Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović, Foto: ručak u restoranu Dida, Selce
Prva sedmica u Termama Selce bila je naporna, ali veoma uspješna. Osjećam značajno poboljšanje fizike i statike moga tijela, mada bi slijedeća sedmica zapravo trebala dati prave rezultate. U četvrtak uveče me dr. Vlasta Brozičević izvela na večeru. Najmanje smo razgovarali o mojoj rehabilitaciji, više o nekim stvarima kroz koje sam bolje upoznao dr. Brozičević. Znao sam da je vrstan fizijatar, ali ništa do te večere nisam znao o njenoj velikoj ljubavi i sklonosti ka umjetnosti. Zapravo, Vlasta smatra da je medicina umjetnost i da, zbog toga, između nje i klasične umjetnosti postoje neraskidive veze. Zbog toga se u prostoru Terme Selce vrlo često organiziraju izložbe slika poznatih umjetnika i njihovo gostovanje, koncerti, večeri poezije… Večerali smo 9. juna na Svjetski dan oceana i mora. Dr. Brozičević mi je govorila o namjeri da iduće godine na ovaj dan organizira veliki scensko-muzički spektakl za koji već ima napisan scenarij i dijaloge. Na ovom bi događaju trebalo biti izvedeno i 12 svjetski popularnih arija o moru. Dr. Brozičević zna koje su to arije, ko bi ih izvodio, koji bi orkestar svirao i ko bi dirigirao tim orkestrom. Neću više o ovome da ne bih kazao nešto čemu nije vrijeme. Ionako nisam od Vlaste tražio saglasnost da o ovoj ideji pišem u Dnevniku. Da, govorila mi je još i o konceptu Zdravog grada. Znam dosta o konceptu pametnih gradova. To je sada trend i u našoj regiji, ali prvu put sam slušao o konceptu zdravih gradova. To mi se čini logičnim. Prvo bismo trebali biti zdravi da bismo bili pametni. Ili prvo dolazi pamet pa zdravlje. Meni se čini da je zdravlje u prvom planu, a kada je grad zdrav, lako mu je biti i pametan.
U nedjelju sam sebe počastio izletom u Bale da bih kupio maslinovo ulje u kod Grbića. Otišao sam zatim na ručak na obližnje imanje Menegthi gdje sam u vrijeme Dana komunikacija ručao sa Srđanom Šaperom i Vlatkom Dimovskim. Ručak za pamćenje.
Sve vrijeme u Selcu razmišljam o nedavno održanoj jednodnevnoj konferencija McCann Talks u Beogradu sa koje je upućena jedna od najvažnijih poruka regionalnoj komunikacijskoj industriji. Nju je izrekao Sagor Mešković, direktor komunikacija Exita, festivala koji u srpsku privredu godišnje direktno upumpa 15 miliona eura. Sagor je rekao da bi regionalno povezivanje kreativne industrije moglo biti još jedan ključ razvoja svih nacionalnih ekonomija regiona.
Ideju o stvaranju jedinstvenog tržišta Zapadnog Balkana prvi je, čini mi se, prije dva mjeseca promovirao tada premijer, a sada predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. O tome je prije par dana na regionalnoj konferenciji u Trstu govorio Evropski komesar za pregovore o proširenju, Johanes Han, kada je kazao da bi jedinstveno tržište zemalja Zapadnog Balkana znatno doprinijelo jačanju ekonomije svake zemlje i svih zemalja zajedno, boljem protoku roba i kapitala, uspješnijem privlačenju stranih investicija.
Ima li išta logičnije od ovoga? Čini mi se da nema. Koliko god se neki opirali terminu Regija ili Adriatic regija (prije svih Hrvatska), činjenica je da kompanije država nastalih na tlu Jugoslavije najviše svojih roba i usluga prodaju u međusobnoj razmjeni. Da li zato što su najkvalitetniji, najpovoljniji ili smo na njih navikli u vremenu zajedničke države (Vegeta, Cockta, Cedevita, razne vode, razni proizvođači prerađevina od mesa i mlijeka, Gorenje, Končar..), ostavimo nekome drugom da analizira. Ali činjenica je da bismo bez međusobne razmjene roba i usluga svi bili siromašniji. Tržišta zapadnih zemalja su zatvorenija za robe i usluge zemalja Adriatic regije, nego što je naše tržište zatvoreno za robe iz zemalja Evropske unije i ostatka svijeta. Na tržište su ušli međunarodni trgovački lanci koji u svojim marketima preferirarju robe iz svojih zemalja ili vlastite robne marke koje nisu nastale ovdje. Vrijeme je da mi stvorimo svoje regionalno tržište, utvrdimo pravila i zaštitimo svoje brendove i njihove proizvođače.
Odavno je već nastao trend globalnih agencijskih lanaca koji idu po svijetu za svojih klijentima. Nijedna ozbiljna agencija neće svog velikog klijenta na nekom iole značajnijem nacionalnom tržištu prepustiti lokalnim agencijama, odnosno hoće, ali ako je vlasnik te lokalne agencije upravo taj holding. Po ovoj bi logici i agencije iz zemalja regije trebale ići za svojim klijentima i otvarati svoje agencije, ili se na projektima udruživati sa lokalnim agencijama prepuštajući i njima dio kolača ali črvsto držeći u svojim rukama glavni komunikacijski kanal sa klijentom. To je vrijednost Sagorove poruke izrečene na konferenciji McCann Talks – udruživanje kreativne i komunikacijske industrije.
Bila su dva pokušaja da se oglašivačka industrija na nivou regije dogovori o modelu međusobne saradnje. Pisao sam više puta o tome da se sve svelo na 10% popusta na kotizaciju za učešće na događajima nacionalnih industrija. Malo da ne može biti manje.
Po mom mišljenju dvije su stvari na kojima treba ozbiljno raditi:
1. Jačanje nacionalnih udruženja korištenjem iskustava susjednih zemalja. Razmjena iskustava bi morala postati stalna praksa, sastanci nacionalnih udruženja i to ne jednom godišnje već jednom u tri mjeseca na operativnom nivou. Industrija se mijenja iz dana u dan i tim se promjenama moramo prilagođavati ako ne želimo izugubiti korak sa svijetom koji grabi naprijed. Mnogo je stvari koje treba riješiti i ujednačiti pa bi ti tromjesečni sastanci trebali biti redovni barem dvije godine da bi se osjetio boljitak na svim tržištima.
2. Treba osnovati neku vrstu regionalne koordinacije. Recimo da na period od godinu dana jedno nacionalno odruženje preuzme na sebe neku vrstu predsjedavanja regionalnom industrijom, nešto slično onome što Evropska unija radi svakih pola godine. To bi udruženje, u tih godinu dana, predlagalo inicijative, organiziralo sastanke na kojima bi se diskutovalo o stanju u regionalnoj industriji, predlagalo trendove, komuniciralo sa međunarodnim asocijacijama, iniciralo usvajanje pravila tržišnog nastupa i poslovanja, podržavalo razvoj medija koji se bave praćenjem komunikacijske industrije, promoviralo događaje itd. Mnogo je stvari koje bi ta regionalna koordicaija mogla uraditi. I to će se morati dogoditi. Ako dođe do stvaranja jedinstvenog regionalnog tržišta, a sva je prilika da hoće, onda oglašivačka industrija ne može ostati po strani. Bilo bi najbolje da krene prva. E, da bi se to desilo moraju prvo ojačati nacionalna udruženja, kadrovski i strukovno. Zatim treba inicirati organizovanje udruženja u Makedoniji i Bosni i Hercegovini u kojima postoje samo udruženja medijskih industrija koja više djeluju kao trgovačka udruženja u kojima se trguje između mjeritelja gledanosti televizijskog vremena, agencija i televizija. To nije to.
Veliki problem će biti afilijacije globalnih agencijskih lanaca koje su odgovorne za pojedina tržišta i ništa ih drugo ne zanima. Ovdje su u prednosti McCann i Publicis One. McCann zato što su sve agencije u vlasništvu I&F McCann grupe pa se o njima ne odlučuje u New Yorku ili Londonu. Publicis One zato što tržištima 30 zemalja, kojima pripada i Adriatic regija, rukovodi Miša Lukić koji je već uradio to da se kreativni i poslovno sve agencije (Publicis, Saatchi & Saatchi, Leo Burnet i medijske agencije u regiji ujedine u jednu sa jednim regionalnim upravljačkim timom, a ipak su zadržale svoj lokalni identitet.
I zadnji, ali ne i najmanje važan (ako ne i najvažniji) problem je animozitet prema agencijama iz drugih država, što je naše naslijeđe iz nedavnih vremena. Može u Zagreb doći agencija iz Tunguzije, ali malo teže iz Beograda i obrnuto. Moramo se toga oslobađati za dobrobiti svih, prije svega svojih klijenata koji i nemaju toliko problema, koliko ih imaju agencije. Ako agencije postoje zbog klijenata, a svi oni zajedno zbog potrošača, ovo bi trebali učiniti.
Možda će sve biti lakše ako i kada Vučić i Han provedu u djelo ideju o zajedničkom tržištu Zapadnog Balkana. Time će puni legitimitet dobiti svi oni koji bi da iskorače preko granica i započnu svoj biznis u susjednoj državi.
Selce, 11. juna 2017.