Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Razgovarao: Vladimir Ćosić, kreativni direktor agencije McCann Beograd
Velikan srpskog filma, reditelj mnogih kultnih ostvarenja i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti Miloš Miša Radivojević održao je serijal predavanja, svojevrsni master class kreativcima iz agencije McCann Beograd među kojima sam bio i ja, na temu filmske režije i vizuelnih umetnosti generalno. Prema sopstvenim rečima, namera profesora Miše Radivojevića je bila da predavanja pokriju “široko važno polje” ne samo filma, vizuelnih fantazija i umetnosti, već i života i realnosti u okviru koje stvaramo. Pošto sam imao sreće da predavanja profesora Radivojevića slušam još na Fakultetu dramskih umetnosti, malo je reći da sam se na ovaj predlog obradovao. Znao sam unapred da ovo neće biti klasična “predavanja” o filmskoj režiji, već bukvalno i plastično širenje horizonata kroz kino seanse sa vrhunskim rediteljem, čovekom sa neverovatnim iskustvom i izvrsnim profesorom koji je, usput, režirao i moj omiljeni srpski film svih vremena, “Dečko koji obećava”.
Pored svih “opipljivih stvari” koje sam znao da kreativci iz mog tima mogu dobiti, imao sam i taj dodatni, potpuno lični i beskrupulozno egoistički razlog za radovanje. Zajedno sa profesorom smo sebi postavljali pitanje: “šta je zapravo film i šta su njegovi bitni sastojci?” Šta je to potrebno da bi kreativan čovek prošao kroz to iskustvo, kroz taj “tunel” i izašao na sunce sa druge strane brda uveren da može hrabro i jednostavno da započne ili nastavi druženje sa filmom na jedan nov i originalan način, oslobođen strahova i predrasuda da su potrebne godine i ogromno mnogo napora i novca, učenja zanata i teškog studiranja? Tragali smo, zahtevali i provocirali nedvosmislene i nelicemerne odgovore i iskaze o najdubljim i najbitnijim pitanjima SMISLA koji nam je oduzet ili izgubljen vlastitom nemarnošću i kukavičlukom.
Reditelj “stare garde” je nas, ljude iz agencije video kao ozbiljan “egzistencijalni i evolutivni” rezultat u najboljem periodu života sa “kovertiranim” performansama koje će tek da eksplodiraju. Za njega, svi mi smo veoma čvrsto smešteni u prezentu sa pogledom u budućnost, pri čemu je jedina stvar koja nam nedostaje ohrabrenje u nastojanju da održimo vlastiti kurs i očuvamo osećanje slobode.
Kao jedan od rezultata ovih predavanja, rodila se ideja i za ovaj dvosmerni intervju u kojem će kreativni direktor agencije postavljati pitanja legendarnom reditelju i obrnuto. Ideja je bila da na taj način dobijemo jedan tekst koji bi mogao dati specifičan “dvougao” na zajedničke teme – pogled na umetnost, oglašavanje i stvarnost dve različite generacije, profesora i njegovog studenta, filmskog umetnika i “advertajzera”, reditelja i scenariste.
Zajedno smo pokušali da se kroz vanvremenski i suštinski dijalog o umetnosti i stvarnosti koja nas okružuje na momenat izmaknemo iz mora besmislenih i površnih informacija, kako bi počeli da osećamo i slušamo sebe.
Vladimir Ćosić on MILOŠ MIŠA RADIVOJEVIĆ
Vladimir Ćosić: Profesore, kako ste ovih dana? Nisam Vas video još od 2004. godine kada sam diplomirao. Da li pripremate neki film?
Miša Radivojević: Ne znam kako sam, dragi Vlado? Osećam se relativno stabilno. Glavni organi me nekako služe – noge, ruke, telo – ne radi to sve kao nekad, čak ni kao te 2004., kada si ti diplomirao, ali centralni organ mog nervnog sistema funkcioniše bolje nego ikad, i to me ispunjava zadovoljsvom. Znam da to ne može predugo da traje – ta forma „emocija, iskustva, memorije i imaginacije“.
Zato sam „vredan“ i još uvek podgrevam vlastite iluzije – uveravam sebe da još nisam odigrao svoju „meč loptu“. Imam sveže scenarije i ideje i nastojim da ih usavršim i realizujem, ali to u ovim vremenima i okolnostima, a naročito u ovim u kojima mi živimo, ide dosta teško. Ali, dobro, važno je „nastojanje“. Sramota me je da pričam o tome kako bi mi bilo važno da sa jednim, dva projekta zatvorim svoj kreativni put i krug – kad velika većina ljudi oko mene jedva preživljava i jedva sastavlja kraj sa krajem.
Vladimir Ćosić: Otkud ideja za master class sa zaposlenima agencije McCann Beograd?
Miša Radivojević: To je ideja proizašla iz susreta prijatelja još iz davnih dana s’početka osamdesetih, Srđana Šapera i zajedničke „avanturističke“ saradnje na filmu, tada „subverzivnom“, „Dečko koji obećava“. Uz pomoć i saradnju svojih nekadašnjih studenata, prijatelja, kolega – započeo sam avanturu sa jednom malom filmskom školom u Herceg Novom, na obali mora – ta ideja „teško plovi“, ali mi nastojimo da je održimo. Mislim da je važno da čovek proba da vlastita dragocena iskustva, delimično prenese na svoje nekadašnje učenike, studente…
Imam osećanje da jedino bogatstvo kojim raspolažem leži u velikim sanducima punim prakse koja se gomilala blizu šezdeset godina u uslovima rada na bezbudžetnim i niskobudžetnim filmovima. Imam potrebu da se oslobodim tog tereta, da pokušam da ga „teslimim“ mlađima koji su još uvek zaluđeni filmom i vizuelnim fatamorganama. Veliki broj školovanih i darovitih mladih ljudi danas poseduje sposobnost i inteligenciju da može da uči i iz tuđih iskustava.
Vladimir Ćosić: Kako je koncipiran Vaš master class? Šta mislite da bi mogao biti najveći benefit za ljude koji ga posećuju?
Miša Radivojević: Prvo pokušavam da se predstavim u svojoj pravoj dimenziji, što nije nimalo lako: kao relikt koji dolazi iz nekih prošlih vremena, koji na svoj način interpretira i život i film.
Potom insistiranje na čuvenim aksiomatičnim činjenicama kada je u pitanju film: koje su to neosporne činjenice koje su srž i glavna vrednost te „najefemernije“ od svih umetnosti?
Pokušaj ohrabrenja i razbijanja predrasuda da je zanat na filmu pretežak i prekomplikovan.
Zagovaranje stava da je „pretencioznost“, i kreativna i finansijska, upropastila mnogo više filmova i projekata od nemaštine, jednostavnosti i skromnosti u pristupu.
Razmatranje potrebe da ličnost koja se bavi filmom i ulazi u taj „krvavi“ ring – pre svega pokuša da se oslobodi vlastitih predrasuda – dakle, neka vrsta „autodekontaminacije“.
Podsećanje na filmove i njihove tvorce koji reprezentuju neprolazne vrednosti i toponime koji nam ukazuju na trasu vlastitog puta.
Izvesna „nepretenciozna“ analiza na temu šta se događa sa savremenim filmom. Tehnološke i estetske transformacije?! Priče o osnovnim elementima na putu od „zamisli“ do „ostvarenja“.
Vladimir Ćosić: Kako Vam se dopadaju ljudi iz agencije kojima držite časove? Da li su drugačiji od Vaših studenata?
Miša Radivojević: Ono što je tipično za sve moje sjajne studente je ta „slatka“ „fakultativnost“ – da se sve može i ništa ne mora – to „opipavanje“ vlastite budućnosti i sudbine… Ta priprema i nagomilavanje emocija i iskustava, ta oklevanja i odlaganja… čak i lenjost tipična za „genije“…
Ovde, u McCann-u je nešto drugačije – tu nema zezanja, to su mladi ljudi koji su zagrizli i preuzeli izvesnu ozbiljnu odgovornost i rizik, rade na konkretnim zadacima i realizacijama koje ne trpe odlaganja, boemiju i ležernost. Taj „zlatni“ kavez sa mnogim egzistencijalnim pogodnostima ima i svoju cenu. Radi se o urbanim, obrazovanim, vrednim i školovanim mladim ljudima koji su, verovatno, u izvesnom smislu razapeti između posvećenosti realizaciji konkretnih ideja i sna o realizaciji nekih „viših“ i „maglovitijih“ ideja na putu ličnih ambicija u vlastitoj budućnosti…
I sam se osećam „razapetim“ i nedefinisanim u tom smislu…
Volim „ležernost“ svojih studenata i njihovo osećanje slobode i neodlučenosti, ali se pritom divim ovim mladim ljudima i ženama koje sam upoznao u McCann-u, makar samo pogledom i gestom, kroz reakcije i govor lica i tela.
Povremeno imam utisak da sam gost na modernom malom bojnom brodu ukotvljenom na Terazijma sa sjajnom, obučenom posadom koja je spremna za komande „akcija“ i „rez“.
„Što je babi milo, to joj se i snilo“.
Možda ti se, Vlado, ove moje procene o ljudima i stvarima čine preteranim i površnim, ali ne, ja sam sasvim siguran u svoje utiske i u „bris“ koji je dostupan mom pogledu i uvidu bez obzira na moj hendikep sa sluhom. Ja sam pravi dekadentni filmadžija – dovoljna mi je samo „slika stvari“.
Vladimir Ćosić: Koliko se generalno promenila kreativnost i koliko mladi kreativni ljudi danas imaju drugačiji pogled na svet u odnosu na vreme kada ste vi bili student ili počinjali da se bavite filmom?
Miša Radivojević: Promenio se način korišćenja kreativnosti. U moje doba, u doba mog odrastanja, sazrevanja i mladosti, kreativnost se ispoljavala u snovima. Generacija mojih roditelja svoju kreativnost je „straćila/potrošila“ na robije, ratove i revolucije, a potom po pobedi revolucije, u disciplinovanje i dresuru „reakcije“, „otpadnika“, zaostalih/preteklih buržuja, građana i disidenata.
Mali deo kreativnosti moje generacije prelio se na literaturu, muziku, likovne umetnosti i film i TV.
Jugoslovenski filmski amateri su svoju kreativnost investirali i trošili uz pomoć komplikovanih i retkih sprava i formata trake poput „osmice“, „devetke“, „super osmice“ i eventualno „šesnaestice“. Snimani su teškom mukom i velikim entuzijazmom izuzetni filmovi koji uglavnom nisu sačuvani.
Danas većina mladih i starih ljudi nosi u džepu perfektnu kameru sa idealnim svojstvima i uz pomoć tih idealnih naprava truća, igra igrice, slika eventualno sebe, kučiće, mačke, ponekog prijatelja ili prijateljicu, poneki zalazak sunca. Nikome ne pada na pamet da snimi film, jer im nikad nije palo na pamet da se najlepši, najveći i najdublji filmovi mogu snimiti uglavnom o sebi, osobama oko nas, u svojoj sobi, svom stanu ili dvorištu, u zatvoru, ludnici ili na svom radnom mestu, na svim mestima na kojima provodimo najveći deo svog života.
Uvereni smo da je film basnoslovno skup mehanizam i da je jedino logično otići u Holivud i snimiti svoj film za sto miliona dolara. Nikome ne pada na pamet da je film organizam – sasvim izvodljiv i jednostavan, da se može uraditi samo uz pomoć iskrene osećajnosti, kreativnosti i malo slatke muke.
Naravno, verovatno, takav, naš, mali film, snimljen telefonom o nama samima i u našem skučenom svetu, sa svim našim problemima i radostima kojih se uglavnom stidimo, neće se prikazivati u velikim bioskopima pred velikim brojem ljudi, na stadionima, neće biti kupovanja skupih karata i velike zarade. Taj naš film, mi ćemo snimiti za sebe i nekoliko svojih prijatelja i bliskih osoba.
To je pesma koju svako može otpevati za sebe i uživati u njoj. Kada nestanemo jednog dana, a moramo nestati, ti naši mali filmski zapisi govoriće o nama, našem životu, intimi i našim prijateljima, tačnije i osećajnije od svih mogućih biografa i biografija. To je prava budućnost filma, i dobro usmerene imaginacije različitih generacija.
Vladimir Ćosić: Da li pratite oglašavanje i šta mislite o reklamnoj sceni u Srbiji danas? Da li postoje neki primeri kampanja koje su Vam privukle pažnju?
Miša Radivojević: Ne sistematski, budući da sam gluv, primam i registrujem uglavnom sliku i mislim da je to dovoljno za moj lični sud u sklopu pokušaja da razumem svet u kome sam se zatekao. Imam utisak da su moji utisci o reklamnoj sceni povoljniji u odsustvu zvuka. Postoje, naravno, primeri koji mi privlače pažnju i koji se mogu porediti sa najboljim i najuspešnijim kampanjama kakve se mogu videti i van našeg malog sveta.
Sve to doživljavam „ostenzivno“ i nisam u stanju da o tome govorim jezikom poznavaoca i da bilo šta sugerišem. Naravno, nad 90% tih segmenata programa na televiziji skrećeš pogled na patos ili na luster. Nekad se i ispovraćaš, ali budući da iste probleme ili još veće imam sa konvencionalnim programima – tipa – informacije, zabava, lakši dokumenti… galerije likova i pojava, reklame su u gornjem delu tabele po kvalitetu, bez ikakve sumnje.
Ono što radi vaša agencija, McCann Beograd, sa svojom reputacijom se svakako izuzima, nije potrebno da ja o tome govorim, to govore mnoge značajne nagrade po svetu u kome te vrste programa imaju viši kvalitet i smisao.
Vladimir Ćosić: Da li mislite da i “reklame” mogu biti “umetnost”? Da li potpuno komercijalni projekti čija glavna svrha je prodaja proizvoda i promocija klijenata mogu prevazići osnovnu namenu i dostići umetničke visine? Koliki uticaj na reklamnu industriju, su izvršili talenti sa umetničkih akademija koji su prešli na stranu advertajzera?
Miša Radivojević: “Umetnosti“ je mnogo udobnije u reklami nego reklami u „navodnoj umetnosti“. Uvek se sa razlogom divimo kreativnoj i inteligentnoj upotrebi reklame, jer tu nema nikakve podlosti i kukavičijih jaja – reklama koja ima jasnu nameru može da se transponuje na zaprepašćujući način u vrhunski umetnički prostor, iskustvo, istoriju…
To, naravno, nije svakodnevna pojava.
Često se ratuje ili nanosi zlo, da bi se, ustvari, „reklamirala“ moć, sila ili performansi, da bi se slale poruke…
Više ili manje umetnosti u reklami i kampanji govori veoma mnogo o naručiocu. Nažalost kod nas, imam utisak, valja voditi bitku ne za kvalitet reklame, već za kvalitet naručioca.
Mislim da je kvalitet talenata i školovanih kadrova sa umetničkih akademija ili fakulteta i škola iz predela humanističkih studija izvršio kapitalan uticaj i doprineo onom najkvalitetnijem delu te vrste programa, ne samo kod nas.
Imamo primer vaše agencije – ti si Vlado jedan primer od mnogih. Mnogi moji nekadašnji studenti su prešli na stranu advertajzera. Ponosan sam na njih, od nekih sam mnogo i naučio. To je kao na drugoj obali reke, mi sa ove strane mislimo da je vama bolje, da ste vi na pravoj strani odbrane i smisla života i umetnosti u životu, a vi sa one strane reke pomalo zavidite nama na ovoj obali – imate utisak da naše nepristajanje na odgovornost ima neki viši smisao…
Nema razlike i nema istine, svi smo na obalama iste reke, to je naša reka, ne zna se sa koje, leve ili desne obale je voda zagađenija ili bistrija? Nikada nećemo moći da odgovorimo tačno na pitanje – da li je bolje obitavati u životu i negovati san o umetnosti, ili živeti u paklu i upražnjavati umetnost?!
Vladimir Ćosić: Šta biste poručili mladim ljudima koji žele da se bave (komercijalnom ili nekomercijalnom) umetnošću u našoj zemlji danas?
Miša Radivojević: Ako žele da se bave umetnošću u komercijalnom spektru, a ako ne mogu da nađu mesto i posao u McCann-u ili nekoj od agencija koje imaju izvestan identitet u nas, treba da sednu na voz ili na lađu (avion im ne preporučujem) i da takvi kakvi su, maštoviti i luckasti, obrazovani, sa pristojnim znanjem engleskog, nađu svoje mesto u Evropi ili u svetu i da sasvim izvesno provedu i prožive vlastiti život sa dostojanstvom i možda jedino sa blagom čežnjom u srcu i žalom za nedovoljnom umetničkom ostvarenošću.
A, oni mladi ljudi koji bi da se bave nekomercijalnom umetnošću u današnjoj Srbiji – njima savetujem da odu u crkvu Ružicu na Kalemegdanu i da zapale sebi sveću sa željom da im Gospod Bog ne dozvoli da skoče sa Kule Nebojše ili s’mosta u Dunav ili Savu.