sponzori su ove godine bili aktvni kao i svake ranije. Aktivacijama su koristili sponzorska prava i s ponosom isticali svoju povezanost sa najvećim filmskim i umjetničkim događajem u regiji. Svakodnevno su stizale pozivnice za partyje u organizaciji nekog od sponzora. Ove godine su slabe vajde imali od toga što su pozivnice slali meni. Jednostavno to više nije za mene. Nagura se previše ljudi od kojih su pola „padobranci“ kojima tu nije mjesto i obavezno preglasna muzika uživo (kad će više agencije i klijenti shvatiti da su ovakvi događaji prilika da ljudi razgovaraju, a ne da se deru do granice pucanja glasnica).
Ono što počinje sve više da mi smeta jesu aktivnosti kompanija koje sve više koriste Sarajevo Film Festival za vlastitu promociju, a da pri tom nemaju nikakve veze s Festivalom. Jednostavno se ubace i prave vlastite aktivacije što, po mom uvjerenju, nije fer niti pošteno. Na Olimpijskim igrama London 2012., Međunarodni olimpijski komitet je kod gradske uprave ishodio zabranu svih promocijskih aktivnosti u vrijeme Igara kompanijama koje nisu sponzori MOK-a i OI. Direkcija SFF-a nije MOK, ali bi se nešto moralo uraditi kako bi se „padobrancima“ onemogućilo korištenje Festivala u vlastite promotivne svrhe.
Ipak, ono po čemu ću najviše pamtiti ovogodišnji Sarajevo Film Festival jesu Saša Savić i njegova prelijepa kćerka Laurie. Došli su u Sarajevo na SFF, a zadnji su dan iskoristili da odu na Neretvu kako bi njenu obalu čistili od flaša i plastike. Pri tom je Saša na svom FB profilu napisao da se ne sjeća ljepšeg dana sa Lorie. Dok smo mi partijali, oni su čistili obale Neretve. Sve bi nas trebalo biti stid. Ja se prvi ne sjećam kada sam zadnji put uklonio neku plastičnu flašu sa ulice, a kamo li da sam odvojio jedan cijeli dan da odem na obalu neke od rijeka i skupljam otpad kojeg ima u ogromnim količinama.
Ako ima onih koji ne znaju ko je Saša Savić, reći ću da je to onaj Saša što je CEO MediaComa, najuspješnije agencije u SAD za prošlu godinu. To je onaj Saša što je proglašen za medijsku ličnost godine u Americi. Pasionirani ribolovac i veliki zaštitnik rijeka. Ribu lovi iz zabave. Ulovi je, poljubi i vrati u rijeku.
Ne mogu vam opisati koliko me je sramota. Jednog od narednih vikenda odoh i ja čistiti obalu neke od rijeka. Mogli biste i vi.
Sarajevo, 20. avgust 2017.