Na otvaranje su doveli Dječiju regionalnu filharmoniju i Ramba. Kada su napuštali Sarajevo, nakon tri i po mjeseca, učinili su to tiho, nečujno i bez glasa

This article is also available in: English

Piše: Ekrem Dupanović

Nekoliko dana prije nove godine u Sarajevu je zatvoren Mikser house. Prvo je bilo najavljeno da će Mikser biti zatvoren iza novogodišnjih praznika, za koje je bio najavljen spektakularan program, ali je ključ u bravu stavljen nekoliko dana ranije.

Mikser je otvoren 8. septembra 2017., a zatvoren za manje od četiri mjeseca. Najavljen je kao projekat za urbano Sarajevo koji će povezati mlade kretivne snage čitavog Balkana. Znači li ovako neslavan završetak da Sarajevo nije urbana sredina, da se naš grad nije pokazao dostojnim projekta koji je svoj procvat doživio u Beogradu sve dok nije zatvoren zbog gradnje Beograda na vodi, da je Sarajevo, kao zatucan i primitivan grad, propustilo veliku šansu za kulturni preporod jer je Mikser house upravo tako najavljen.

Da podsjetimo. Mikser se uselio u adaptirane fabričke hale nekadašnje tvornice Vaso Miskin Crni. Investicija je iznosila 300.000 eura. Mikser organizacija je do otvaranja prikupila ¾  neophodnih sredstava iz sopstvenih izvora i uz pomoć komercijalnih partnera, fondacija, privatnih donatora i prijatelja projekta. Preostalih 25%, ili 75 000 eura, trebalo je obezbijediti solidarnim finansiranjem građana, zainteresovanih kolektiva, budućih posjetilaca Mikser housea i pojedinaca širom svijeta koji dijele uverenja da je inicijativa, koja afirmiše lokalne talente i model kulturne reintegracije regiona, pravi put za repozicioniranje Balkana. Pokrenuta je i međunarodna crowdfunding kampanja za završetak radova. Mikser u Sarajevu je trebao biti snažan katalizator kulturnog i civilizacijskog dijaloga među mladim ljudima u regionu bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, uvažavajući osnovne postulate apsolutnih vrijednosti na kojima Mikser iz Beograda već godinama gradi svoj put samoodrživosti i postojanja na kulturnoj sceni regiona, bez dinara državnog finansiranja.

Bio sam na otvaranju 8. septembra. Sve je izgledalo prilično spektakularno. Kada sam čuo pozdravne govore i vidio ko sve snažno podržava ovu ideju (od gradonačelnika do vrha države), bio sam siguran da će uspjeti. Nakon mjesec dana otišao sam ponovo da Mikser pokažem svojim prijateljima iz inozemstva. Sve mi je izgledalo nekako neuredno, puno dima i prašine, ali nisam na to obraćao pažnju. Otišao sam i treći put, prije petnaestak dana, na sastanak oko organizacije izložbe Vladana Srdića, beogradskog dizajnera sa ljubljanskom adresom. Mikser je izgledao katastrofalno. Blato na podu koji nije očišćen barem mjesec dana, mnogo prašine u zraku, kada sam otišao u toalet, zamalo nisam… Za susjednim stolom sjedio je Ivan Lalić (sa suprugom Majom – alfa i omega Miksera), sa lokalnim timom. Pili su svoju prvu jutarnju kafu, smijali se, bili su raspoloženi kao da je sve OK. Da nije saznat ću nakon sat vremena kada mi je stigla vijest od N1 da se Mikser house zatvara iza nove godine. Ali nije ni to dočekao, zatvoren je za dva dana, a svi programi planirani za novogodišnje praznike su otkazani.

Na otvaranje su doveli Dječiju regionalnu filharmoniju i Ramba. Kada su napuštali Sarajevo, nakon tri i po mjeseca, učinili su to tiho, nečujno i bez glasa. Ako izuzmem kratku vijest objavljenu na web stranici Miksera koju je potpisao Ivan Lalić, više nigdje nisam uspio pronaći niti riječi o tome zašto je projekat Mikser house tako neslavno i u rekordnom vremenu propao. Ivan u svom kratkom pismu objašnjava da su Mikser morali zatvoriti jer nisu mogli otplatiti dugove za građevinske radove koji su obavljeni prilikom rekonstrukcije napuštenih fabričkih hala, da su u zadnji čas prije otvaranja otkazane neke donacije te da je izostala institucionalna podrška (čitaj podrška države), a u najavama dolaska u Sarajevo upravo su činjenicu da je Mikser house u Beogradu izrastao u značajnu instituciju bez dinara državne pomoći isticali kao najvažniji argument jačine Mikser ideje koja je u stanju da se razvije i uspije samostalnim finansiranjem.

Prostor je vraćen svom vlasniku, kompaniji Malagić, koja je preuzela obavezu da će pokriti sva dugovanja na čemu se Ivan gospodinu Malagiću najsrdačnije zahvaljuje na kraju svog pisma u kojem zapravo nije kazao ništa, osim da su u kratkom roku napravili tolike dugove koje sami nisu mogli servisirati. Neslužbeno doznajemo da će od sada prostorom, u kojem je bio Mikser, drmati narodnjaci jer je Malagić (ili Malagić i Mikser zajedno), prostor ustupio televizijskom projektu Grand.

Kako niko nije htio kazati pravu istinu (barem za sada), Sarajevom, pa i čitavim regionom, počele su  kružiti razne priče koje mogu naštetiti Sarajevu jer se u njima naš grad predstavlja kao jedna nezahvalna i primitivna sredina koja nije bila u stanju prihvatiti poklon koji joj je ponuđen na tacni.

Da li je baš tako?

Ono što nisu priče, već činjenice, jeste da Mikser u Sarajevu nije raspolagao tehničkom opremom, prije svega kvalitetnim ozvučenjem, za realizaciju koncerata te da su poslije svakog koncerta društvene mreže brujale o lošoj organizaciji. Govori se kako ljudi nisu dobijali plate i da su počeli odlaziti. Izložbe, koje su trebale biti jedan od najvažnijih sadržaja u programu Miksera, organizirane su na uskoj galeriji na kojoj ispred slika može stati samo jedan red posjetilaca, pa tako na otvaranju trebate stajati ispod stepenica i čekati da neko siđe kako biste se vi popeli, kao na prepunom parkingu za automobile. Doduše do ovakvih gužvi nije dolazilo jer zbog loše organizacije na otvaranje izložbi nije dolazilo mnogo ljudi. Tako je otvaranju izložbe Slavimira Stojanovića prisustvovalo svega desetak ljudi jer su pozivnice i obavijesti o otvaranju otišle tek dan-dva ranije (ja sam je dobio dan ranije kada sam već bio u Ljubljani na Golden Drumu). Mnogo je propusta bilo u radu Miksera, ali je neuspjehu presudno doprinijela loša finansijska konstrukcija i nepokrivena investicija. Od 300.000 eura, navodno je 225.000 bilo osigurano unaprijed, a za preostalih 75.000 očekivalo se da će ih donirati prijatelji Mikser house i budući korisnici i posjetioci.

Mikser house je komercijalan projekat. Bez obzira koliko ga neko pokušavao predstaviti društveno odgovornim projektom posvećenim promociji kreativnosti mladih ljudi i njihovom povezivanju na nivou Balkana kako bi se prevazišle sve vjerske, političke, kulturološke i druge razlike i bla, bla, bla, Mikser je za njegove vlasnike bio profitabilan projekat jer su za svaku ideju, koja „spašava“ Balkan od ponovnog gušenja u krvi, postojali međunarodni donatori i sponzori, a Mikser je za njih bio specijalista. Pa ako je projekat komercijalan, zašto bi u njega neko ulagao nepovratna sredstva, zašto Maja i Ivan nisu tražili investitore nego prijatelje koji će pokloniti novac da Sarajevo odjednom iskorači čak u 22. vijek?

Ne može ovo ostati ovijeno velom tajne, niti se Sarajevo može povlačiti po regiji kao krpa koja treba obrisati svu prašinu što ju je Mikser house ostavio za sobom. Maja i Ivan bi se morali oglasiti (ako su se vratili sa Visa gdje su, kako se priča, uživali u novogodišnjim praznicima), i objasniti zašto je projekat propao i ko je kriv za to. Njihova loša finansijska konstrukcija, dugovi i loše vođenje projekta, ili ih je neko u Sarajevu zaista prevario, kao što se ćumura po regiji? Ako je Sarajevo krivo, ja ću se prvi posuti pepelom i pljunuti na sebe pa čak i dati donaciju da se Grad izvadi iz blata u koje je upao. Ali ako krivica nije na nama Sarajlijama, onda će se neko (a zna se ko) zaista morati javno ispričati i priznati svoje greške.

11. januar 2018.