Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Klaus Schwab, predsjednik World Economic Foruma Davos
Prvi mjesec u godini, koji u svakoj organizaciji predstavlja početak realizacije godišnjeg plana, pa tako i u Media Marketingu, mene uvijek vraća u neke ranije godine kada su mi se u januaru događale velike i važne stvari.
Dana 5. januara 1990. godine sarajevska agencija OSSA i IMS/STUDIO 6 iz Lozane (Švicarska), čiji je predsjednik bio Goran Takač, potpisali su ugovor o osnivanju jugoslovensko-švicarske marketing agencije IM/STDUIO 6 Yugoslavia. Sjedište agencije je bilo u Sarajevu, a ja sam imenovan za direktora. Do tada sam radio u agenciji OSSA kao vođa tima za sportski marketing. Vodio sam cijeli proces stvaranja nove agencije. Zapravo, Goran je htio da nas dvojica budemo osnivači, ali ja sam ga na kraju ipak uspio ubijediti da je bolje da OSSA, koja je poslovala u okviru novinske kuće Oslobođenje, bude partner sa jugoslovenske strane. Nekako sam u tome osjećao veću sigurnost.
Vrlo brzo nakon osnivanja formirao sam moćan tim. Kreativni direktor je postao Vladimir Čeh iz Beograda, a Art direktori su bili Nino Kovačević i Rajka Milović iz Ljubljane, u to vrijeme sigurno najjači kreativni dvojac u Jugoslaviji. Kao svoj dio osnivačkog kapitala OSSA je unijela ugovor sa Organizacionim komitetom Evropskog prvenstva u atletici Split 1990, ugovor sa Fudbalskim savezom Jugoslavije (vodili smo marketing za nastup na Svjetskom nogometnom prvenstvu Italija ’90), ugovore o ekskluzivnim pravima prodaje komercijalnog vremena u prenosima Wimbledona i Roland Garrosa i sponzorski ugovor sa Monikom Seleš koja je već tada bila ženski reket broj jedan u svijetu. Goran je svoj dio uplatio u švicarskim francima.
Prvi pitch na koji smo izašli, tri mjeseca nakon formiranja agencije, bio je konkurs jugoslovenske vlade za izbor zvanične marketing agencije. Tadašnji premijer Ante Marković je bio veoma popularan u javnosti i ovo je bio najznačajniji projekat za jednu marketing agenciju u državi. Na pitch su pozvane tri agencije: Studio Marketing Beograd, kojeg su tada vodili Dragan Sakan i Ivan Stanković, agencija Borba, koju je vodio Zoran Čadež i mi. Deset dana i noći sam pripremao prezentaciju. Pobijedili smo glatko. Iako je u konkursu bilo naznačeno da će Vlada objaviti rezultate nakon 15 dana, mi smo istog dana obavješteni da smo dobili posao i pozvani da sutradan potpišemo ugovor. A bili smo autsajderi, pozvani smo samo da bismo zaokružili broj od tri agencije. Konkurs je provelo Ministarstvo informisanja koje je vodio ministar Darko Marin, Slovenac koji je svakako želio da ovako značajan i finansijski izuzetno vrijedan projekat dobije Studio Marketing Beograd, jer je ta agencija bila filijala agencije Studio Marketing Ljubljana. S druge strane, Vlada je imala interes da pobijedi agencija Borba, koja je poslovala u okviru istoimene novinske kuće, tada najjače novinske kuće u Jugoslaviji. Vlada je već tada kupila Borbu jer je Marković, svjestan da ulazi u višepartijski sistem, želio imati uza se jaku medijsku kuću (kasnije će napraviti u Yutel, kao „svoju“ televiziju koju je vodio Goran Milić). Nije im se dalo. Mi smo bili bolji. Ta 1990. godina je bila fantastična. Radili smo za Vladu, odveli smo našu nogometnu reprezentaciju sa Ivicom Osimom na čelu na Svjetsko prvenstvo, organizovali smo u Sarajevu egzibicioni meč dvije vodeće teniserke svijeta, Monike Seleš i Mary Joe Fernandez (Monika je željela u Sarajevu proslaviti svoj rođendan i zahvaliti nam se za sve što smo do tada uradili za nju na putu do ženskog reketa broj 1), vrhunski smo uradili posao kao marketing agencija Evropskog prvenstva u atletici, za šta nas je pohvalio i sam predsjednik Tuđman. Godinu smo završili izborom Businessmana godine u beogradskom hotelu Hyatt. Bio je to zaista gala event.
U to vrijeme Jugoslavija se već raspadala. Sredinom iduće godine Slovenija izlazi iz zajedničke države. Kreću ratovi. Prvo u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj i, na kraju, sav se belaj svalio na Bosnu i Hercegovinu. Mi se sa svim aktivnostima povlačimo u Sarajevo, beogradska kancelarija se osamostaljuje. Razmišljamo šta ćemo raditi u skučenoj Bosni.
Svjesni da nemamo tržište za jaku agenciju, imamo samo dvije varijante. Ili da se spuštamo na nivo tržišta, ili da pokušamo tržište podići i razvijati. Za ovo drugo trebao nam je alat za edukaciju bosanskohercegovačkih menadžera. Odlučujem da pokrenemo poslovni magazin i tako nastaje Business Magazine o čijem bi se nastanku, privremenom gašenju u ratu i ponovonom pokretanju na hiljadu dana blokade Sarajeva mogla napisati knjiga.
Dakle, opet januar. Dana 9. januara 1992. godine promoviramo prvi broj Business Magazina. Vrlo važan datum za ekonomsku budućnost BiH pa ga valjda zato i Republika Srpska slavi kao svoj dan. Šalim se, naravno. Tog 9. januara u istom hotelu (Holiday Inn), u isto vrijeme (tačno u podne), na udaljenosti od samo tridesetak metara događaju se dva dijametralno suprotna događaja. U Kongresnoj dvorani Republika Srpska proglašava svoju paradržavu i najavljuje rat, a u restoranu Bosna, više od 200 menadžera iz cijele Bosne i Hercegovine prisustvuje promociji prvog broja Business Magazina i razgovara o prosperitetnoj i profitabilnoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Nije nam se dalo. Bili smo slabiji.
Ovih dana pratim dešavanja na World Economic Forumu u Davosu i prisjećam se januara 1996. godine, kada je, dva mjeseca nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina bila glavna tema u Davosu. Bio sam tamo. U to vrijme sa porodicom sam privremeno živio u Ljubljani gdje sam, početkom 1995. godine, na 1000 dana blokade Sarajeva, ponovo pokrenuo izdavanje Business Magazina. U januaru 1996., prije odlaska u Davos, poslužio sam se malim lukavstvom. Preko naše dopisnice iz Ženeve uspio sam dobiti ekskluzivni intervju sa Klausom Schwabom, ženevskim advokatom koji je osnovao World Economic Forum Davos i sve ove godine, pa i danas, suvereno upravlja ovim projektom. Business Magazine sa njegovim intervjuom i fotografijom na naslovnoj strani bio je odštampan u ljubljanskoj štampariji Delo, desetak dana prije Davosa. Uradio sam match print naslovne strane, napisao rukom posvetu, uokvirio i DHL-om poslao Mustafi Bijediću, šefu naše misije pri UN u Ženevi sa molbom da to dostavi Schwabu. Mustafa mi je javio da je ovaj bio oduševljen i da je naslovnicu odmah stavio na zid svoje advokatske kancelarije.
Kada sam stigao na otvaranje Foruma i kada me je naša dopisnica Mariela iz Ženeve predstavila Schwabu, on je goste prepustio svojoj supruzi, a mene i Vedranu odveo za šank da nas počasti pićem. Tu nas je upoznao sa Ekmeledinom Ihsanogluom iz Istanbula, tadašnjim generalnim direktorom IRSICA-e, Instituta za izučavanje i njegovanje tradicije islamske kulture i umjetnosti, kasnijim generalnim sekretarom Organizacije islamskih zemalja, a zatim i protivkandidatom Erdoganu na zadnjim predsjedničkim izborima. Postali smo veliki prijatelji. Čak je jedne godine mene i Vedranu pozvao da budemo njegovi gosti u Istanbulu, u prvoj sedmici mjeseca Ramazana, što je velika čast koja se ne propušta.
Davos ću pamtiti po mnogim stvarima, a ovdje ću pomenuti još samo dvije.
Odmah nakon svečanog otvaranja održani su istovremeno posebni prijemi nekoliko država. Mi smo odlučili da odemo na slovenački prijem. Prije nego što napišem koju rečenicu o onome što se na tom prijemu dogodilo, trebam kazati da smo Vedrana i ja, dan prije polaska u Davos kupili dva CD-a Vlade Kreslina jer smo obožavali njegovu muziku. Cijeli dan smo, vozeći se kolima od Ljubljane do Davosa, slušali Kreslina i njegovu Beltinšku bandu. Kada smo uveče prišli dvorani u kojoj je slovenski premijer Janez Drnovšek organizovao prijem, za šankom ispred dvorane vidjeli smo Vladu Kreslina i Bandu. „Pa cijeli dan te slušam, popeo si mi se na vrh glave i gdje baš tebe prvog da sretnem,“ ote mi se iz usta. „A koji si ti?,“ pitao me Vlado. Kada smo se predstavili i upoznali pitao nas je koja nam se pjesma najviše svidjela. Rekli smo Spominčica (Ljubičica). „Fantje, greva notr,“ rekao je Vlado muzičarima. Popeli su se na stage i Vlado je rekao (u prevodu): „Gospodo, Spominčicu smo već svirali večeras, ali za naše prijatelje iz Sarajeva sviramo ponovo.“ Svi su se okrenuli prema nama i zapljeskli. Bilo je tu dosta ljudi koje smo poznavali. Franc Premk, generalni direktor Petrola, Cvetka Selšek, generalna direktorica SKB banke u čijoj smo zgradi imali kancelarije… To veče se rodilo veliko prijateljstvo koje traje i danas. Sa Kreslinovim smo porodični prijatelji. Kad god smo u Ljubljani družimo se. Ovog su se ljeta vraćali s mora i zadržali dva dana u Sarajevu. Nismo se rastajali.
Drugi susret je bio sa mađarskim predsjednikom Arpadom Gönczom. Već sam kazao da je Bosna bila glavna tema u Davosu te godine. Održana je cjelodnevna konferencija o BiH kojom je predsjedavao Richard Holbrook, tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma. Konferencija je bila zatvorena za novinare i oko dvorane, u kojoj se sve događalo, bila su dva kruga jakog obezbjeđenja kako niko nepozvan ne bi ušao. Ja sam bio privilegiran. Naslovna strana Business Magazina bila je čudo. Schwab me je lično uveo u dvoranu i ja sam sve vrijeme prisustvovao konferenciji. U dvorani se nije smjelo pušiti, za to je bila odvojena posebna soba. Kada sam izašao da zapalim i ušao u tu sobu ugledao sam mađarskog predsjednika Gentcza. Izvinuo sam se i izašao, a on je izletio za mnom i pozvao me unutra. Kad sam mu se predstavio ko sam i odakle sam, krenula je bujica pitanja o Sarajevu. Na kraju mi je dao svoju vizitku i rukom napisao jedan broj telefona kazavši: „Kad god budete u Budimpešti, molim javite se na ovaj telefon pa ćemo popiti kafu. Moja će vas tajnica odmah spojiti jer ovaj broj telefona imaju samo posebni ljudi.“ Dvije godine nakon Davosa, sređujući vizit karte, našao sam i Gentczovu. Razmišljao sam da li mi je zaista dao broj telefona na koji ga se može dobiti. Odlučio sam da probam. Okrenuo sam taj broj telefona. Javio mi se ljubazan ženski glas. Tražio sam da razgovaram sa predsjednikom Gentczom. „Gospodin predsjednik je tu, spajam vas odmah…“ Ispala mi je slušalica iz ruke, prekinuo sam vezu kao svaki pravi papak.
Šta je meni januar? Mnogo toga!
23. januar 2016.