Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Bor Klemenc Mencin
Sjedio sam na čelu konferencijskog stola, zajedno sa nizom ljudi iz marketinga i proizvodnog odjela, sa pogledom smireno fiksiranim na zajapureno lice ispred mene, koje je počelo sa bujicom strastvenih izjava još prije 20 minuta. Tu i tamo bi izletila i sočna uvreda koja bi nekad bila usmjerena meni, a nekad nekome drugome u sobi. Direktor jednog od najuspješnijih slovenskih startupa u novije vrijeme kritikovao je moj prijedlog. Izgleda da sam zajebao stvar.
Uspio sam zadržati smirenost. Nisam mu želio pružiti zadovoljstvo da me vidi kako gubim živce pred njegovim ljudima. Kao da podnošenje bolno patronizirajućeg monologa, pred sobom punom neznanaca, nije bilo dovoljno loše. Srećom, nekoliko sličnih iskustava tokom godina je izgleda ostavilo traga na mene, što mi je pomoglo da razvijem malo „deblju kožu“, i dalo mi sposobnost da zadržim pokeraški izraz lica čak i kada ključam iznutra – a ključao sam.
Ne zato što sam pogrde shvaćao osobno, niti zbog načina na koji su određene stvari bile rečene – s vremenom sam navikao da se nosim sa neugodnim i snishodljivim ljudima, a imao sam i dovoljno naznaka od tima da shvatim da tip nema baš reputaciju taktične osobe. Ne, glavni razlog moje frustracije bio je to što su neke njegove kritike bile na mjestu.
Ovo ugodno iskustvo došlo je nakon prilično glatke koordinacije između mene i marketinškog tima, koji je, ironično, započeo sve izravnom ponudom za posao kod njih. S obzirom da sam samo sedam dana ranije počeo iznajmljivati svoj vlastiti ured (hm, sto, hm), rekao sam im da još nisam spreman da se smirim na jednom mjestu. Umjesto toga, predložio sam da prvo uradim jedan projekat za njih, pa ćemo vidjeti šta dalje. Bila je to „politika” koja mi je pomogla da izbjegnem metak, i sigurno će se pokazati korisnom i u budućnosti kada mi se pruži slična prilika.
Odjel za marketing i ja smo dobro započeli saradnju, uprkos nekim manjim štucavicama u njihovim redovima i pomalo kaotičnim modus operandijem, što je karakteristično za uspješne startup kompanije, ponajprije one koje su odlučne da brzo postave temelje za svjetsku dominaciju. Njihov duh i ambicija ispunili su me poštovanjem, i natjerali su me da vjerujem da sam na rubu nečega doista revolucionarnog.
No, ako me je prethodno iskustvo išta naučilo, to je da slaganje sa marketingom ne znači i da će cijela firma objeručke prihvatiti vaš prijedlog, pogotovo ako je riječ o startupu. Znao sam da mi je potrebno odobrenje izvršnog direktora prije nego nastavimo dalje razvijati koncept, inače bi to moglo odvesti u nevolje u obliku beskrajnih natezanja između njega, marketinga i mene.
I ne samo to, trebalo mi je da vidim kakav je tip, kakvi su njegovi planovi i šta on misli kako bih pripremio nacrt koji bi se uklopio u njegovu viziju kompanije. Znao sam da je ovo od ključnog značaja za dalji rad, jer većina slovenskih startup kompanija trpi od neminovne boljke poznate kao mikromenadžment, čak i kada su njihovi niži redovi popunjeni nizom asertivnih, kompetentnih i briljantnih – a da ne spominjemo dobro plaćenih – muškaraca i žena koji su uistinu majstori svog zanata. Šef je taj koji povlači sve konce, i njegova je uvijek zadnja, što u suštini znači da na kraju dana, sve što pokušavate postići gotovo u cijelosti ovisi o njegovu karakteru, temperamentu i raspoloženju u kojem ste ga (srećom ili nesrećom) zatekli.
Počeo sam razmišljati o tome nakon nekoliko sastanaka s marketinškim timom. Na sreću upoznao sam izvršnog direktora u jednoj od „puš pauza“, nakon jednog od sastanaka, i objasnio mu svoje ideje. Na moje prijatno iznenađenje, bio je otvoren za sve, i rekao mi je da trebamo dogovoriti sastanak u sljedećoj sedmici kako bih mu mogao predstaviti svoj prijedlog. Bez razmišljanja sam se složio, sretan što će me primiti prije nego što se stvari počnu komplicirati.
Bila je to mea maxima culpa.
Pošto se približavamo onom momentu „OMG, ovo je previše teksta za mene trenutno“ preći ću na stvar: kako nikada nisam bio neko ko će se odlučiti na solo igru, pokušao sam kombinirati prijedloge marketinškog tima s mojom vizijom projekta, i nije ispalo najbolje. Šef je to primjetio, i zbog toga sam ispao nesposoban u njegovim očima, i to je otprilike bio početak kraja naše kratkotrajne saradnje.
Shvatio sam da je bilo pogrešno to što sam pokušao predstaviti nešto s čim se nisam u potpunosti slagao, smatrajući to timskim naporom, tako da sam cijelu stvar učinio nekoherentnom uključivanjem svih tih različitih savjeta i prijedloga koje sam dobio od marketinškog tima. Umjesto toga, nisam trebao ništa predstaviti, trebao sam inzistirati na tome da prvo upoznam viziju glavnog čovjeka. Ili, u najmanju ruku, trebao sam se osloniti na svoj instinkt, potpuno ignorirajući zvukove koji dolaze iz marketinga. Na taj način, čak i ako bi to direktor odbio, barem bih predstavio moju vlastitu viziju.
Shvatio sam da ovo nije mjesto na kojem želim biti. Kao i bilo ko drugi volim da malo protresem industrijske grane, ali dovoljno puta sam se opekao o kolebljive startup CEO-e da znam kako sam na rubu upadanja u beskonačni ciklus frustracija koji bi potpuno isisao život iz mene nakon samo nekoliko mjeseci.
Shvatio sam da im je potreban neko ko bi bio spreman kopati i boriti se u rovovima. Neko ko bi imao vremena, strpljenja, resursa i detektivskih vještina kako bi razumno sintetizirao sve što se vrtilo po šefovoj glavi. Odlučio sam da to neću biti ja. Nakon što sam upoznao tipa, nisam gajio nikakve iluzije o nastavku saradnje. To ne bi bilo ugodno iskustvo.
Pošto sam već imao dovoljno problema, nisam bio raspoložen za dramu, odlučio sam im poslati još jedan prijedlog, sa napomenom da trebamo krenuti svako svojim putem ako im ne odgovara, bez ikakvih zamjerki. Pozivi koje sam primio nekoliko dana kasnije dokazali su moje sumnje o onome što bi me čekalo ako ostanem tu. Prvi poziv bio je donekle pozitivan. Osjećali su da stvar ide u pravom smjeru i zaista im se svidjelo nešto od predloženog teksta. Samo je trebalo da još par ljudi pogleda cijelu stvar. OK, pomislio sam. Drugi poziv koji je došao dan kasnije obavijestio me da im je žao, ali da to nije ono što su tražili.
Želeći pokazati dobru volju u vezi svega toga, odlučio sam da neću naplatiti ništa za moje vrijeme. Rekao sam im da, ako bi voljeli bilo koji dio mog prijedloga koristiti, mogu ga kupiti za umjerenu naknadu, a ako ne, da je i to uredu. Neću lagati: osjećao sam se pomalo usrano. Uložio sam ozbiljne sate u cijelu stvar i imao sam priliku zaraditi gomilu novca (bila bi to najviša naknada koju sam naplatio do sada).
Ali što sam više razmišljao o tome, to je sveopći osjećaj usranosti prepustio mjesto osjećaju slobode i ponosa. Na koncu, poslušao sam svoj instinkt i odbio nešto što sam znao da nije dobro za mene, nešto što bi be na poslijetku vjerovatno ugušilo, umjesto da me inspirira. Učinio sam to profesionalno, bez zanovijetanja i zakeranja. Više od bilo čega drugoga, ovakva iskustva su ono što mi daje osjećaj da napokon izlazim iz svoga ovčijeg ruha, gradim pravi stav, i gradim svoj vlastiti način djelovanja. I u tom smislu, nadam se da su ovi nedavni događaji predskazatelj onoga što dolazi.