Razgovarao: Ekrem Dupanović
Lazar Džamić se uvijek kretao između novinarstva i businessa. Bio je novinar, urednik i direktor na radiju, kolumnista u dnevnim listovima i autor tekstova u mnogim magazinima. Kolumne i odabrane tekstove objavio je u knjizi Advertising (p)Age 2000. godine.
U isto vrijeme bio je i priznati marketing konsultant i kreativac za mnoge domaće i međunarodne kliejnte. U svom portfoliju ima i nekoliko knjiga. Zadnja, objavljena na engleskom jeziku, No-Copy Advertising, imala je nekoliko izdanja.
Lazar je danas jedan od najiskusnijih digitalnih stratega u Velikoj Britaniji. Direktor je planiranja u londonskoj agenciji Kitcatt Nohr Digitas. Kreira digitalne strategije za vodeće svjetske kompanije i brendove poput Glenfiddicha, Waitrosea, GAP-a i mnogih drugih.
Kulminacija njegovih različitih interesa je knjiga o stripu Alan Ford Cvjećara u kući cvijeća. Njegova novinarska žica mu je pomogla da je napiše; njegova poslovna karijera u Velikoj Britaniji mu je dala priličnu dozu objektivnosti da cijelu stvar osmotri bistrijim očima.
Knjiga Cvjećara u kući cvijeća bi se trebala pojaviti ove jeseni. Osim o tek završenim Olimpijskim igarama London 2012, koje su još uvijek neizbježna tema gotovo svih razgovora, sa Lazarom sam za MM portal razgovarao i o Cvjećari.
Kažu da će London 2012 biti zapamćen i kao prva prava digitalna Olimpijada. Procjenjuje se da je oko milijardu ljudi pratilo događaje, primalo vijesti i provjeravalo rezultate na digitalnim napravama (računari, mobilni telefoni i tableti), a da je više milijardi ljudi pratilo akcije i o tome komuniciralo na društvenim medijima. Digitalne platforme su, kao nikada do sada, koristili i oglašivači za informiranje javnosti i privlačenje njihove pažnje. Obzirom da si „digitalac“, kakav je tvoj komentar?
Kao i tvoj u pitanju: slažem se potpuno. BBC je odradio neviđen posao i demonstrirao mnogo novih tehnologija i novih načina za korišćenje starih. Na primer, svaki događaj je imao svoju posebnu web kameru na vrhu stadiona, koja je slala na direktan ‘feed’ na Twitteru. Tako da je svaka web kamera imala svoj Tweeter kanal! Sjajno. Sve je moglo da se vidi uživo, na svakoj platformi. BBC je ‘zakon’ za digitalnu inovaciju na svetu, što se tiče upotrebe postojećih tehnologija u masovnim medijima.
Angažovan si dosta oko interne edukacije u agenciji i to voliš. Šta je sad aktuelno u sticanju novih znanja?
Velika priča ovde su, pre svega, društveni mediji. Takođe i jednostavno i jasno sumiranje trendova koji leže u temeljima svega što se dešava i ispoljava na stotine načina kroz različite digitalne kanale. Sve, naravno, izazvano neprestanim i brzim razvojem tehnologije. Takođe i mobilne platforme – mobilni telefoni i ‘tableti’ – oni značajno menjaju način na koji marketing funkcioniše jer pored povećane potrebe za privatnošću zahtevaju i promenu konteksta: ‘time shifting’ i ‘place shifting’. Drugim rečima, marketing ‘na slavinu’, gde, kada i kako potrošač hoće. Tako da sam za moju agenciju razvio obrazovnu seriju od šest modula koji sve ovo sumiraju i sada smo u toku njihove primene.
Uskoro bi se konačno trebala pojaviti i tvoja knjiga o Alanu Fordu. Šta te je ponukalo da je napišeš?
Strast. Jednostavno. Kada je čovek strastven na određenu temu, uđe u svojevrsno stanje atemporalnosti i alokacije: bez obzira koliko je vremena prošlo i gde je, strast je i dalje tu. A Alan Ford je bio (i dalje je) moja strast. Grupa TNT je u istoj meri deo mog odrastanja i života koliko i naš jezik, naša jela ili naša kafa. S druge strane, ideja o tome da je strip neizbežno povezan s tim ko smo i šta smo bili u to vrlo zavodljivo vreme je vremenom rasla dok se nije pretvorila u neizdrživ svrab koji je jednostavno morao biti počešan.
Knjiga pokušava odgovoriti na pitanje zašto je Alan Ford samo na prostoru bivše Jugoslavije uspio steći kultno sljedbeništvo i nigdje drugdje. U čemu je odgovor?
Da, AF je jedan od vrlo retkih primera kako se jedan strani kulturni artefakt ′primi′ u novoj sredini i, šta više, postane neodvojivi deo kulturne baštine zemlje primaoca; kulturni ekvivalent voćnog kalemljenja. Istina je da je AF u bivšoj YU postao popularniji i značajniji nego i u rodnoj Italiji, dok je u svim ostalim zemljama, gde je prevod pokušan, ugašen nakon samo nekoliko izdanja. Nikada, na primer, nije preveden na engleski.
Po meni, postoji nekoliko razloga, koje sam u detalje obradio u knjizi. Prvi i najveći je da je naš prirodni oblik mentalnog i društvenog funkcionisanja nadrealna farsa. Ni kapitalizam, ni socijalizam, nego nadrealizam. Zato je strip rezonovao tako jako. Pored toga, AF je modernizovana verzija commedia dell′arte, stare i arhetipske umetničke forme koja je u mnogome oblikovala modernu kulturu masovnih medija. Konačno, nekoliko drugih razloga, od društvene satire kao jake umetničke forme nekadašnjih komunističkih zemalja, preko načina na koji je hrvatski jezik percipiran u ostatku bivše YU, do preovlđujućeg kulta amaterizma u našim društvima. Naravno, detalji i primeri su u samoj knjizi…
Smatraš da je strip AF bio prvi pravi reality show i prije nego su nas na televiziji počeli ‘mučiti’ takvim sadržajima. Da li bi bilo moguće napraviti danas reality show na ideji stripa o AF?
Da, na neki način, AF je bio dokumentarni zapis, mnogo više od stripa. Mentalni modeli, nadrealna farsa, odnos prema autoritetima, odnos prema životu – sve je bilo kao u našoj stvarnosti. Za razliku od TV Velikog Brata, koji nam je doneo ‘frikove’ u koži prosečnih ljudi, Alan Ford nam je doneo nas, u fizički grotesknoj formi. Što nije smetalo ni malo, naprotiv. AF je prvi pan-YU ‘reality’ show, u vreme dok se tako nisu ni zvali, niti smeli da se zovu… I to se vidi po mnogim aspektima kojima se knjiga bavi.
Obraduj nas nekom novom informacijom iz digitalnog svijeta☺
Tim Hoang, naš strateg za društvene medije, je zaprosio svoju verenicu preko Twittera, tako što je zamolio sve sa kojima je bio na vezi da tvituju ‘kaži da’ na njegov ‘hashtag’ – tako da je brzo postao jedan od vodećih trendova na Twitteru, koje je onda uživo projektovao na TV ekran u restoranu, u kome je bio sa verenicom. Šta je drugo mogla nego da kaže ‘da’!
Nemojmo nikada zaboraviti da su ljudi otišli na mesec sa 32Kb kompjuterske memorije – možemo učiniti čuda sa našim mobilnim telefonima ako smo pametni jer su oni milionima puta moćniji od kompjutera u lunarnom modulu…